Ranko Radelić: Ono što se ne može danas, daće se sutra

Gakovo je raseljeno šezdesetih godina i izgrađen vojni poligon sa strelištem, gdje su na obuku dolazili vojnici iz obližnjih vojnih garnizona – Virovitica, Bjelovar, Daruvar …

Infrastrukturu je čuvao vod vojnika, koji su istovremeno služili i kao goniči divljači kada su visoki oficiri dolazili u lov i odsjedali u za tu svrhu napravljene tri vikendice, a četvrta je bila lično vlasništvo tadašnjeg komandanta V vojne oblasti, Martina Špegelja.

Početkom rata u Gakovu je ostao samo zastavnik Nedeljko Čukarić i dva majstora, civilna lica na službi u JNA, koji su uredno, svakog jutra iz Velike Dapčevice dolazili na posao. Padom virovotičke kasarne u ruke hrvatskih snaga, u Gakovu se našao i vod vojnika koji se izvukao iz Milanovca, gdje su čuvali skladište vojne opreme i naoružanja.

Bili su to Srbi, Muslimani i Makedonci koji su služili redovni vojni rok, a sa njima su bila i tri oficira – poručnik Hrvat, potporučnici Srbin i Musliman (tada još nije bilo Bošnjaka). Na njihov zahtjev i po Pravilu službe, upućeni su krajem septembra 1991. u Banjaluku u najbližu nadređenu komandu JNA.

Tako je od čitave V armije JNA ostao kao posljednji Mohikanac, zastavnik Nedeljko Čukarić. 

On se uputio 26. oktobra u Beograd da podigne platu koju nije primio šest mjeseci i preda je ženi i djeci koje za čitavo to vrijeme nije vidio.

U Beogradu su ga optužili za dezerterstvo, tako da mu je štab TO Grubišno Polje januara 1992, tada u Baranji, morao napraviti uverenje, sve sa pečatom, potpisom i izjavom po kojoj on nije smio biti kažnjen, već odlikovan kao jedini vojnik koji je do kraja ostao na dužnosti.

U trenutku napada na srpske snage opštine G. Polje, na Bilogori se nije nalazio ni jedan vojnik JNA, a u prethodnom periodu nikada nije viđen avion, već samo dva helikoptera – jedan je nosio članove neke evropske mirovne misije, a drugi je pripadao JNA i došao po ranjenog Elbeta.

To je kratka i bez detalja ispričana, ali cijela istina o ulozi JNA u Bilogori.

Iznad toga nema ništa.

Ono pak, što je uslijedilo 31. oktobra već je istorija i dio druge priče. Na kraju dugog dana u kojem su se vodile borbe, braneći sela kaja su njihovi preci „okupirali“ četiri vijeka ranije, teritorijalci su još držali sve položaje odbrane.

Štab TO, ocjenjujući da su visoke žrtve protiv najmanje 6,5 brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja neprihvatljive, naredio je povlačenje. Nije dakle bilo nikakvog bjekstva, već se slušala komanda. Štab je prihvatio odgovornost za tu odluku, koja se mjesecima, a pogotovo godinama kasnije, pokazala kao jedino ispravna.

Hrvatskim snagama je trebalo još četiri dana da „osvoje“ prazna sela i hrabro obračunaju sa ponekim preostalim đedom i babom, napuštenom imovinom i pravoslavnim crkvama.

I začudo, iako će se Srbi i Hrvati u malo toga usaglasiti, u jednom se slažu – niko nije izdao svoje interese – Hrvati su se borili za uspostavljanje svoje države i tradicije nestale 1945, a Srbi za očuvanje zajedničke, ali i svoje države, tradicije i vjere.

Međutim, ima u svemu tome i začkoljica od koje visprenije hrvatske političare i diplomate već pomalo boli glava, a srpske će tek zaboljeti.

Naime, Hrvatsku su kao državu priznali Vatikan i Njemačka 25. decembra 1991. kao božićni poklon, a međunarodno je priznata 4. januara iduće godine. Na dan napada na Bilogoru, 31. oktobra 1941. TO opštine Grubišno Polje je bila u sastavu Banjalučkog korpusa. Dakle, legalna vojna sila i narod postojeće države bili su napadnuti od paravojnih snaga nepriznate države.

U kaznenoj prijavi koji je podnijela Hrvatska Udruga građana za ostvarenje i praćenje građanskih prava „Štit“ – Bjelovar (Kaznena prijava, 15. svibnja 2003.), kaže se:

“Ivan Plesaj zamjenik zapovjednika druge operativne zone, javno je putem medija isticao: „treba očistiti Bilogoru“, dok je s druge strane dopušteno emitiranje u radio postaji – Bjelovar, totalno neustavne pozive na krvoproliće. Jure Šimić na gradskoj tribini HDZ-a na bjelovarskom paviljonu, u centralnom parku – slao je srpskom življu poruke: „klali smo i klati ćemo!“

Rezultat je bio civilizacijski zločin.

Posao koji je započet 1941, kada je tokom rata ubijeno u Bilogori 4.424 civila, od toga 1510 žena i 439 djece i protjerano 3.638 srpskih žitelja, sve uglavnom Srba i sve uglavnom od ustaša, završen je 1991, na očigled svjetske zajednice.

Jasno je da takvo stanje ne može predugo, a ponajmanje zanavijek trajati. „Istina nikuda ne ide“, kako kaže Smilja Tišma, i ono što se ne može danas, daće se sutra. Ono što nema Hrvatska, široke ruke i uz dubok naklon će dati Vatikan i Njemačka. 

A „poštovani“ građani mogu do tada mirno uživati na proljetnom suncu ispred bivšeg mučilišta, grubišnopoljskog hotela Bilogora, kada već nisu otišli 15. maja na komemoraciju u Blajburg ili na misu u Sarajevo.

Uostalom, kome i za koga da tamo mole. Bog je visoko, a Stepinac i družina su ionako kod drugog gospodara.

Od istog autora:

Ranko Radelić: Odnos prema Jasenovcu je kalibrisan kao mjera …

Ranko Radelić: Slučajnost ili slučaj? | Jadovno 1941.

Ranko Radelić: Izvještaj sa druga strane pakla – Prikaz knjige troje hrvatskih autora

Ranko Radelić: Bilogorska svadba | Jadovno 1941.

Akcija Otkos – trijumf ustaštva i fašizma! | Jadovno 1941.

Ranko Radelić: U pitanju nisu više lanci, već glave | Jadovno …

ZADUŽBINA: Izašla je nova knjiga Ranka Radelića u kojoj je …

Bilogorski prezimenik 1322 srpska i pravoslavna prezimena …

Najstrašnija knjiga na svijetu | Jadovno 1941.

Moje Jadovno – Okopavanje kulture sjećanja | Jadovno 1941.

Ranko Radelić: Milan je bio istovremeno i sjećanje i …

Održan 10. jubilarni Sabor Bilogoraca u Beogradu | Jadovno …