Potresno svjedočenje Mane Bobića o zločinu u Mlakvi (Lika) 6. avgusta 1941. godine (VIDEO)

Dana 6. avgusta 1941. godine oružane snage NDH (ustaše i naoružani civili iz Kosinja, Perušića i Pazarišta), odveli su od svojih kuća više stotina srpskih civila u zaseok Kosu i tu ih ubili spaljivanjem u kući, štaglju i pecani Jove Glumičića. Tada je ubijeno 286 stanovnika Mlakve, od koji je 122 bilo djece do 15 godina starosti.

PRIREDIO: Đorđe Pražić

Iz ustaškog vatrenog pakla spasilo se troje mlađih osoba: Nevenka Glumičić, Mane Bobić i Mane Mileusnić. Poslije Drugog svjetskog rata Mane Bobić je živio u Engleskoj, gdje se i oženio. Prvi i poslednji put posjetio je svoju rodnu Mlakvu 18. avgusta 1988. godine, kada je kod Branka Cvijanovića i Stevana Kokotovića svjedočio o ovom strašnom zločinu. Samo mjesto zločina danas se nalazi u dubinama Kruščićkog jezera u Kosinju. Svjedočenje je snimio Mile Kokotović.

TRANSKRIPT SVJEDOČENjA:

„…Tog dana oko 12-13 sati počeli smo da užinamo, ali jednom od Doline Varatove idu ustaše. Vidim jedan nosi opljačkano ogledalo od Varata. Gledaju u nas i prema kućama Papinim. Onaj što je nosio opljačkano ogledalo naglo se okrenu i ogledalo mu ispade i razbi se. Tog momenta dođe kod mene Dane… Ronac ( Dane Radović-Rončićev, ubijen spaljivanjem tog dana-Đ.P.),  ja ga zovem da idemo govedima, on pogleda ustaše i ode svojoj kući. Kako su došla ova dvojica ustaša od Varata, tako ih još dođe od ceste i počeše nas tjerati van iz kuće. Zatim komanduju da idemo prema putu koji ide kroz Mlakvu i prema crkvi Ml. Nedjelja. Pođosmo prema cesti, a meni brat Damjen kaže: „…Ajde da utečemo”, i nismo. Vode nas prema školi i crkvi.

Tjeraju iz kuće Pantine, Vukanove, Perzinove (misli se na porodice Glumičić Jove –Pantina, Glumičić Vuje-Vukana i Mileusnić Petra –Perzina-Đ.P.). Stojimo na cesti. Vidimo jedan ustaša ode u kuću Jurićevu. Čujemo gdje Gojko Jurićev viče: „…neću ja iz moje kuće…” Nešto lupi, Gojko dade otpor, oni su ga sigurno udarali. Jednom Gojko iskoči iz kuće i poče bježati kraj naroda. Ustaša rodom iz Pazarišta, leti za njime. Zapucaše i Gojko pade mrtav. Vidim Gojko leži, a od njega ide potok krvi…toliko krvi u životu nijesam vidio i to mi je prvi mrtav čovjek, ili osoba da je gledam.

Tada nas povezaše žicom dva po dva, a negdje i po tri. Mene svezaše sa mojim mlađim bratom Damjenom. Vratiše nas nazad prema Barinovcu. Vode nas prema Dežmićima. Ja sam bio među prvima u koloni, neka se kuknjava događa iza nas kada smo mi već prošli pokraj naše crkve. Prođemo Dežmiće i naša kolona postaje sve veća i veća da je već ne možeš pogledati. Dođosmo do raskrižja gdje se skreće prema Bobićima.

Ustaviše nas i rekoše da sjednemo i čekamo. Mi smo posjedali, a oni oko nas, dok drugi su dovodili narod od Bobića. Krećemo dalje prema Kosi i negdje na vrh Kose kod jedne doline Vujela (Grujičić Vujo-Vujela – Đ.P.) je glasno rekao: „…Ubijte me, ja nejdem dalje…” Oni ga okrenuše tući i krenusmo dalje niz Klanac na Kosu. Govore nam da idemo, da ćemo imati sve… da nas tamo čeka pečeno meso i sve što nam treba. Čujem opet te se stvori neka gužva u koloni.

Kad smo došli kod Miletine (Grujičić Dmitra –Mileta-Đ.P.) kuće ustaviše nas opet. Tada odnekuda izađe iz gromila moj pokojni otac Mile kod nas. Tu smo bili više od pola sata. Za vrijeme dok smo tu odmarali mene upita Markusova (izdajnik Javorina Bože Marko-Markus – Đ.P.) kćer Javorina Mara: „Mane, jesi li ti vidio moga tatu?”

„Jesam”, odgovorim  joj. Jer kada smo bili još pred školom u Mlakvi, Markus je letio oko nas i zavirivao tko je sve u koloni, noseći oko koljena svezano zvono. Tako hodajući uz kolonu i niz kolonu ponekad upita: „A, jesi li ti tu?”

Tada Mara meni nešto promrsi: „Nama je tata rekao da oni ne trebaju seliti, a da će nas sviju pobiti, da njih neće.”

Dok smo se tu odmarali, a ono zagrmi, i ustaše kažu: „Evo kiše, bježite pod krov…”

Krenemo tada niza stranu prema kućama Glumičić na Kosi. Kako smo dolazili kod kuća ustaše su nas klasirale: gdje će žene i djecu, gdje će ljudi – muškarci. Onako vezani ulazimo u dve kuće, a nas jedna veća grupa muških ulazimo u pecanu Steve Maćina. Kada smo ulazili gledamo ustaše razbijaju košnice od pčela i jedu med neki, a drugi čuvaju stražu oko nas. Poznajem iz viđenja jednog ustašu iz Kruščice, nosi civilnu pušku, znam da su njih dva oženili dvije sestre… Iz viđenja poznajem i jednog ustašu iz Gornjeg Kosinja, ali se imena ne sjećam. Jedan ustaša iz Pazarišta, krupan, u talijanskoj je uniformi.

Nismo tu bili nego nekoliko minuta, vidimo uzimaju položaje oko kuće. Tu je opet onaj iz Kruščice.

Jednom vidimo odvedoše 10-20 ljudi u kuću Jovinu… čujemo puške… opet grupa… pucnji, pa tako po nekoliko puta. Tada sav narod počeo je da viče i plače. Jedan ustaša doleti među žene i djecu i pita: „Šta je”. Neko reče: „Vi nas koljete i ubijate…”, on veli: „…Ne, ali vas hoćemo prevesti preko vode Like, a jedan je počeo da bježi, pa smo pucali za njim.” Opet odvedoše grupu i sve se isto ponovi.

Dođe red i na nas, koji smo bili u pecani Steve Glumičića. Otac mi je tada dao nožić mali. Ni dan-danas ne znam zašto mi je dao taj nožić, a kada mi je davao nožić u ruke govorio je: „…pa idemo na onaj svijet…”

Dok sam bio u pecani odvezao sam se od brata Damjena. Krećemo prema kući Jove Jakičina, sada nam je otvoreno jasno da nas ubijaju. Dolazimo pred kuću, vrata otvorena širom. Pred vratima nas nagnaše da kleknemo i tako klečeći nas nagnaše da uđemo u kuću. Ulazimo u hodnik, koji je još bio prazan. Tu nas je oko 50 osoba. Mene dopade da sam pri ulazu u hodniku sa lijeve strane, bliže vrata. Tada počeše pucati, počeše ljudi padati i jaukati. Padnem i ja, ali malo se mičem i vidim nigdje me ne boli.

Malo tu poležim kada počeše bacati po nama slamu – snopove ječma Steve Maćina, koji je bio u snopovima. Odjednom čujem neki strašan šum. To su ustaše nad nama zapalile onu slamu i snopove ječma. Strašno poče gušiti dim. Kleknem pod one gomile mrtvog naroda u hodniku. Već pregrade od kuće gore i sliježu se, vidim čista rebra već ispečenog naroda…. strašno se čuje gdje se peče… Kroz leševe probija plamen vatre sa dimom. Tada smognem snage i preko mrtvih tijela preplazam se u jednu sobu sa lijeve strane, gdje još plamen nije došao. Tu je puna soba pobijenog naroda, a krv već ide preko praga. Padnem u tu krv i leševe i neko vrijeme ne znam ništa, opet dolazim k sebi. Ustanem kraj poneštre. Kad iz onih mrtvih javi mi se Božica Grujičić-Dežmina. Pogledam je i vidim noga joj prebijena više koljena, odaklen vire dvije bjele kosti. Ja pogleda, a ona kaže:

„…Kada bi me pustili mogla bi nogu odrezati i još bi mogla živjeti…”Vidim malu djecu, skoro sva mogu ići, samo zovu: „…Mama, mama, mama…” Vidim Stevu Grujičića, on zove sestru Anđu.

Gledam od poneštre narod, mrtav, a drobovi po svoj kući se vuku. Jednom jedna žena, ne poznam je, sva je u krvi… dođe do poneštre i koljenima se penje na poneštru. Ja pogledam da bi i ja za njom skočio, ali onaj ustaša iz Kruščice sa civilnom puškom, prebaci pušku i ubije je, a ona pade nazad u sobu na one mrtve. Vidim tuda ne možem, a vatra poče uzimati i ovu našu pregradu. Riješi se i jednom ni sam ne znam kako stanem na onaj mrtvi narod pod prozorom u sobi i na poneštru, pa skočim van u neko prošće, a odatlen odmah u kukuruze i počnem bježati prema vodi. Mislim kada će me prostreliti da padnem, a ono ništa, a kiša mnogo pada.

Nekako iz kukuruza obazrem se i vidim na tom otvoru-poneštri nepomično za mnom gleda Boja Grujičić-Dežmina, Dane Markusov-Javorina. Opet nastavim bježati prema rijeci Liki, ali čujem netko, čini mi se Božica, kaže: „…Bježi Mane i kaži našijem da nas osvete…” Čujem puca se, ali ne znam da li za mnom. Dok bježim prema koritu rijeke Like, a ono preko rijeke oko 30 osoba gleda me, ima žena i djece. Oni me gledaju i nešto govore. Dolazim na veliko kamenje kraj Like i onako sa tog kamenja skočim u korito rijeke Like. Boli me, ali se umirim u nekom grmu. Tada čujem gdje oni preko rijeke govore: „… Gotov je, gotov…” Tu sam se malo sklonio.

Ovdje još moram dodati. Kada su nas poveli iz pecane, bila mi je želja da pogledam sunce i to sam učinio.

Pod tim kamenjem bio sam cjelu noć i ležao na istom mjestu, nisam se ni okrenuo, slušajući svu noć gdje se vuče i prenosi pljačka iz naših sela preko rijeke Like.

Kada zora poče probijati, mislim ako ovdje ostanem naći će me, ako niko onda oni koji idu u pljačku. Dignem se, a ono mi noge utrnule. Jednu nogu sam i izvinuo, koja mi je i ranije bila oštećena. Krenem na koljenima. Izađem iz korita reke Like i kad sam došao na brdo sunce se probija kroz maglu. Uzmem neki štap, da ga stavim pod ruku i tako pođem, ali me poče strašno boliti. Pogledam sva mi ruka i rame izgorjelo. Nekako krenem preko Poljane-Krčevina, dođem kod Krčevine Jove Pantina. Čujem neko zove. Ja se sakrijem u ljeske. Tad dođem do Lokve Papine, ali ide Cuja i Marica Dežmina. Ja ih zovem, oni utekoše. Odem u kuću Mile Papina, vidim kruh na astalu malo načet. Tada sam i primjetio da sam gladan, ali nisam uzeo kruh, pobjegao sam, bojao sam se da će me netko viditi da kradem.

Dođem blizu naše kuće kod pčelinjaka, a budući da sam vidio da naša Danica nije izgorjela na Kosi zovnem je jedno dva do tri puta „Danice…” Nisam dobio nikakav odgovor. Tada opazim i čujem neke lance gdje zvone, okrenem se i vidim neki nose pljačku od Varata. Oni prođu, a ja se vratim nazad prema Rustovima i prema Bukvarini. Tada sam čuo Mandu Bude Papina, ona se javi i uteče.

Opet odem u puste doline i tu me uhvati noć, ali nađem biljce tetke Soke i Mane Varata. Kod njih nije bilo nikoga. Uvučem se u biljce i zaspem. Probudio sam se ujutro, kada je došao Mane (Grujičić Damjana Mane, poginuo kao partizan na Sutjesci 1943.-Đ.P.), tetka Soka i Joco (poginuo 1944. U Kosinju spašavajući od ustaša  američke pilote-Đ.P.)  i još neki. Mane skoči na mene, jer nije znao tko je to. Ja sav krvav, a on kaže: „…Jesi li ti to Mane?” Odgovorim da jesam. Mane me uzme i ponese, ali ni on ne može. Kaže mi da je tu Dane i Nikola Vukanov blizu i da će me oni donijeti kod njih gdje se kriju. Oni odu a ja opet zaspem pod ljeskom. Kada su oni kazali tetki Soki, ona opravi po mene i donesu me kod nje, a oni su tada krumpir kuhali. Tu sam našao Markusa. Pita me Markus jesam li vidio njegovu familiju. Rekao sam sve, on je okrenuo plakati – bugariti i ode nekuda.

Kažem zašto je Markus ovdje? On je pomagao kupiti naš narod ustašama po Mlakvi. Poslije sam otišao u neku pećinu gdje smo bili dok Talijani nisu preuzeli vlast.

Ja sam stalno bio u šumi, jer nisam mogao ići na nogama. Nakon pet do šest nedelja došli smo kući i tih dana jedan ustaša sa puškom doveo je našu Danicu, koja je bila kod njega i predao nam je, pričajući, da je našao Markusa u krumpiru, gdje se muči prebijen i da ga je on tada iz puške ubio.

Eto tako sam ostao živ u zločinu gdje je pobijen naš srpski narod. Kasnije sam doznao da su se iz tog stratišta još spasili i utekli: Nevenka Glumičić i Mane Mileusnić. Teško o tome govorim, ali neka se jednom zapiše kako je bilo, ukoliko se to uopće može pismeno prikazati, kako ta tragedija ne bi otišla u zaborav… HVALA“.

Izvor: GOSPIĆ.RS

Od istog autora:

Đorđe Pražić: Hrvatski san | Jadovno 1941. – KULTURA …

Đorđe Pražić: GUBICI STANOVNIŠTVA KOSINjA U DRUGOM …

Đorđe Pražić: Od koljača do viteza, od žrtve do agresora …

Đorđe Pražić: Jame naših stradanja i zabluda | Jadovno 1941 …

Đorđe Pražić: Spisak srpskih žrtava rata na području …

Ko se borio u Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine? | Jadovno …

Tajna Kosinjske jame

Gospićka krvava jesen 1991.

Strava iza Osnovne škole „Anž Frankopan“ u Gornjem Kosinju …

Prokletstvo bojovnika Duška | Jadovno 1941.

Hrvatski napadi na JNA 1991. godine | Jadovno 1941 …

Tri razglednice iz Gospića | Jadovno 1941. – KULTURA SJEĆANjA

Zločin nad Srbima iz sela Krš bacanjem u jamu „Nezdravka“ u …

Hrvatska revizija i srpska amnezija

Gospićka krvava jesen 1991.