Pokrštavanje

Nedugo poslije tih događanja, dođe neki službenik i kaže da popisuje pravoslavce koji žele da se pokrste u katoličku vjeru, „pa će biti mirniji, neće ih nikuda tjerati”. Majka pristade. Ne znam da li je odmah nešto platila ili je kasnije to uradila. Nastade dodatni strah. Eto, i Singerovi su se pokrstili, pa što uradiše s njima?! Ranije se pričalo da je našim ljudima u Koprivnici nuđeno da se pokrste, pa da su to odbili. Sada mi to komentiramo: „Zašto da mi pristanemo, a otac i brat nisu pristali”? Svjesni smo da su ubijeni, možda i zato, ali mi sad nemamo izbora. Uskoro dođe dan pokrštavanja, a u međuvremenu smo morali naći kuma. Odabrali smo Lojzu Ringla, Čeha-Švabu, uzornog domaćina i poštenog čovjeka. Živio je tu, nedaleko od nas. On je na to pristao. Međutim, na dan pokrštenja, kad smo trebali krenuti u katoličku crkvu, u iščekivanju da naiđe naš kum, ja pobjegnem kod gospođe Anke Bastašić i njezinih cura. Jadna mati pretpostavi gdje bih mogao biti jer izbor prijatelja je bio vrlo mali. Dođe uz plač i upozorenja na posljedice. Udobrovolje mene da idemo u katoličku crkvu. Pokrštenje je bilo masovno, zajedničko, bilo nas je mnogo u crkvi. Pokrštenje je obavio župnik Pero Sivjanović, onaj što je prije godinu dana organizirao hapšenje i deportaciju u smrt preko pet stotina naših muškaraca. Nije pokrštavao svakog posebno. Znam da smo klečali.

Događanja u čijoj osnovi je genocid i pogrom nad Srbima na Bilogori i u Grubišnom Polju prve dvije godine rata na svoj način je opisao Zvonko Brkić, u to vrijeme glavna figura Komunističke partije na kotaru Grubišno Polje (Bilogorska sjećanja).

Šef poreznog ureda u Grubišnom Polju, veliki prijatelj moga pokojnog ujaka došao je sa jednim mladim čovjekom koji je raspoređen kod njega na posao. To je dobar mladić, Dalmatinac, pošten Hrvat i preporučuje ga mami da ga uzme na stan. „Bit ćete, gospođo, sigurniji kad imate Hrvata u kući”, rekao je. Majka je odluku o tome odgodila na par dana, dok nismo uredili „sobicu”, prostoriju iz koje se išlo na tavan, a služila je i kao ostava. Konačno je došao taj čovjek sa svojim koferom. Zvao se Marijan Andrijašević. Sjećam se da je zamolio mamu da mu, ako ima, da neki veći lonac u kome bi on prokuhavao vodu za piće. To je nama bilo čudno, ali on reče da je to radi tifusa. Često je preko plota razgovarao sa nekim Dalmatincima, muž i žena, stanovali su u preuređenom objektu (ranije štali moga djeda) kao podstanari doseljenih Petrovića. Oboje su bili Dalmatinci pa su imali zajedničkih tema o Dalmaciji. Marijan je tu komšinicu označavao kao „gospođa iz Bastašića štale”, a mi smo se tome krišom smijali. On nam je uskoro ispričao da su Nijemci, ustaše i domobrani opkolili partizane na Kozari i da ih sada ubijaju, a da puno naroda sa Kozare tjeraju u logore.

< Tragična sudbina komšija Židova                                Sadržaj                        Dotjeruju žene i djecu sa Kozare >