fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Prijatelj za sva vremena.

Od izbijanja balkanskih ratova i nešto docnije i Velikog rata, na našoj strani bio je i Esad-paša Toptani, armijski đeneral Turske carevine, koji je završio francusku Vojnu akademiju u Sen-Siru. Jedno vreme bio je postavljen i kao komandant glavnog obezbeđenja poslednjeg sultana Abdula Hamida Drugog. Poticao je iz stare vlastelinske albanske porodice, rodom iz varoši Kroje, čiji se preci prvi put pominju još iz vremena pre najezde Turaka. Pripadao je onom malom soju osoba kod kojih su čojstvo, junaštvo, viteštvo i data reč bile prave svetinje, a koje su se lagano, s početka 20. stoleća, počele gubiti.

Esad-paša Toptani
Esad-paša Toptani

Kao komandant grada, Esad-paša je u Prvom balkanskom ratu sedam meseci branio Skadar, koji su crnogorska i srpska vojska opsađivale sve do kapitulacije, 23. 4. 1913. Kada je Esad-paša u znak predaje pružio svoju sablju đeneralu Petru Bojoviću – budućem četvrtom našem vojvodi – on ju je vratio, rekavši mu da turska posada može, pod celom bojnom opremom, da napusti najzad oslobođeni stari srpski grad. Ovaj plemeniti viteški gest protivnički đeneral nikad nije zaboravio.

Kada su se ratne prilike koliko-toliko smirile, Esad-paša Toptani nakratko postaje 1. 2. 1914. ministar unutrašnjih poslova novonastale Albanije. Kao slobodouman i napredan čovek onog vremena, protivio se novoosnovanom, nametnutom uljezu, pruskom knezu Vilhelmu fon Vidu, koji nije hteo da tamošnjim siromasima podeli doskorašnje turske velike latifundije, zbog čega je ubrzo bio pritvoren. Isto tako, smatrao je da ako se Albanija najzad oslobodila od pogubnog turskog iga, onda bi njome valjalo da vladaju njihovi ljudi, a ne tuđinci dajući uvek za lep primer dve balkanske bratske Kraljevine: Srbiju i Crnu Goru.

Pošto je izbio i Veliki rat, Esad-paša, kao uman čovek, od početka se priklonio ideji savezničkih sila, tako da je bio trn u oku Austro-Ugarskoj i Nemačkoj. Pošto se saveznici nisu na vreme složili oko vojne pomoći napadnutoj Srbiji, započeta je nažalost i albanska golgota, ali Esad-paša uopšte nije zaboravio u tom strašnom i pogubnom času na svoje prijatelje. Dokle se njegova porodična i oficirska moć prostirala u središnjoj Albaniji, srpski se vojnik uistinu mogao na miru kretati. Sigurnosti radi pružio nam je i svoje vojno obezbeđenje, jer je bilo dosta odmetnutih albanskih bandi koje su Austrougari svojski pomagali.

Dok su se naše jedinice nalazile i dalje u Albaniji, ostareli kralj Petar Prvi Oslobodilac (1844–1921) privremeno je odseo u jednom hotelu u Valoni, čiji je vlasnik bio Esad-pašin čovek. Pored svog dvorskog lekara, Petar Prvi je dobio još i pašinog lekara. Prvobitno, Esad-paša je hteo da naš kralj odsedne, koliko god to bude potrebno, u njegovom porodičnom domu u Tirani.

Međutim, pošto se očekivalo savezničko prebacivanje naših trupa na slobodno tlo radi oporavka, bilo je zgodnije da stari kralj bude bliže morskoj obali i skorašnjem putu. Pred polazak, regent Aleksandar Karađorđević je Esad-pašu odlikovao Ordenom belog orla prvog stepena za sve ono što nam je u to teško ratno doba pomogao kako je mogao i znao. Iako je imao mnoga turska i strana odlikovanja, često je viđan u pohodnoj đeneralskoj uniformi jedino sa belim orlom na prsima.

Ni on nije smeo da sačeka dolazak okupacionih trupa, tako da se sa svojim žandarmerijskim jedinicama prvo spustio do Soluna, a odatle u Pariz. Namera mu je bila da bude i njegovih oslobodilačkih trupa na Solunskome frontu. No, ta namera mu se nije mogla obistiniti, jer je jedan deo ondašnjih Albanaca bio pristao na austrougarsku ideju stvaranja velike Albanije, a Esad-paša je bio antidržavni element.

I pored svega, hteo je da se vrati u otadžbinu i kruniše se za prvog njihovog kralja. Izlazeći iz Hotela Kontinental u ulici Kastiljone br. 3 u Parizu, 13. 7. 1920, prišao mu je albanski student Rustemi i pucao na njega revolverom. Sahranjen je na Srpskom vojnom groblju u Tijeu kraj Pariza u đeneralskoj uniformi i samo sa Ordenom belog orla prvog stepena. Njegov grob je jedino turbe među pravoslavnim krstovima.

Sve dok se Esad-pašin sestrić Zogu nije krunisao 1928. godine za jedinog njihovog zvaničnog kralja, često je viđan na našem dvoru u Beogradu. Imao je iznajmljenu vilu u Krunskoj ulici br. 75 (postoji i danas) gde su mu živele sestre i brat – svi su bili francuski đaci.

Staru veliku kuću porodice Toptani, koja se nalazi usred starog dela sadašnje Tirane, iako je pod zaštitom, zub vremena i savršena nebriga veoma su oštetili – slično kao što se desilo kod nas sa kućom kuma i vojvode Vujice Vulićevića…

Zgrada Skupštine u Tirani podignuta je na imanju koji je pripadalo Toptanijevima. Sadašnji Albanci nemaju nikakav spomen na našeg velikog prijatelja, a njihovog sunarodnika Esad-pašu, ali zato imaju spomenik posvećen onome koji je čestitog đenerala u Parizu ubio! Da li smo mu se mi ikako valjano odužili, ne računajući na onu jednu slepu uličicu na Voždovcu?

Autor: Kosta Đ. Knežević

Izvor: POLITIKA

Vezane vijesti:

Veliki prijatelji Srbije : Srbi u ogledalu

„Ilija Gromovnik“, srpski narednik koji je topom krčio put preko Albanije

Zemljodelac se spasao kad je potopljena lađa francuska

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: