Sistem uništavanja se usavršava

Svi do sada opisani masovni zločini kao i svi oni pojedinačni i masovni zločini koji ovde nisu opisani a zbili su se u vremenu od početka okupacije i postanka NDH, pa do likvidacije logora broj I Jasenovac u Krapju i logora Jasenovac broj II, bili su najobičnija razbojništva po unapred pripremljenom sistemu.

Međutim, od kraja novembra 1941. ustaški razbojnici ulaze u razbojništva još podlije i još perfidnije. Dana 25. novembra 1941. godine izašla je pod brojem S HHIH-2101-3-1941. «Zakonska odredba» potpisana po poglavniku NDH Anti Paveliću i supotpisana od Ministra pravosuđa dr Mirka Puka, kojom se daljnja razbojništva i uništavanje nekih naroda obavlja pod okriljem zakona. Pravi smisao postojanja logora za sistematsko ubijanje čitavih naroda prikazuje se kao sredstvo za «odgoj i korisno preobraćanje posrnulih članova društva u korisne članove zajednice». Logori smrti prikazuju se kao radni i odgojni logori, pa se u te logore dovode i Međunarodne misije Crvenog Krsta, da se međunarodnoj javnosti putem štampe i zvaničnih izveštaja prikaže opravdanost logora u ratu i koristi logora u miru u novom posleratnom društvu nove Hitlerove Evrope.

Sam tekst odredbe je ovaj:

§ 1.

Nepoćudne osobe, koje su pogibeljne za javni red i sigurnost, ali koje bi mogle ugroziti mir i spokojnost hrvatskog naroda ili tekovine oslobodilačke borbe hrvatskog ustaškog pokreta, mogu se uputiti na prisilan boravak u sabirne i radne logore. Ove logore ovlaštena je osnovati u pojedinim mjestima NDH ustaška nadzorna vlast.

§ 2.

Trajanje boravka u sabirnim i radnim logorima ne može biti kraće od 3 mjeseca ni duže od 3 godine.

§ 3.

Odluku o upućivanju osobe na prisilan boravak u sabrine i radne logore, o vremenu trajanja boravka i o stepenu opreza i paske donosi Ustaško redarstvo kao grana Ustaške narodne službe.

Sve upravne i samoupravne oblasti, kao i ustanove ustaškog pokreta dužne su ustaškom redarstvu preko župskog redarstva svoga područja prijaviti osobe navedene u §- u 1. ove zakonske odredbe.

Protiv odluke ustaškog redarstva o upućivanju na prisilan boravak u sabirne i radne logore nema pravnog lijeka ni tužbe na Upravni sud.

§ 4.

Ustaški nadzorni zapovjednik izdat će propisnik o ustrojstvu, poslovanju i stepenu opreza i pazke u sabirnim i radnim logorima, te o uzdržavanju osoba upućenih u ove logore.

Na osnovu ove zakonske odredbe, stvoren je sada logor Jasenovac III, a to je logor na industrijskom kompleksu Prometne zadruge u Jasenovcu. Ustaška nadzorna služba na osnovu te odredbe liferovala je tamo sve one, koje je trebalo likvidirati, sve «nepoćudne osobe», koje su pogibeljne za javni red i sigurnost i koje bi mogle ugroziti mir. A u takve je redarstvo svrstavalo sve one koje je iz rasnih, nacionalnih, verskih i političkih razloga trebalo ukloniti. U logor je redarstvo samoupravne oblasti i ustanove ustaškog pokreta slalo i sve one osobe, koje su bile članovi porodica pojedinaca, koji su se protiv ustaške tiranije digli i priključili srpskom oslobodilačkom pokretu. Takvim pojedincima, kao i njihovim porodicama propisano je upućivanje u sabirne logore, oduzimanje imovine i naknada za navodno počinjene štete.

Izašla je posebna zakonska odredba 20. srpnja 1942. godine pod brojem SSIH – 1779 – 3 – 1942. potpisana po poglavniku Nezavisne Države Hrvatske Anti Paveliću i supotpisana po ministru unutrašnjih poslova dr Andriji Artukoviću, državnom rizničaru dr Vladimiru Košaku i ministru pravosuđa i bogoštovlja Mirku Puku. Tekst te zakonske odredbe je ovaj:

ZAKONSKA ODREDBA

O suzbijanju nasilnih kažnjivih čina proti državi, pojedinim osobama ili imovini

I. Upućivanje u sabirne logore

§ 1.

Pojedini članovi obitelji osoba, koje same ili u zajednici s oružanim skupinama narušavaju mir i spokojstvo hrvatskog naroda ili koje poduzmu kakav nasilni kažnjiv čin proti državi, pojedinim osobama ili imovini, kao i članovi obitelji od kuće odbjeglih osoba, mogu se uputiti na prisilan boravak u sabirne logore. Ove logore ovlašteno je osnovati Ministarstvo unutarnjnih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost u pojedinim mjestima Nezavisne Države Hrvatske.

Članovi, obitelji osoba, navedenih u prvoj stavci, smatraju se sve one osobe, koje s takvim osobama zajednički žive u kućnoj zadruzi u smislu zakona o zadrugama od 9. svibnja 1889, odnosno žene, roditelji, djeca, te braća i sestre osoba, navedenih u prvoj stavci, ukoliko s ovim osobama žive u zajedničkom kućanstvu.

§ 2.

O upućivanju pojedinih članova obitelji osoba, navedenih u prvoj stavci § 1, na prisilan boravak u sabirne logore, kao i o vremenu trajanja boravka u sabirnim logorima odlučuje Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost. Sve upravne i samoupravne oblasti, kao i ustanove ustaškog pokreta imaju Ravnateljstvu za javni red i sigurnost, preko župskog redarstva svog područja prijaviti osobe, navedene u § 1, članove njihovih obitelji, koji s takvim osobama zajednički žive u kućnoj zadruzi u smislu zakona o zadrugama od 9. svibnja 1889, odnosno ženu, roditelje, djecu, te braću i sestre osoba, navedenih u § 1. ukoliko s ovim osobama žive u zajedničkom kućanstvu, kao i njihovu celokupnu pokretnu i nepokretnu imovinu.

§ 3.

Donošenju odluke o upućivanju pojedinih članova obitelji osoba navedenih u § 1, u sabirne logore ima prethoditi postupak, propisan za upravno kazneno postupanje.

Postupak provodi Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, neposredno ili posredno preko prvomolbenih upravnih oblasti.

§ 4.

Trajanje boravka u sabirnim logorima ne može biti kraće od šest mjeseci ni duže od tri godine.

Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost može u svako vreme ukinuti svoju odluku o upućivanju pojedinog člana obitelji osobe, navedenih u § 1, na prisilan boravak u sabirne logore, a isto tako može u svako vreme po slobodnoj razsudi smanjiti trajanje boravka pojedine osobe u sabirnom logoru.

§ 5.

Vreme provedeno u pritvoru upravnih oblasti i redarstvu je donošenje odluke o upućivanju pojedine osobe na prisilan boravak u sabirne logore, uračunava se vreme trajanja prisilnog boravka u logorima.

§ 6.

Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost izdat će propisnik o ustrojstvu, poslovanju i pazci u sabirnim logorima, te o uzdržavanju osoba, upućenih u ove logore.

II. Oduzimanje imovine

§ 7.

Pojedinim članovima obitelji osoba, navedenih u § 1, može se oduzeti njihova celokupna imovina u korist Nezavisne Države Hrvatske.

Odluku o oduzimanju imovine pojedinim članovima obitelji takvih osoba donosi Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost.

§ 8.

Odluku o oduzimanju imovine po § 7  dostavit će Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, državnoj riznici, odjelu za podržavljeni imetak, koja će raspolagati tom imovinom u ime Nezavisne Države Hrvatske shodno propisu druge stavke § 3. zakonske odredbe o oduzimanju imovine osobama, koje narušavaju javni mir i poredak, od 27. prosinca 1941. broj:

SDLHH-2355-3/1941. (Narodne novine od 30. prosinac 1941. broj 213.)

Odluka Ministarstva unutarnjih poslova, Ravnateljstva za javni red i sigurnost, o oduzimanju imovine svrhovni je naslov u smislu zakona o svrsi i osiguranju od 9. srpnja 1930. godine.

Propisi §§ 5. do 16. zakonske odredbe o oduzimanju imovine osobama koje narušavaju javni mir i poredak od 27. prosinca 1941. broj SDLHH-2355-3/1941. (Narodne novine od 30. prosinca 1941. broj 213) shodno će se primjenjivati i na postupak o oduzimanju imovine po propisima ove zakonske odredbe.

§ 9.

Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, može u svako vrieme ukinuti svoju odluku o oduzimanju imovine (§ 7.) u cielosti ili djelimično, ukoliko ova imovina nije već prešla u ruke trećih osoba.

§ 10.

Propisi §§ 1. do 9. neće se primjenjivati na članove obitelji odbjeglih osoba, koje se u roku od 14 dana, računajući od dana proglašenja ove zakonske odredbe, povrate svojim kućama.

III. Naknada zlobno počinjene štete

§ 11.

Država, obćina i posebničke osobe, kojima je zlobno počinjena šteta uništenjem, oštećenjem, paležom, pljačkom ili kakvim drugim nasilnim kažnjivim činom, mogu tražiti naknadu počinjene štete prema propisima ove zakonske odredbe.

§ 12.

O naknadi zlobno počinjene štete kažnjivim činom iz § 11.  odlučuje Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red, sigurnost, na prijavu zanimanih stranaka, ili ured.

Ako Ministarstvo unutarnjih poslova, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost, nakon provedenog postupka utvrdi da je šteta zlobno počinjena, na jedan od načina, navedenih u § 11, odlukom će odmjeriti iznose počinjene štete i ovu odluku dostaviti nadležnom poreznom uredu.

Nadležni porezni ured će raspodeliti iznos odmjerene štete na pojedine porezne obveznike, koji prebivaju ili borave na području one općine, u kojoj je šteta počinjena, i to prema iznosu neposrednih poreza koje plaćaju pojedini porezni obveznici u toj općini.

Na pojedine porezne obveznike raspodieljene iznose utjerat će u roku od osam dana od pojedinih poreznih obveznika nadležni porezni uredi prema propisima, koji vrede za utjerivanje neposrednih poreza.

§ 13.

Ako se uhvati ili pronađe počinitelj štete (§ 11.) mogu pojedini porezni obveznici za isplaćenu naknadu štete i troškova tražiti naknadu od počinitelja redovnim sudbenim putem.

IV. K o n a č n e o d r e d b e

§ 14.

Proti svima odlukama, donesenim prema ovoj zakonskoj odredbi, nije dopušten nikakav pravni lek niti tužba na upravno sudište.

§ 15.

Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć danom proglašenja u narodnim novinama.

Tu su našli mučeničku smrt svi Jevreji i Cigani Srema i ogroman broj Srba iz cele NDH, jer ih je trebalo iz rasnih i verskih razloga poubijati i skloniti. Tu je isto tako mučeničku smrt našao i veliki deo hrvatskog naroda, koje je trebalo iz političkih razloga poubijati i skloniti. Tu su pale bezbrojne žrtve nacionalno-oslobodilačke borbe i otpora protiv ustaškog divljaštva i strahovlade.

Prema utvrđenim činjenicama, a po načinu ubijanja i uništavanja ustaše su «nepoćudne osobe» delile na «zatočenike i pritvorenike».

Pritvorenici su bili svi Cigani i najveći deo Jevreja i Srba koje je ustaška redarstvena služba upućivala na stratište u Jasenovac da budu tamo poubijani i uništeni iz rasnih i verskih razloga. Čitava sela i čitavi krajevi nastanjeni Srbima podignuti su sa pradedovskih ognjišta i svi do poslednjeg, i staro i mlado, i muško i žensko, dopremljeni su u Jasenovac. Njihova sela, njihova stoka, hrana, usevi, voćnjaci i vinogradi – njihova odela i obuća, devojačke spreme i posteljina – postalo je odjednom plen krvavih ustaša i osnova za početak života novih kolonista.

A svi ovi bedni ljudski stvorovi prokazani rasom ili verom novog evropskog poretka saterani su kao stoka u torove ograđene bodljikavom žicom pokraj logora Jasenovac broj III. Njima nije poklonjeno ni toliko vremena ni pažnje da uđu u logor i da budu u logoru zaprimljeni i registrovani – nego su kao krda divljaka vredna manje i od najobičnije stoke sabijena u pokrajne žice kraj logora i postepeno mučena i iscrpljivana pod otvorenim nebom glađu, žeđu, zimom i vlagom, sve dotle dok čovek ne postane apatičan i ne poželi najstrašniju smrt pod ustaškim nožem i ustaškim maljem.

A zatočenici su bili svi oni ostali, koji su ulazili u logor i tamo bili registrovani i raspoređeni na «radove». Zatočenici su dolazili iz svih krajeva NDH sa presudama, u kojima su bili suđeni na prisilan boravak ili na rad u logoru na izvesno određeno vreme. Prema utvrđenim činjenicama po pravilu se dešavalo da su svi oni zatočenici, koji su bili osuđeni na 3 godine prisilnog boravka, ili 3 godine prisilnog rada, bili odmah kod dolaska u logor poklani na ulaznim vratima, ili poubijani maljevima u Gradini iste noći, odnosno poklani na Graniku i pobacani u Savu. Drugi zatočenici kojima je presuda glasila na kraće vreme od 3 godine, pa i oni koji su osuđeni na svega par meseci – bili su raspoređeni prema zvanjima i zanimanjima na odgovarajuće radove u logoru.

No, i ti su zatočenici po pravilu poubijani ili nešto kasnije, ili su pomrli od iznemoglosti, ili bolesti ili su pokošeni zaraznim bolestima i, na posletku, u povremenim masovnim ubistvima kod smanjenja broja zatočenika, ili na posletku kod konačne likvidacije logora.

Nažalost, retki su slučajevi da se koji zatočenik iz ovog najstrašnijeg pakla spasao bekstvom ili je otpušten i ostao živ.

Dok je u stvari ovaj «radni logor» bio mučilište i stratište najvećih razmera i najsramnija institucija koju je ikada ljudski zločinački nagon mogao da zamisli, dok je to bio pakao bez kraja i konca, ustaška «promidžba» pisala je u svojoj štampi: «Jasenovac nije sanatorij, ali nije ni mučilište». U takvim člancima, koji su obaveštavali domaću i stranu javnost o korisnosti i neophodnosti radnih logora u duhu napred citirane zakonske odredbe, saopštavano je da je polje rada u logoru široko. Postoji u logoru nekoliko industrija, zastupljeni su svi zanati i pored toga ima i velika ekonomija. Tamo se izrađuje cigla, prerađuje se koža i drvo, proizvode se suhomesnate namirnice i sir, grade se razne gospodarske, stambene, industrijske i kancelarijske zgrade, podiže se nasip uz Savu ili se navodnjava tlo. Po «veličanstvenom» planu Jasenovac će se pretvoriti u pravi industrijski kombinat. Dužnost izgradnje Jasenovca pada na logoraše koji će na taj način dokazati da su konstruktivni članovi svoje domovine i koji će na taj način ispraviti svoje zločine prema zajednici. Jasenovac je ujedno i politička škola, koja će «političke zatočenike» izlečiti od svih otrovih ideologija i pogleda i vratiti ih natrag u javni život, te tako ih učiniti korisnim članovima društva i dostojnim sinovima domovine.

Za Jevreje se u tim člancima navodi da su samo internirci i da ova privremena njihova izolacija služi samo zato da se Jevrejima ne da prilika da u ratu vrše svoj razorni rad udruženi sa neprijateljima hrvatstva. Tvrdi se u tim člancima, da je ovo prvi put da Jevreji pristojno rade na korist Hrvata i Hrvatske.

Pa i povodom Cigana «promidžba» navodi da su konačno privedeni prvi put u svojoj nomadskoj istoriji konstruktivnom radu na korist društva.

Tvrdi se u tim člancima da u logoru vlada čovečnost, ali i strogost. Logoraši da imaju zdrave nastambe, najhigijenskije ustanove za lečničku negu, da imaju dovoljno hrane i dobru odeću i obuću. Što više da i kulturne potrebe logoraša ne ostaju nezadovoljene. Održavaju se kino-projekcije, predavanja, koncerti i pozorišne predstave, i jednom rečju ustaška propaganda putem štampe prikazala je Jasenovac kao jedno oporavilište i vazdušnu banju.

Svedok Simo Đurković, inženjer hemije iz Donje Trnave, iskazao je, između ostalog, otkada su preostali gospićki zatočenici obrazovali logor Jasenovac broj II i kada su počeli radovi na gradnji nasipa, kako je to napred opisano – da je došao jednoga dana na nasip Vjekoslav Luburić (glavni poverenik za logore u Hrvatskoj) te je zatočenicima održao govor. U govoru im je rekao da će kao internirci ostati na podizanju nasipa samo nekoliko nedelja, a posle toga da će biti pušteni svojim kućama. Posle toga dolazio je i šef sveukupnog ustaškog redarstva, Eugen Kvaternik, i održao govor, pohvalivši ih kao «marljive radnike» i obećao im, da će čim završe nasip, biti pušteni kućama, potom naredio «bolju ishranu». – I kada su zatočenici zavarani tako primamljivim obećanjima najmerodavnijih ustaških funkcionera, pristupili svojski i voljno na posao, da su došli i kinooperateri i fotografisali zatočenike prilikom rada na nasipu. Kasnije je taj film prikazivan u propagandne svrhe i po naslovima u filmu publici je saopštavano da su to radnici na nasipu Srbi koji su pobegli od komunističkog nasilja i kojima su hrvatske vlasti dale utočišta i hleba, te da sada marljivo rade na obnovi Hrvatske.

Tako su ustaše i živom i pisanom reči, i slikom obmanjivali javnost i prikazivale Jasenovac kao popravilište i radni logor.

Jasenovac je u stvari bio najveća grobnica i sramota savremenog čovečanstva kojom su u cinizmu nacisti i rasisti popljuvali deo kraljevske otadžbine nazvavši je «Nezavisna Država Hrvatska».

Po načinu kako su žrtve mučene i ubijane, kako je zverski nepojmljivo paćen i mučen u prvom redu srpski narod, kako su nečovečno i strašno zlostavljana, paćena i ubijana deca i starci, kako su odvajane majke od sitne dečice i ubijani očevi na očigled dece i rođaka, kako su silovane kćeri i uništavani sinovi i deca na očigled bespomoćnih roditelja – kako je istrebljivan narod od patoloških tipova i pojedinaca istog tog naroda – logor Jasenovac prevazilazi sve ono što bi i najpokvareniji zlikovački razvijen um mogao sebi da zamisli i stvori.

Narod je Jasenovac nazvao logor smrti. No, to ime označava samo završetak patnji stotina hiljada nevinih mučenika. To strašno ime ni izbliza ne označava i ne sadrži ono što je rečima nemoguće opisati, ono što je umetniku slikaru, vajaru ili pesniku nemoguće prikazati – jer sve ono što se negativno patološko i bolesno provlačilo kroz jedan deo naroda i prikupljalo u svim razbojničko-bolesnim maštama i glavama – sve to ovde skupljeno izbilo je kao najstrašnije svedočanstvo i opomena, da iz Jasenovca natkrili svojom perfidnošću, krvološtvom i gadostima sve najstrašnije grobnice i mučilišta u rat bačene Evrope.

—————————————————————————————————————–

< Logor Jasenovac broj II                 Sadržaj                Logor Jasenovac broj III >