arrow up

Bojan Vegara: DJECA KOJU NIJE VOLIO SVIJET

Svakom živom Srbinu, i onome koji voli i poštuje Republiku Srpsku, preporučujem da pročita knjigu „DJECA KOJU NIJE VOLIO SVIJET “ autora Bojana Vegare. Čak štaviše, obaveza svakog Srbina bi trebala da bude da pročita, preporuči i uputi i te generacije koje ne znaju pravu istinu, a pogotovo one posleratne, da budu upućene o svim užasima rata i onome što je zadesilo te generacije sarajevskih Srba. Svijet je nametnuo priču o tzv. agresiji Srba na Sarajevo, a istina, koju možete pročitati iz prve ruke u ovoj knjizi, je potpuno drugačija. Promocija romana “Djeca koju nije volio svijet” u Banjoj Luci, 30. maja 2025. u 19 časova u Kući Milanovića. Жivot

Bojan Vegara: Priča nastala prvih dana aprila 1992. godine

Počele su barikade i čitavo jutro smo ispred televizora. Tata je zvao nekog na telefon i dok je razgovarao otjerao nas je na sprat. Ubrzo je došao gore kod nas i rekao nam da je sve u redu i da možemo u prizemlje. Baba je sjedila ispred televizora i govorila đedu, da je za sve kriva Njemačka. Đed je nije slušao niti je obraćao pažnju na nju. Gledao je u televizor i osluškivao vijesti. Odjednom baba ustade i reče. -Fino sam ja vama govorila da treba sve ovo prodat i selit u Srbiju. Ima više od dvije godine kako je onaj Berlinski zid pao i ja vama tada rekoh da

Bojan Vegara: STUPNIK 26. maja1993.

Sjetih se na momenat da možda nije istina da je Darko poginuo i da mu je i na Otesu život od snajpera spasila kutija metaka u džepu košulje. A onda preko pruge se začu kuknjava i bi mi jasno da je istina. Probudio sam se kad je mama zatvorila vrata i otišla u stanicu milicije na posao. Ostao sam da ležim na razvučenom dvosjedu u hodniku i gledao kako se zraci sunca probijaju kroz željezne grede na prozoru. Dugo sam ležao i gledao tu igru svijetla. Onda se probudio buraz, ustao sam i ubacio dva drveta u šporet i stavio tavu da nam ispečem jaja. Dvoje jaja njemu, dvoje meni

Bojan Vegara: Srđan i Staša su poginuli ispred zgrade, a imali su samo 12 i 13 godina

Svako primirje je odnijelo nekoliko dečijih života i baš svako su oni prekršili. Danas je Dan sjećanja na stradalu djecu Srpskog Sarajeva i obuze me neka jeza i hladnoća. Sjećam se dana kad su ubijene Nataša i Milica, svirala je uzbuna i prekinuta je škola, jer je 50 metara od prve linije. Kasnije nam je javljeno da su na Grbavici ubijene iz snajpera Nataša i Milica. Naravno bilo je primirje, a od primirja najviše nas je stradalo. Svako primirje je odnijelo nekoliko dečijih života i baš svako su oni prekršili. Svijet mi nismo mnogo interesovali i taj svijet nije htio da zna za nas. Bili smo gladni, žedni, bjedni. Nagutali

Bojan Vegara: DAN KOJI JE MIRISAO NA POBJEDU U RATU

Naši su napredovali i gledali smo kroz dvogled kao muslimani bježe onim Igmanskim putem u kolonama. Pričalo se, da nam treba 500 metara da se spojimo sa Đeneralom i da je to kraj rata. Mama samo što je izašla iz stana i otišla na posao, a mi ustali i molili se Bogu. Neko zalupa na vrata i prekidoh molitvu. Buraz osta u sobi da se moli, a ja otvorih vrata. Ispred stoji baba sva zapuhana i rekoh joj: -Odkud ti baba ovako rano? -Ma jutros naišle Munje, svratio Vlado da vidi đeda i odoše na Igman. Reče baba i prođe u hodnik i sjede sva uspuhana. Briše znoj i puše

Bojan Vegara: NIJE MALA NAŠA MUKA

Sjećanje na dane u kojima sve iza sebe ostavismo, svu muku, sav rat, sve podvige, sve bitke, svo herojstvo, te u koloni živih i mrtvih izađosmo iz Srpskog Sarajeva. Uvijek u februaru oživim u sebi onu kolonu živih i mrtvih, ali i sve bitke i podvige. A ovaj tekst je jedan od onih, za koje znam, da ću ih oplakat i suzama napisat. Kako i da ne oplačem, kad pišem o takvoj žrtvi i o tolikom junaštvu, da mu ravnog nema do onog na Košarama i Paštriku? Kako da ne oplačem, kad pišem o Srpskom Sarajevu? Malo je danas ljudi, da i zamisliti mogu taj podvig, tu upornost i tu

Bojan Vegara: NAJMLAĐI LOGORAŠ SILOSA

Leo Kapetanović je najmlađi logoraš iz Silosa u Tarčinu. Autobusom je došao sa Ilidže kod babe Savke u zaseok Ravne, kod sela Luke nadomak Tarčina, odmah poslije prvih barikada u Sarajevu. Insistirao je da ide kod babe, jer na Ilidži je napeto i ne zna se ko će doći na vrata. Bilo mu je dosadno u stanu u Lužanima. Kod babe bar može da se igra sa rođacima u selu, a i blizu je šuma. Tako je Leo početak rata dočekao kod babe i našao se na muslimanskoj strani i to odvojen od roditelja za koje ne zna ništa. Znao je samo da je Ilidža srpska, ali više od toga

Bojan Vegara: DANAS HLJEBA OD JUČE NE MOGU

Hljeb je tijelo Hristovo, rekao mi je davno đed. Upamtio sam to i vjerujem u to čitav svoj život. A đed je uvijek meo mrvice i stavljao na prozor da se i ptice zaslade. Govorio nam je da se hljeb uvijek djeli sa ljudima koji ga nemaju i sa ostalim živim stvorovima, jer nama ga Bog daje i mi smo dužni dati ga svima koji ga nemaju. Ostalo mi je u sjećanju, kad babi dođe sestra Jelka uoči Nikoljdana, da šaraju Krsni hljeb. Skoro ritualno bi oprale ruke, iako su do tada njima samo ostala jela pravile i onda bi se kratko pomolile i počele da šaraju hljeb. Radile su

Bojan Vegara: KUMOV PAKET

Kroz glavu idu misli u nizu i teku mi suze od neke čudne sreće. Pomislih. Nisu nas zaboravili kumovi. Niko nas nije zaboravio. Probudila me ekspolozija granate blizu zgrade. Čujem majku u kupatilu. Ustala je i sprema se. Uspravljam se i gledam u prvo jutarnje svjetlo, koje dopire kroz vrata od kuhinje i hvata metar hodinka. To je jedino svjetlo koje ulazi u hodnik i razbija potpunu tamu. A, ta tama je ista i po danu i po noći. Na svim drugim prozorima postavnjene su željezne ploče i grede. Samo je u kuhinji željezna ploča do pola prozora i ulazi to malo svjetla. To nam je svjetlo već danima jedini

Bojan Vegara: SMIJEMO LI UOPŠTE U SRBIJI ŠKOLOVATI DJECU?

Da li ja kao neko ko je vidio sve strahote rata u Sarajevu, smijem doći u Novi Sad ili Beograd da izdam knjigu o tim strašnim danima i da li djeca mojih prijatelja, kumova i rođaka uopšte smiju da dođu da studiraju u Srbiji, a da ih profesori ne smatraju fašistima i genetskim otpadom? Zakolju ti komšiju, siluju komšinicu pred djecom, od čega se jedno trajno razboli. Zatvore ti đeda od 74 godine u logor i razmjeniš ga sa 34 kile, a baba se danima krije u trapu za krompir i odvode je u logor kad požele. Onda u ratu gledaš prosut mozak druga, otkinute dijelove tijela vršnjaka, a na

Bojan Vegara: PRVI STRAH I 1. MART 1992.

Učinilo mi se da vidim poklane đedove ujake, o kojima sam slušao priče. Mislio sam o babinim pričama o Jasenovcu i jamama po Hercegovini. Već danima druga djeca se ne igraju sa nama. Srbi smo i to je dovoljno da se niko više ne druži sa nama. Druga djeca odlaze svaki dan u šumu iznad kuća i tamo provode dane. Buraz i ja ostajemo kući. Tako nas je otac zamolio. Nema ni našeg psa Bedžija sa kojim bi kratili vrjeme i koji je brata slušao kao robot. Nestao je prije nekoliko dana. Proljeće je i mislili smo da je otišao u kucaniju. Imao je i ranije običaj da nestane na

Bojan Vegara: TETRIS

Što bi primirja bi! Tog dana sam izašao oko podne napolje i vucarao se po Hadžićima. Skoro da nikog na ulici nema koliko je vruće. Još jutros sam se čuo sa Jugom i bilo mi je mrsko da idem na kupanje u Blažuj. Vrućina je, a biciklo mi kod babe u Binježevu i nikako mi se ne klapa po njega. Blejao sam na stepenicama ispred zgrade i u parku. Kad mi je dosadilo otišao sam da bacim krug do pijace i vidim da možda dole nema nekog od raje. Taman što sam došao do pijace, sreo sam tetka Pepila, a on me zovnu i reče mi. -Nisam te vidio ovih

Bojan Vegara: Njeno veličanstvo PRAGA je čudo od oružja i najviše su je se muslimani bojali od sveg oružja u ratu

Ćaća mi je tek u Bratuncu nakon rata priznao, da je zamolio Sokola, da me uzme na pragu. Već peti dan traje muslimanka ofanziva. Sve grmi od granata i zemlja se trese. Dan prije ofanzive smo izašli kod đeda i babe na vikendicu pod samim Igmanom. Gore ne padaju granate često, kuće su raštrkane. Granate muslimani koriste samo za granatiranje gusto naseljenih djelova grada. Tuku po zgradama u centru i po Жunovnici. Svaki dan na grad padne oko hiljadu granata. Pritisak prave na vojsku tim krvničkim granatiranjem civila. Pravi pakao je u centru. Često brojim granate i gledam dvogledom gdje padaju, a nekad se grad dugo ne vidi od dima

Bojan Vegara: HLJEB ZA PREMJESIT

Tog ratnog ljeta smo pregradili Zujevinu kod opštine i napravili bazen. Kupali smo se i sunčali, te uživali u čarima ljeta. A najviše u primirju, jer već danima ne puca. Negdje malo iza podne, sjetih se da nisam premjesio hljeb. Mama nam je rekla da ga premjesimo da ne bi zaboravili i da ne pokipi. Često se desi da zaboravimo, ali tog jutra smo se buraz i ja dogovorili da je moj red da ga premjesim. A i pušilo mi se, pa sam požurio da jednu zapalim u stanu dok nikog nema. Hladovina u stanu me razgali i uzeh makaze da isječem cigaru koja je u refuzi i duga je

Bojan Vegara: Logor Silos – sarajevski Aušvic

Familijo, kumovi, prijatelji i komšije nek vam je srećna ova 28 godišnjica slobode i nek vam je Sveti Savo uvijek na pomoći! Prije 28 godina, na Svetoga Savu raspušten je zadnji koncentracioni logor za Srbe, Silos u Tarčinu. Raspušten je dva mjeseca po završetku rata i sigurno je najozloglašeniji logor kakav na srpskoj strani ni u snu nije postojao u tadašnjem Srpskom Sarajevu. Poznavao sam i poznajem većinu logoraša, jer sam sa tog kraja i znam sve njihove muke u tih 1357 dana postojanja Silosa. Pola moje familije je prošlo kroz taj logor i kroz logore u mojoj školi 9. Maj Pazarić i kasarni Krupa, iz kojih su svi kasnije

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.