Ranko Radelić: Milan je bio istovremeno i sjećanje i spomenik i opomena

Navršilo se pet godina kako se u Beogradu 07. oktobra 2016. upokojio Milan Bastašić.

Na njegovom posljednjem ispraćaju, 12. oktobra 2016. govorio je i Ranko Radelić, predsjednik zavičajnog udruženja „Bilogora“ iz Beograda.

Dragi prijatelji, poštovani skupe!

Miroslav Antić je svoju Besmrtnu pesmu započeo stihovima:

Ako ti jave: umro sam,

a bio sam ti drag,

onda će u tebi

odjednom nešto posiveti.

Na trepavici magla.

Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad

mislio šta znači živeti?

U subotu, kada sam saznao da je Milan umro, poslao sam tužnu vijest na stotinjak adresa i društvene mreže. Bilo je čudesno gledati već za nepunih pola sata reakciju mnoštva ljudi, a vijest je uskoro stigla do nekoliko hiljada Bilogoraca rasutih širom svijeta. Bilo je jasno da nije umrla baka ili djed od 85 godina – Umro je Milan Bastašić.

Za mnoge od nas to ime zvuči kao institucija, mjesto gdje postoji jasno mišljenje i čvrst stav i gdje treba prići otvoreno i pošteno ako se želi savjet i podrška. A cijena te mudrosti bili su životi.

Sa Milanovim odlaskom na gubitku nisu samo najrođeniji, već i svi mi sa kojima je bio blizak i svi drugi za koje je Milan i svojim riječima i samim svojim postojanjem bio istovremeno i sjećanje i spomenik i opomena, pa i savjest našeg bilogorskog i srpskog roda.

Iako, nije ga bilo lako slijediti.

Temperament koji je imao nije trpio ni oklijevanja ni odlaganja. Sjećam se, pomagao sam mu da u kompjuter unese tekst koji je prethodno napravio pisaćom mašinom. U nestrpljenju da vidi konačan rezultat u jednom trenutku reče:

Znaš, imam preko 70 godina, ali odlučio sam da ne umrem nepismen. Od sutra učim raditi na kompjuteru, nije to valjda teže nego voziti se na biciklu!

I tako je nastala knjiga od 700 stranica. A ta knjiga je imala jednu temu. I ta tema je bila preteška riječ – Bilogora.

Tu svoju i našu Bilogoru Milan je nosio u sebi kao malo vode na dlanu, prizivao sa nekoliko strukova povrća u baštici na penzionerskoj terasi, godinama zapisivao i snimao svjedočenja, odbolovao svako svojatanje bilogorskog kulturnog blaga, šamije i đurđevdanske napjeve, bilogorske duda i kovrtanje.

Od njega sam prvi puta čuo mnoge zatajene činjenice, poput one da je Arsenije Čarnojević III boravio na Bilogori, da su naši preci prvi upotrijebili današnji srpski grb kao grb naroda a ne samo crkve, da su Statuti Valachorum i još 41 dokumenat krajiških privilegija čuvani na Bilogori, da je srpski narodni peporod počeo upravo ovdje sa prvim narodnim školama i srednjom školom, crkvenim maticama, prvom geografijom, reformom pisma od Pavla Solarića i prije Vuka, a Nikola Popović sam samcit slama prozelitsku ofanzivu i sprečava unijaćenje.

U bilogorska sela sredinom 19. vijeka dolazi i glavnina porodica iz Raduča, rodnog sela Milutina Tesle, a u Grubišno Polje čak i rođena sestra Nikolina.

Malo se znalo o Bilogori prije 1941, a i to malo se poslije 1945. zaboravilo. Drugi su to bolje pamtili i nisu oprostili odbijanje Bilogoraca da kleknu pred pontifeksa. Plaćena je za to cijena do neba sa skoro 5.000 glava, a prvi genocidni udar započeo je na Bilogori, 12. aprila u selu Bedenička, zatim u Lasovcu, da bi u noći 26. na 27. april 1941. Grubišno Polje doživjelo pogrom sa preko 500 odvedenih u smrt. Pola vijeka kasnije, 31. oktobra 1991, ostatak nekada moćnog bilogorskog roda doživio je istu sudbinu.

Kad smo 2008. odlučili da osnujemo Zavičajno udruženje „Bilogora“ kojem je Milan do kraja svojih fizičkih moći bio predsjednik, uz njegovu inicijativu osnovali smo i heraldički savjet i donijeli bilogorski grb kao znak trajnog identiteta i istorijskog pamćenja. A to istorijsko pamćenje i kulturu sjećanja na naše, na pravdi boga pogubljene pretke i sunarodnike, na zavičaj iz kojeg smo silom oružja prognani, na bilogorsku pitominu sa drevnim šumama i bistrim potocima, sa bijelim crkvicama na vrhovima brežuljaka, Milan nam je i razgovorom i pisanom rječju i nerijetko oštrom kritikom predočavao kao obavezu i zadužbinu.

Centralna misao oko koje je bila usredotočena Milanova intelektualna aktivnost posljednjih decenija bila je upitanost nad uzrokom te strahovite narodne golgote, upitanost nad izvorom nepojamnog zla i grijeha koji ga je proizveo.

Obilježavamo ovog oktobra 25 godina egzodusa sa Bilogore.

Poslije jednog dugog dana i jedne strašne noći, sve što je nosilo srpsko ime i moglo se kretati, prešlo je rijeku Ilovu. Protiv desetostruko jače sile rat se nije mogao dobiti, ali se nije smio ni izgubiti. Sa hiljadama Srba zajedno je išlo i 250 Čeha, Hrvata, Mađara, Roma, pa i Talijana. Pred nama je bila duga, duga cesta u neizvjesnu budućnost, a iza nas „sve svadbe, berbe i opijela, sve što je život sijo i smrt žnjela.

Ja ne mogu ovdje, opraštajući se od Milana, da prećutim osnovnu misao koju nam je ostavio u amanet i kratku istorijsku lekciju koji ćemo svi morati upamtiti i povući odgovarajuće konsekvence ako uopšte želimo da preživimo.

Godine 1991. naš rod je kao predstavnik legalne i legitimne države napadnut od paravojnih ustaških snaga nepriznate države. Zločinac se 1991. vratio na mjesto zločina, a svijet je glatko prešao preko toga i nagradio ga. To se nije moglo neznati i tako je u Bilogori 1991. i kasnije u Krajini počinjen prvi planetarni, civilizacijski zločin.

Jedina istorija koju priznajemo i koja je ispisana krvlju naših najbližih nam kaže da mi nismo uzrok, mi nismo ni povod, mi smo paradigma koja na početku trećeg milenijuma anticipira praksu sa kojom svijet niti smije, niti može, niti treba napraviti i korak dalje dok se ona ne ispravi. Naprosto, pogubno je divljaštvo iznositi u otvoreni kosmos.

Evo Milane, obećajem ti, ovako gologlav i bez uniforme, da ćemo dok još hodamo po ovoj zemlji, svim srcem svojim, i svim umom svojim i svom snagom svojom, istrajati da se to ne zaboravi.

Tako nam Bog pomogao!
Slava ti Milane!

Vezane vijesti: