Saša Lončina: U jednom gradu, hiljadama kilometara udaljenom od potkozarja, svi prisutni gledaju film o stradanju jednog naroda kojem se to stradanje negira… i plaču

Kao neko ko je potomak žrtava Gradine i Jasenovca, prvi put sam mogao gledati ekranizovano ono što sam od mnogih preživjelih i onih koji su imali sreću da izbjegnu to zlo, mogao čuti.

I nije nimalo prijatno, ali za otrežnjenje je uvijek najbolja gorka istina, pa ko može da je prihvati. 

U uvodnom dijelu filma govori se o narodu u zbijegu, koji nakon ofanzive na Kozaru završava u vozovima za Jasenovac. Ženama i djeci koja ustrašena i svjesna sudbine tiho pjevaju ’’Zasp’o Janko…’’ u vagonima smrti.

Baš u tom trenutku imao sam osjećaj kao da cijela bioskopska sala plače.

Zamislite, u jednom gradu, hiljadama kilometara udaljenom od potkozarja, svi prisutni gledaju film o stradanju jednog naroda kojem se to stradanje negira… i plaču.

Plaču nad činjenicom da ono što vide, čuli su od svojih bliskih, baš kao što i ja čuh od pokojnog mi đeda koji je preživio Kozaru, ponekad hraneći se lišćem samo da preguraju dan.

I istine, još mi žive bake koja je ostala siroče sa šest mjeseci, jer su joj roditelji odvedeni vagonima smrti tamo negdje daleko, u nepovrat.Među djecom koja završiše u prvom i jedinom dječijem logoru u istoriji čovječanstva, bila je i Dara, sa svojom majkom i dva brata. Zaista najmonstruoznije zvuči činjenica da je tadašnji režim jedini u istoriji roda ljudskog imao koncentracioni logor za najmlađe, za djecu Božiju, za bezazlena i nevina bića.

Užas koji će to kozaračko dijete preživjeti preko Jasenovca do logora Stara Gradiška učiniće da Dara odraste preko noći. Kao i mnogi koji su uspjeli da se spasu i da odrastu, nažalost često bez roditelja, smisao Darinog života, nakon smrti majke i brata, postaje da sačuva život mlađeg brata.

To je gola borba za život. Borba do poslednjeg atoma snage da sačuva život djeteta od dvije godine jer je dala zavjet majci. Djeteta kojeg joj savjetuju da ga pusti i da ga da onima koji će da mu ’’spase život’’, tako što će da ga daju u neku od porodica koje nemaju djece.

Sjećam se, prije nekoliko godina, dok je još bio živ, pokojni istoričar dr Đuro Zatezalo, kojem sam pomagao u pripremi dupunjenog izdanja knjige svjedočanstava o stradanju, koja je on godinama skupljao, jednom prilikom mi je tokom priče o djeci iz tog perioda rekao:

‘‘Sine, da ti znaš koliko puta sam, dok sam radio kao direktor arhiva dobijao pozive od ljudi u zrelim godinama, koji su tražili svoje porijeklo, provjeravali korijene, jer su kao djeca pod krinkom spašavanja davani bezdjetnim porodicama gdje im je sudbina bila daleko od njihovog doma i njihovih korijena.’’

Dakle, bilo je i onih koji su usvojili tu djecu, pa su im kasnije rekli istinu, ali takvih je mali procenat, dok se za mnoge ne zna ni dan danas, niti će se ikada saznati.

Autentičnost u jeziku, govoru, imenima, prezimenima i događajima u filmu je zaista nešto što čovjeka šokira i još više rasplamsa emociju i nevjerovatnu istinitost određenih događaja. Film o Dari i svoj djeci koja tamo stradaše neće doživjeti ono što su doživjeli mnogi filmovi o holokaustu.

I ne mora.

Žrtvama neće značiti ni Oskar, ni Zlatni Globus, njima znači nezaborav. Da oni koji su sada tu, sjećaju se njih. Upravo radi toga zločin ne smije biti zaboravljen, ne da bi se mi svetili onima koji su to učinili, jer pravoslavlje nije osvetoljubivo, Hristov narod nije osvetoljubiv, nego onaj koji treba da prašta za preteške grijehe, a na prvom mjestu da se prisjeća svih onih koji su postradali i koji su proslavljeni na nebesima.

’’Hristovi svedočitelji u vrijeme novo zasijali i nevino postradali radi ispovjedanja vjere, sjetite se u dan drugoga Dolaska Gospodnjeg i nas nedostojnih čada vaših, koji vam molitvene pohvale prinose i molitvenim uzdasima vapiju. Sjetite se i stradalnog roda našeg koga bure iskušenja lome, Crkvu Svetu pokažite nedodirljivom za napade neprijatelja, proslavljajući Oca i Sina i Duha Svetoga, sada i uvek i u vekove vekova. Amin!’’

Autor: Saša Lončina