Bastašić: Prvo slovo o Prebilovcima u Velikoj Britaniji

Obraćanje Dušana J. Bastašića, predsjednika UG Jadovno 1941. na otvaranju izložbe „Prebilovci“ u Ambasadi R. Srbije u Londonu na Savin dan, 27. januara 2016.

English

Vaše Ekselencije, dame i gospodo, dragi prijatelji,

Pozdravljam Vas ispred udruženja Jadovno 1941. iz Banja Luke i udruženja Prebilovci iz Beograda.

Želim se zahvaliti Ambasadoru, gospodinu Ognjenu Pribićeviću i njegovom timu na gostoprimstvu i prilici da nakon dve godine postavimo ovdje još jednu izložbu.

Realizaciju ovog projekta su pomogli Kulturni centar Novog Sada i Ministarstvo inostranih poslova Republike Srbije ali za nas nemjerljivim doprinosom i gospodin Aleksandar Simić sa porodicom.

Posebno me raduje da je večeras sa nama gospodin Nemanja Dević, mladi, briljantni istoričar iz Beograda koji se u svom radu mnogo zalaže da se jedan skrivani, nepoznati dio naše istorije tokom Drugog svjetskog rata, istraži i objelodani.

Sa nama je i gospodin Aleksa Dragićević sa suprugom, Prebilovčan, potomak žrtava.

Predstavljamo Vam izložbu “Prebilovci”, prezentaciju koja će nekima od Vas biti prvo slovo o tom hercegovačkom selu. To je razlog zašto smatramo da je ova izložba u funkciji  objelodanjivanja istine o stradanju i vaskrsenju Prebilovaca.

Danas je Dan Svetog Save ali i Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta.

Posebno sam zahvalan gospodi iz Borda Jevreja Velike Britanije, što su večeras ovdje sa nama jer je to prilika da se upoznaju sa jednim dijelom gotovo nepoznate stradalničke istorije srpskog naroda.

Ne treba čuditi da se 75 godina nakon satiranja prebilovačkih Srba, o tome ne zna gotovo ništa. O tome se nije učilo u školama a u Srpskoj se ne uči ni danas.

Nema Prebilovaca u rubrikama “dogodilo se na današnji dan”, nema školskih ekskurzija, nema Muzeja prebilovačkih žrtava.

Nema, a trebalo bi.

Srbi Hercegovine, unutar našeg nacionalnog korpusa, ističu se i  prednjače u mnogo čemu. Ono što ih posebno krasi je njihov odnos  prema postradalim precima i članovima porodice. Oni su tijela  svojih ­ pobijenih, digli iz tame bezdana i sahranili u velelepni Hram  Hristova vaskrsenja.

Boreći se sa golemim životnim, egzistencijalnim problemima, okruženi potomcima uglavnom nekažnjenih zločinaca, tvrdoglavo  opstajući na mjestima vjekovnog prebivanja svojih predaka, na  mjestima vjekovnog stradanja, padanja i uzdizanja, oni se prije nego za sebe, pobrinuše za svoje nevino postradale.

I zato im treba pomoći. I institucionalno i pojedinačno.

Ova izložba je doprinos udruženja Jadovno 1941. upravo toj misiji.

Na centralno mjesto ove izložbe postavljena je žrtva ali i njeni  potomci. Jer i potomci su žrtve.  Dok za većinu žrtava ne znamo ni slovo njihovog imena, za ove Prebilovačke i žrtve okolnih sela, zahvaljujući posvećenosti,  entuzijazmu i žrtvi Milenka Jahure i SND Prebilovci imamo mnogo više.   Za mene bar, najupečatljivije su fotografije žrtava snimljene nekoliko godina prije ili neposredno pred stradanje… lica,.. oči.

Oči učiteljice Stane Arnaut kao da sa prekorom govore:   “Nemojte nas zaboraviti.”

Tripko Ćirić koji je postradao sa ženom, sa devet ćeri i sinom, blagim, dobroćudnim osmjehom govori:

“Niste nas zaboravili.”

Lica srpskih domaćina, seljaka, težaka, kao isklesana, šalju poruku: “Čuvajte se djeco. Zlo je živo. Ono je blizu. Ko zaboravi, njemu se ponovi.”

Naš ukupan društveni, nacionalni odnos prema srpskim, civilnim žrtvama pobijenim od strane formacija i hrvatskog stanovništva Nezavisne Države Hrvatske je gotovo besprimjerno neodgovoran.

Ne samo da nismo popisali naše žrtve nego ih u najvećem broju nismo ni dostojno sahranili. One još uvijek leže ujamljene na dnu kraških jama, zatrpane i zatravljene na mjestima njihova stradanja, pokriveni asvaltnim putevima, temeljima kuća i zgrada.

Ova izložba je mnogo okasnila. Trebala je da bude ovdje još pedesetih godina prošlog vijeka. Ali i nedavno, prije godinu dana, ideja da se uradi prebilovačka izložba, nije rođena ni u institucijama, ni u glavama nacionalnih stratega ni istoričara, nego u dušama potomaka srpskih žrtava postradalih od strane Nezavisne države Hrvatske, okupljenih oko UG Jadovno 1941. i SND Prebilovci.

Mnogo je srpski narod postradao u 20 vijeku, pa i ne čudi da je sve više organizacija koje okupljaju potomke žrtava koji ne čekajući političku volju i pravi trenutak, ne hajući za političkom korektnošću, radeći gotovo u pravilu volonterski, čine sve što mogu da očuvaju sjećanje i ispišu nauk o porodičnom i zavičajnom stradanju, svjedoče o satiranju roda svoga pravoslavnog.

Porazna je činjenica da u udžbenicima Srpske nema ni slova o Prebilovcima, o Jadovnu, o logorima na Pagu, o Garavicama, o Livanjskim, hercegovačkim i velebitskim jamama, o Sadilovačkoj i Glinskoj crkvi, o stradanju Srba u Podrinju. Nema u udžbenicima ni Donje Gradine, najvećeg dijela kompleksa logora Jasenovac.

U isto vrijeme, naša djeca detaljno uče o iskrcavanju u Normandiji i ratu u sjevernoj Africi.

A ko ne uči, njemu se ponovi.  Prebilovci su bolan primjer.

Ova izložba je samo kamenčić u usvajanju istine o srpskom stradanju od strane Nezavisne države Hrvatske u naše trajno pamćenje. Ako i dalje budemo ovako istorijski i nacionalno neodgovorni, postoji objektivna opasnost da će se zla istorija ponoviti našoj djeci, našim potomcima. Pored Crkve, nekoliko do sada izdanih knjiga, internet sajtova i ove izložbe, u Prebilovcima treba da se podigne i Memorijalni centar sa svim sadržajima koje imaju slični centri u svijetu.

Idući ka tom cilju, UG Jadovno je donatorskim sredstvima nedavno pribavilo jednu stradalničku kuću, uništenu u proteklom ratu i u toku je pribavljanje potrebnih dozvola i izrada projektne dokumentacije za podizanje Memorijalnog centra pod radnim nazivom “Prebilovačka kuća”.

Naša kuća će, biti mjesto gdje će pored centralnog prebilovačkog Arhiva i biblioteke, postojati i muzejsko-galerijsko-edukativni prostor kao i smještajni dio za naučnike ali i za umjetnike svih profila koji će ovdje stvarati, puneći svoja čula svim bogatstvima koje ovo sveto mjesto i hercegovačka zemlja nude.

Prebilovačka kuća će biti i mjesto druženja potomaka srpskih žrtava genocida počinjenog od strane Nezavisne države Hrvatske ali i vitalni pokretački objekat svakovrsne obnove sela.

Ovaj veoma zahtjevan ali i bogougodan projekat, ne možemo realizovati sami, ali smo duboko uvjereni da će Srbi širom svijeta, srpske institucije i konačno međunarodne organizacije koje njeguju kulturu sjećanja, prepoznati njegov značaj i pomoći u njegovoj realizaciji.

Pozivam Vas da poklonite pažnju ovoj izložbi ali Vas neću pozvati da uživate gledajući ju, jer ona u čovjeku budi neka sasvim drugačija osjećanja.

Osjećanja tuge, osjećanja krivnje, odgovornosti, bespomoćnosti, osjećanje velike tragedije.

Hvala.

Vezane vijesti:

Britanskoj javnosti predstavljena istina o stradanju Prebilovčana

Nemanja Dević: Prebilovci su temelj, ali i ogledalo – svih nas