Potomci kao saučesnici zločina nad svojim precima!

Olakim davanjem oproštaja i pristajanjem na minimiziranje i marginalizovanje stradanja svojih predaka, njihovi potomci postaju posredno saučesnici krvnika, te propuštaju priliku da nauče sa kime i koliko treba da budu bliski, a šta je to od čega treba da se čuvaju.

Piše: dr Marta Mratinković (klinički psiholog)

Mnogo puta sam se osvjedočila da zločini ne zastarijevaju ni stotinama godina nakon što su se dogodili. Na eks-jugoslovenskim prostorima bilo je puno zločina protiv čovječnosti koji su olako zaboravljeni. A, kao i sve druge tajne, i ove nalaze način da nas jednom zaskoče.

Dugovi krvi – ne zastarijevaju. I pronaći će svoj način da se naplate.

U svojoj praksi, ja danas često radim sa potomcima žrtava Jasenovca, Stare Gradiške i drugih stratišta. Iz moje prakse je očigledno da zločini iz Drugog svjetskog rata nijesu zastarjeli. Pretvaranje da se nikada nijesu desili – ne djeluje. Skrivanje i pravljenje tabu tebe, takođe. Čak i to što su mnoge preživjele žrtve i njihovi potomci, požurili da oproste i kažu: „Ne treba se opterećivati prošlošću“ – ne razrešava čvor.

Olakim davanjem oproštaja i pristajanjem na minimiziranje i marginalizovanje stradanja svojih predaka, njihovi potomci postaju posredno saučesnici krvnika, te propuštaju priliku da nauče sa kime i koliko treba da budu bliski, a šta je to od čega treba da se čuvaju.

Moj pacijent Vlado ima ogromne ciste na bubrezima veličine dječije glave. Vlado čeka na dijalizu. Ima 45 godina. Vrlo brzo, razgovor odlazi na stranu njegovog porijekla po očevoj liniji – Srbi iz Bosne. Situacija u kojoj veliki broj članova očeve familije biva zaklan i od ustaša i od muslimana, u više različitih prilika.

Puno male djece koja cvile, trudnice, strah među žrtvama. Užasnuti, ukočeni od straha, zatvoreni, beskrajno žedni čekaju na egzekuziju. Krv na sve strane. Agonija.

I Vladine ciste na bubrezima kao dječije glave. Pune skorene krvi. Otac ga nikad nije odveo u svoj rodni kraj. Kao komunista nikada nije otišao u crkvu, niti palio svijeću za sve te žrtve, nikada opelo za pokoj njihove duše. Nikada nije pričao o tome. I Vlado o tome malo zna. Samo njegovo tijelo zna sve. A bubrezi kao onaj naš dio koji je najviše povezan sa energijom naših predaka, izgleda znaju te strahote ponajbolje.

Vladove pretke dušmani poklaše i satriješe, a potomci ih po drugi put zatriješe, svojim ignorisanjem i nemarom – ponovo ih ubijaju! Nakon tog saznanja, cijele sledeće nedelje, Vlado mokri crnu, zgrušanu krv. Njegove ciste se čiste. Jasno mu je šta je dužan precima.

Osnovna ideja u terapiji jeste da se otkrivaju oni ,,nezavršeni poslovi“ koji su sistemske vrste i koji blokiraju prirodni tok ljubavi i energije koja u neometanim okolnostima ide od starijih ka mlađim, od predaka ka potomcima. Ono što, generalno govoreći, razriješi mnoge takve ,,čvorove“ jeste priznanje istine onakva kakva ona zaista jeste.

Veoma je važno da se danas, barem na simboličkom i ritualnom nivou, uradi nešto čime bi se najprije priznala patnja koju su naši preci nanijeli drugima ili koju su drugi nanijeli njima. Tek nakon takvog priznanja, moguće je započinjanje procesa prevazilaženja isceljenja i iscjeljenja tog zla i boli. Rituali traženja oproštaja i pokajanja – ljekoviti su i za jedan i za drugi narod.

Za žrtve i njihove potomke, vrlo su ljekoviti rituali i njihovo praktikovanje. To može biti služba u crkvi ili kada posadimo drvo za one koji nijesu sahranjeni u zemlju već su, na primjer, bačeni u rijeku, i minut ćutanja za mrtve, uz naše uspravno stajanje, jedan je od dobrih rituala.

Jedna moja pacijentkinja čija je porodica strala u logoru na Starom sajmištu, odlazi svake godine, sa svojom sestrom i djecom, i spušta u Savu (na mjestu gdje je bilo gubilište) za svakog od svojih predaka, papiriće sa njihovim imenima, upaljenu svijeću i bukete cvijeća. Taj ritual je za njih, koji su živi, jako važan i donosi mnogo mira i topline njihovim dušama.

Naš život je jedno dugo putovanje iz nesvjesnog ka svjesnosti. Često je to putovanje takvo da nas naša nesvjesnost vodi u stanje bolesti i patnje, gdje je, da bismo ozdravili i iscijelili sebe, neophodno da radimo na raznim nivoima svog osvješćivanja. I to je ono na šta nas bolesti, problemi, i sva iskušenja u životu upućuju.

Izvor: Magazin Sedmica