Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Sestra me je molila da je ubijem jer smo znali da smo opkoljeni, nisam mogao da pucam ni na nju niti na sebe.
Pripadnici tzv. Armije BiH ulaze u Vozuću
Piše: Aleksandar LUKIĆ
Pripadnika Četvrte ozrenske lake pješadijske brigade Duška Gligorića u napadu na Vozuću zarobili su pripadnici takozvane Armije BiH i odreda „El mudžahedin“, i samo ga je puka sreća spasila da preživi višemjesečno zarobljeništvo u Kestenima, Banovićima i Tuzli, za vreme kojeg je prebijan i mučen.
Gligorić je kao dvadesetosmogodišnjak zarobljen 11. septembra 1995. godine. Oslobođen je 24. marta 1996. godine.
Zarobljen je oko 16.00 časova u selu Kesteni, krećući se u grupi sa 11 saboraca i civila tokom povlačenja iz opkoljene Vozuće ka planini Ozren. Zajedno sa njim, u grupi je bila i njegova sestra, o kojoj po zarobljavanju ništa nije čuo sve do dolaska u zatvor u Tuzli.
„Sestra me je molila da je ubijem jer smo znali da smo opkoljeni. Imao sam pištolj i pušku, ali nisam mogao da pucam ni na nju niti na sebe“, prisjeća se Gligorić.
Gligorić navodi da su ih zarobile mješovite snage Trećeg i Drugog korpusa takozvane Armije BiH, kao i jedinice odreda „El mudžahedin“. Na licu mjesta ubijena su četiri mladića, dok je Gligorić lakše ranjen.
Po zarobljavanju sprovedeni su do seoske sale u Kestenima, gdje je, prema njegovoj procjeni, već bila formirana kolona u kojoj je bilo više od 40 živih zarobljenih saboraca i civila.
Gligorić navodi da su, došavši do kolone, natjerani da pognu glave, a ako je neko odstupao, bio je udaren ili oboren.
„U tom položaju čuo sam komešanje, jauke, udarce i rafalne pucnje“, ističe Gligorić.
On se prisjeća da je u kanalu vidio obrise nečijeg beživotnog tijela.
Kao ranjenog, smještaju ga na začelje kolone, što mu je, kako on ocjenjuje, spasilo život.
„Imao sam sreću da, kao i trojica mojih saboraca, kao posljednji u toj koloni budem izdvojen od vojske Drugog korpusa da bismo nosili ranjenog muslimanskog vojnika prema Loznoj“, naglašava Gligorić.
U tom trenutku Gligorić o sudbini sestre i Srba iz kolone ništa nije znao, osim da su predati Trećem korpusu i odredu „El mudžahedin“.
Ubrzo je prebačen u Banoviće, gdje je smješten u objekat nekadašnjeg Doma zdravlja. Zajedno sa ostalima, on je tu ispitivan, prebijan i mučen. O tom periodu, vidno emotivan, Gligorić nije htio govoriti.
Vezanih ruku i pognutih glava, dio zarobljenika su autobusima prevozili u tuzlanski zatvor.
„Najgori je bio put do Tuzle jer ko je došao do tuzlanskog zatvora, on je i preživio“, ističe Gligorić.
Opisujući boravak u zatvoru, Gligorić ističe da ga je, između ostalih, isljeđivao i nekadašnji nastavnik u Vozući Refko Čamdžić, koji se, kako je naveo, korektno ponašao prema zarobljenicima.
Od njega saznaje da mu je sestra živa.
„Pitao sam ga da li mi može reći nešto o sestri. Čamdžić je potvrdio, zaprijetivši da o tome ne smijem nikome govoriti ili će me ubiti“, ističe Gligorić.
On je u Tuzli boravio 196 dana, sve do 24. marta 1996. godine, kada je razmijenjen u mjestu Sočkovac, opština Petrovo.
Gligorić je tokom ratnih dešavanja izgubio oca, koji je poginuo 2. novembra 1992. godine, brata, koji je poginuo 4. juna 1994. godine, kao i majku, koja je umrla 1995. godine.
Po izlasku iz zarobljeništva, Gligorić navodi da je mnogo puta davao izjave o svom i stradanju onih za koje je znao, ističući da je nezadovoljan što nisu procesuirani odgovorni i počinioci zločina nad Srbima iz Vozuće.
Izvor: 
Vezane vijesti:
Ozren – Vozuća – Jadovno 1941.
