PUKOM SREĆOM PREŽIVIO ZAROBLjAVANjE OD MUDžAHEDINA

Piše: Jadovno 1941.

Sestra me je molila da je ubijem jer smo znali da smo opkoljeni, nisam mogao da pucam ni na nju niti na sebe.

Pripadnici tzv. Armije BiH ulaze u Vozuću

Piše: Aleksandar LUKIĆ

Pripadnika Četvrte ozrenske lake pješadijske brigade Duška Gligorića u napadu na Vozuću zarobili su pripadnici takozvane Armije BiH i odreda „El mudžahedin“, i samo ga je puka sreća spasila da preživi višemjesečno zarobljeništvo u Kestenima, Banovićima i Tuzli, za vreme kojeg je prebijan i mučen.

Gligorić je kao dvadesetosmogodišnjak zarobljen 11. septembra 1995. godine. Oslobođen je 24. marta 1996. godine.

Zarobljen je oko 16.00 časova u selu Kesteni, krećući se u grupi sa 11 saboraca i civila tokom povlačenja iz opkoljene Vozuće ka planini Ozren. Zajedno sa njim, u grupi je bila i njegova sestra, o kojoj po zarobljavanju ništa nije čuo sve do dolaska u zatvor u Tuzli.

„Sestra me je molila da je ubijem jer smo znali da smo opkoljeni. Imao sam pištolj i pušku, ali nisam mogao da pucam ni na nju niti na sebe“, prisjeća se Gligorić.

Gligorić navodi da su ih zarobile mješovite snage Trećeg i Drugog korpusa takozvane Armije BiH, kao i jedinice odreda „El mudžahedin“. Na licu mjesta ubijena su četiri mladića, dok je Gligorić lakše ranjen.

Po zarobljavanju sprovedeni su do seoske sale u Kestenima, gdje je, prema njegovoj procjeni, već bila formirana kolona u kojoj je bilo više od 40 živih zarobljenih saboraca i civila.

Gligorić navodi da su, došavši do kolone, natjerani da pognu glave, a ako je neko odstupao, bio je udaren ili oboren.

„U tom položaju čuo sam komešanje, jauke, udarce i rafalne pucnje“, ističe Gligorić.

On se prisjeća da je u kanalu vidio obrise nečijeg beživotnog tijela.

Kao ranjenog, smještaju ga na začelje kolone, što mu je, kako on ocjenjuje, spasilo život.

„Imao sam sreću da, kao i trojica mojih saboraca, kao posljednji u toj koloni budem izdvojen od vojske Drugog korpusa da bismo nosili ranjenog muslimanskog vojnika prema Loznoj“, naglašava Gligorić.

U tom trenutku Gligorić o sudbini sestre i Srba iz kolone ništa nije znao, osim da su predati Trećem korpusu i odredu „El mudžahedin“.

Ubrzo je prebačen u Banoviće, gdje je smješten u objekat nekadašnjeg Doma zdravlja. Zajedno sa ostalima, on je tu ispitivan, prebijan i mučen. O tom periodu, vidno emotivan, Gligorić nije htio govoriti.

Vezanih ruku i pognutih glava, dio zarobljenika su autobusima prevozili u tuzlanski zatvor.

„Najgori je bio put do Tuzle jer ko je došao do tuzlanskog zatvora, on je i preživio“, ističe Gligorić.

Opisujući boravak u zatvoru, Gligorić ističe da ga je, između ostalih, isljeđivao i nekadašnji nastavnik u Vozući Refko Čamdžić, koji se, kako je naveo, korektno ponašao prema zarobljenicima.

Od njega saznaje da mu je sestra živa.

„Pitao sam ga da li mi može reći nešto o sestri. Čamdžić je potvrdio, zaprijetivši da o tome ne smijem nikome govoriti ili će me ubiti“, ističe Gligorić.

On je u Tuzli boravio 196 dana, sve do 24. marta 1996. godine, kada je razmijenjen u mjestu Sočkovac, opština Petrovo.

Gligorić je tokom ratnih dešavanja izgubio oca, koji je poginuo 2. novembra 1992. godine, brata, koji je poginuo 4. juna 1994. godine, kao i majku, koja je umrla 1995. godine.

Po izlasku iz zarobljeništva, Gligorić navodi da je mnogo puta davao izjave o svom i stradanju onih za koje je znao, ističući da je nezadovoljan što nisu procesuirani odgovorni i počinioci zločina nad Srbima iz Vozuće.

Izvor: