Pokolj u selima Palančište i Jelovac kroz dokumenta i svjedočenja preživjelih

Apstrakt: Sela Veliko i Malo Palančište i Gornji Jelovac, najmnogoljudnija sela prijedorske opštine, tokom Drugog svjetskog rata pretrpjela su ogromne gubitke. Na ovo je uticao položaj ovih sela, a zatim i naklonjenost stanovnika komunističkom pokretu.

Smještena uz cestu Prijedor–Dubica, ispod same Kozare, sela su stradala tokom svake neprijateljske ofanzive. Sa druge strane, ovaj položaj i dobro poznavanje terena Kozare iznad sela, omogućili su stanovnicima da prežive veliku ofanzivu na Kozaru, ljeta 1942. godine.

Najveće i najužasnije stradanje dogodilo se iste godine u oktobru, kada su pripadnici 2. sata 8. ustaške djelatne bojne izvršile strahovit masakr nad civilnim stanovništvom ovih sela. Veliki broj sačuvanih dokumenata o ovom događaju, kao i svjedočenja onih koji su preživjeli pokolj, pružaju jasnu sliku o ovom događaju.

Pokolj u Palančištu, zajedno sa pokoljima izvršenim u Drakseniću, Motikama, Šargovcu, Drakuliću i rudniku Rakovac, spada u red najmonstruoznijih događaja zapamćenih na teritoriji Kozare i Potkozarja. Svi ovi masakri, počinjeni od strane ustaša nad civilnim stanovništvom ovih sela, počinjeni su bez upotrebe vatrenog oružja, noževima, sjekirama i sl. Dok su pokolji u Drakseniću, Motikama, Šargovcu i Drakuliću izvršeni u prvoj polovini 1942. godine (14. januara i 7. februara), pokolj u Palančištu izvršen je nakon ofanzive na Kozaru, odnosno oktobra 1942. godine. Ovim je jasno potvrđen cilj okupatorskih vlasti da potpuno uništi srpsko stanovništvo ovoga kraja. Pored ovog, za ovaj masakr vežu se još neke specifične činjenice.

Najveći problem za sve koji se bave istorijom predstavlja pronalaženje i korišćenje istorijskih izvora. Međutim, o pokolju u Palančištu sačuvano je jako mnogo istorijskih izvora. Na prvom mjestu su njemački i ustaški izvještaji o ovom događaju, pisani neposredno nakon njega. Kao i kod svih zločina koji za cilj imaju uništavanje velikog broja ljudi, u ovom slučaju čitavih sela, tako je i u ovim selima uspio da preživi mali broj ljudi, čija nam svjedočanstva o ovom događaju pružaju dragocjene podatke. Veoma važno je istaći da se oba ova istorijska izvora, dokumenti kao istorijski izvor prve vrste i svjedočenja kao izvor druge vrste, u najvećem dijelu potpuno poklapaju, čime oba dobijaju veliki značaj. Sa druge strane, svaki od njih, s obzirom na specifičnosti u kojima su nastali, pruža dodatne podatke na osnovu kojih se ovaj događaj može skoro u potpunosti rasvijetliti.

U njemačkim i ustaškim dokumentima nalaze se podaci o tome koja je jedinica izvršila ovaj masakr, koliko ljudi je u tome učestvovalo, ime zapovjednika, imena izvršilaca i dr., što oni koji su preživjeli nisu mogli znati. Izjave preživjelih pružaju podatke o situaciji u selu prije samog pokolja, o načinu na koji se ovaj događaj odvijao, o mjestima u samom selu na kojima su klanja vršena, o stanju u selu nakon samog događaja i još mnogo drugih podataka, o čemu će dalje u tekstu biti više riječi. Ono što je zajedničko ovim izvorima jesu podaci o tome kako je pokolj tekao, i u tome se ova dva izvora skoro u potpunosti poklapaju.

Ono što ostaje do kraja nerazriješeno jeste povod za ovaj događaj. O tome do sada poznati, i u ovom slučaju korišćeni izvori, pružaju malo podataka. U literaturi je najprihvaćenija ideja da je povod za ovaj masakr bio neuspjeh ofanzive na Kozaru, koja je za cilj imala uništenje partizanskih snaga na Kozari. Zbog toga prvi dio teksta opisuje događaje u Palančištu prije oktobra 1942. godine, da bi se dobila približna slika o situaciji u Palančištu, koja je mogla da bude povod ovom događaju.

Takođe, veoma važno je naglasiti da se u literaturi, pod nazivom „pokolj u Palančištu“, misli na pokolj izvršen nad stanovnicima sela Veliko i Malo Palančište i Gornji Jelovac. Kako se ova sela nalaze jedno uz drugo i kako je pokolj izvršen u isto vrijeme, na isti način, najčešće je upotrebljavan zajednički naziv.

Palančište i Jelovac od dizanja ustanka od oktobra 1942. godine

Nakon okupacije Prijedora od strane njemačke, a ubrzo zatim i ustaške vlasti, navedena sela su zbog svog geografskog položaja imala veoma važnu ulogu.[1] Za Njemačku i ustašku vlast kontrola ovih sela značila je kontrolu saobraćajnice Prijedor–Dubica. Za komunistički pokret u gradu, sela su zbog blizine Kozare značila sigurno skrovište. Zbog toga je, ubrzo nakon okupacije grada, ispod Maslin Baira, formiran štab Kozarskog odreda, što je za dalji razvoj događaja u Prijedoru imalo veliki značaj.[2] Zbog njegovog značaja, ustaše ubrzo nakon okupacije, u zgradi mjesne zajednice u Velikom Palančištu, postavljaju stražu, koja je imala za cilj da osigura ovu saobraćajnicu. Kao osiguranje, pohapšeno je 20–30 ljudi iz sela, koji su držani kao taoci i koji bi u slučaju bilo kakvog ispada bili strijeljani. Upravo ovo držanje taoca odredilo je nešto drugačiji tok ustanka u Prijedoru od onoga kako je prvobitno bilo planirano.

Plašeći se za živote svojih komšija, stanovnici ovih sela digli su se na ustanak prije nego što je to bilo planirano. Nakon kratkotrajnog okršaja sa ustašama, taoci su oslobođeni. Međutim, nekoliko ljudi, plašeći se ustaša, nije smjelo da napusti zgradu, ali su sutradan, po dolasku ustaške jedinice iz Prijedora, pobijeni. Kao odgovor na dizanje ustanka, ustaše su u cilju zastrašivanja otpočele seriju zastrašujućih ubistava, klanja, strijeljanja pa Prijedoru. Ubijali su koga su gdje zatekli, po ulicama, kućama, baštama… U toku ta tri dana klanja, dovedena je u grad grupa od četiri stotine ljudi, pokupljenih iz okolnih sela, i ubijena u prijedorskom naselju Urije. Tom prilikom u Prijedoru je ubijeno i dvadeset osam stanovnika iz Palančišta i Jelovca, ali se ne može pouzdano utvrditi da li su oni pohapšeni i dovedeni sa ostalima na Urije, ili su se u gradu zatekli slučajno.

Ovom prilikom ubijeni su:

Iz Velikog Palančišta: Babić S. Marko, 1905. god., Banović Đ. Mitar, 1907. god., Belić R. Dušan, 1901. god., Kragulj S. Mićo, 1880. god., Kragulj S. Đuro, 1916. god., Kragulj Mihajlo, Milosavljević R. Vlado, 1922. god., Mudrinić Mile, Mudrinić Kosta, Radonjić T. Dušan, 1917. god., Radošević M. Dragoja, Ritan Dragoja, Simatović S. Mićo, 1913. god., Simatović Mihajlo, Sukonjica L. Mile, 1900. god., Sukonjica P. Jovan, 1905. god., Vokić T. Ostoja, 1907. god., Vokić M. Mihajlo, 1915. god., Vokić M. Glišo, 1895. god., Vokić Dušan, Vujičić Mihajlo, 1910. god., Vujičić S. Pero, 1902. god., Vujičić S. Lazo, 1910. god., Žakula D. Rade, 1910. god.

Iz Malog Palančišta i Jelovca: Banović S. Simo, 1873. god., Petrić Drago, 1905. god.[3]

Nakon dizanja ustanka ustaše često upadaju u navedena sela. Svaki njihov upad, koji je za cilj imao zastrašivanje i pljačku, bio je praćen paljenjem kuća i ubijanjem, uglavnom žena i djece. Krajem decembra 1941. godine zapaljene su škola i crkva u Palančištu. Mještani ovih sela, zaplašeni čestim upadima ustaša, već 1941. godine počinju da bježe u Kozaru i prave skloništa.[4]

Osim ovih povremenih upada ustaša, sva tri navedena sela stradala su tokom svake neprijateljske ofanzive, počevši od tzv. Rumlerove ofanzive u avgustu 1941. god., pa sve do ofanzive juna–jula 1942. godine. Za vrijeme ove ofanzive narod oko Kozare i Potkozarja sklanjao se u njemu najbliže dijelove Kozare. Stanovnici ovih sela skrivali su se u dolini Mlječanice, duž rječice Gračanice, u šumama Maslin Baira i Visa. Nakon sloma ofanzive, njemačko-ustaške snage sprovele su tzv. „čišćenje“ terena Kozare. Pronađeno i zarobljeno stanovništvo odvedeno je u logore. Oni koji su pronađeni u pomenutim zbjegovima, odvedeni su prvo u improvizovani logor u zaseoku Vlačine, gdje su na kiši i nevremenu proveli tri dana, odakle su odvedeni ulogor u Prijedoru.[5] U logoru se našla ogromna masa ljudi, gladnih, žednih, bez ikakvih higijenskih uslova. Zbog ovoga su se pojavile razne zarazne bolesti, što je uticalo na to da ustaše dio zarobljenika puste kućama. Tom prilikom ljudi iz sela ispod Kozare upozoreni su da se ne smiju vraćati kućama.[6] Nemajući kud, stanovnici Jelovca i Palančšta ipak se vraćaju u sela.

Po izvještaju generala Štala od 18. jula 1942. godine, vidi se da su Nijemci ovu ofanzivu, koja je za cilj imala uništenje partizanskih snaga na Kozari, smatrali uspješnom. „Današnjim danom završen je pothvat na području Kozare i Prosare. Uspjeh je bio veliki, neprijatelj je uništen, odnosno zarobljen, a cjelokupno stanovništvo iseljeno, te je time sprovedeno temeljito čišćenje prostora.“[7] Ovo se ubrzo pokazalo kao netačno. Dio boraca koji se za vrijeme „čišćenja“ terena sklonio po Kozari, počeo se prikupljati i već 17. jula okupilo se oko 300 boraca. Znatan dio ljudi okupio se iznad Moštanice, oko Mednjaka i na Maslin Bairu. O ponovnom prikupljanju partizana na Kozari vidi se iz izvještaja od 20. avgusta 1942. godine. „Dne 20. kolovoza ove godine posada B. Dubice i Pucara /10 km si. od B. Dubice / vršile su akciju čišćenja sela oko Elezovače, Maglaja i Kotureva. Tom prilikom došlo je do sukoba sa jednom grupom partizana na Mednjaku. Ovom prilikom jedan partizan je zarobljen, jedan ranjen. Kod ubijenog partizana nađena su tri pisma, čiji se prepisi prilažu.

Iz podataka u pismima se vidi: a) da se partizani u skupinama nalaze u Kozari, reorganizuju i prikupljaju, b) da pojedinačno dolaze u Prijedor gdje kupuju so i duhan, c) da se sjedište ove grupe nalazi negdje u blizini sela Palančište /4km sjeverno od Prijedora/. Po podacima ust. bojnika Devičića, ima u s. Božići i Maslin Bairu oko 80 partizana.“[8] Dalje se navodi da je ovaj zdrug učinio sve potrebno da se partizanske grupe pronađu i unište, kao i da se pohvataju njihovi jataci. Po izvještajima od 26. i 31. avgusta, vidi se da su pretres terena oko Maslin Baira i Jelovca vršile njemačke jedinice.

Ovom prilikom u Velikom Palančištu su ubijeni: Niko i Stoja Ritan, Mile Vilić, Jovo Trubarac, Stevo Rajlić i njegova žena Dara Banović i njenih šestoro djece, zatim Draginja Stević, koja je zapaljena zajedno sa svojom kućom.

Prikupljene i reorganizovane partizanske jedinice[9] tokom čitavog septembra nastavljaju sa akcijama. Formiranje novih snaga na Kozari navelo je njemačku komandu da u oktobru organizuje novu ofanzivu na Kozaru.

Pokolj: dokumenti i svjedočenja preživjelih

Sva svjedočenja preživjelih, kako ona uzeta za ovu priliku, tako i ona ranije sakupljena i objavljena u literaturi,[10]pružaju identične podatke o situaciji prije samog pokolja. Međutim, u Palančištu i Jelovcu situacija se nešto drugačije odvijala. Dok su u Palančištu narod, koji se nalazio ili na njivama ili po kućama, pokupili esesovci, u Jelovcu su to uradile ustaše.[11] Stanovnici Palančišta odvedeni su u zaselak Vučkoviće, u dvorište Stojana Vučkovića, gdje su ih predveče preuzele ustaše. Svima je rečeno da ih vode na fotografisanje radi dobijanja propusnica, a sličan podatak navodi se i u izvještaju Viktora Novaka: „Utvrđeno je da su sve osobe koje su zatečene kod svojih kuća, pokupljene sa napomenom da će biti odvedene u sabirni logor.“[12] Tu su razdvojili žene i djecu na jednu stranu, muškarce na drugu. Isti podatak navodi i V. Novak. „Pošto su pučanstvo pokupili, poubijali su odvojeno muškarce a odvojeno žene i djecu.“[13] O ovom podatku više saznajemo od svjedoka događaja.[14] Nakon što su sve sakupili u dvorištu Vučkovića, žene i djecu su izdvojili i odveli u zaselak Vujčiće u voćnjak Ljubana Vujčića, a muškarce su odveli u voćnjak Banovića–Matarušića.[15]Izjave sadrže detalje pokolja, koji se ne pominju u izvještajima.

Prvo su poklani muškarci. Nakon toga su grupu po grupu izvodili izkuće Vučkovića i odvodili na klanje. Iz kuće su izvodili porodično, odnosno majke sa njihovom djecom.[16]Klanje je vršeno na nekoliko mjesta u selu, Salijevac, Mlinčić, Jezerine i kući Vujčića. Gornji dio sela, ispod Kozare i prema Jelovcu, poklan je u Jezerinama, a donji dio sela, prema cesti Prijedor–Dubica, u Mlinčiću i u kući Vučkovića.[17] O ovom događaju je od strane njemačkog vojnika obaviještena njemačka komanda u Prijedoru, pa je naređena istraga. Na lice mjesta upućen je jedan njemački časnik, a kao pratnja sa njim je bio i oružnički časnik, namjesnik Miheljić. Isti podatak navodi se i u izvještaju zapovjednika Janeza Mihelića. „Pri dolasku na mjesto zvano ‘Brdo’ doznali su od jedne žene, da je u noći od 22-23. o. mj. od strane ustaša pobijeno sve stanovništvo iz svih kuća do kojih je doprla vojska osnosno ustaše, pa je dotični njemački časnik pošao na samo mjesto i tamo ispod pomenutog brda na jednoj njivi, prijavio mu je jedan njemački vojnik, da je tu prošle noći poubijano i zakopano oko 65 žena i djece, a mnogo veći broj muškaraca da je ubijen na drugom mjestu.“[18]

Po svjedočenju preživjelih, za vrijeme trajanja pokolja nijedan metak nije ispaljen, pa je važno naglasiti da se zbog blizine Palančišta i grada, gdje su se nalazile njemačke jedinice, svaki pucanj mogao čuti u gradu, a i na Kozari su se još uvijek nalazili dijelovi Pete krajiške brigade. Ovo potvrđuje izvještaj upravitelja redarstva, dr Ive Gromesa. „Kotarski predstojnik u Kotorišću ispitivao je šta se dogodilo, te je ustanovio da je njemačka komanda preko svojih vojnika jednu rupu otkopala i iz iste izvadila 65 leševa žena i djece, koji su svi poklani i raznim mukama mučeni, u tijelo im drva zabadana, ženskinjama sise rezane, oči vađene i drugim mukama ih patili. Nijedno u toj rupi nije ubijeno iz puške nego na ovakav način. Druge rupe Nijemci nisu otkopavali, ali se računa da su ih pobili 300 osoba.“[19]

Nakon toga ova ustaška jedinica se povlači, a u selo dolaze „domaće“ ustaše, komšije, još jednom prolaze kroz selo i ubijaju one koje su uspjeli pobjeći prvi put. U izjavi Miće Banovića navodi se Ivica Glavar, koji je znao sve kuće u selu. Pronađena je porodica Mijata Vokića i ubijena, zatim Jefto Vučičević i Stevanija Brkić. Navodi se i ime Jeje Hasankačara, za koga se kaže da je od domaćih ustaša jedini osuđen.[20]

U isto vrijeme pokolj je izvršen na nekoliko mjesta u selu Jelovac, na Lakinom kućištu, kod Hajdučkog izvora i na Kneževića luci. Situacija se odvijala na isti način, ustaše zalaze po kućama, kupe sve koje su našli, rekavši im da ih vode na slikanje. Zarobljeni su odvedeni na jedno od navedenih mjesta na kojem je klanje vršeno. Preživjeli Jelovčani takođe navode da ni jedan metak nije ispaljen.[21]

Kada je riječ o samom pokolju, oba izvora pružaju identične podatke, a na pojedinim mjestima se nadopunjuju. Njemački i ustaški izvještaji iz oktobra sadrže još i podatke o broju poklanih, a potvrđuju i tvrdnju da je poklano isključivo pravoslavno stanovništvo. Ovo se vidi iz izvještaja natporučnika Ullispergera: „2. sat 8. ustaške djelatne bojne, radi umorstva preko 250 pravoslavnih, žena i djece (a vjerovatno i preko 500, što još nije tačno utvrđeno), u pozadini njemačkih četa u Palančištu (7km s. od Prijedora) i pobune razoružan. Deset kolovođa uhapšeno i predano njemačkom prijekom sudu. Zapovjednik sata počinio neuspio pokušaj samoubistva.“[22]

Izvještaji pisani u novembru pokazuju pravo lice ne samo direktnih izvršilaca pokolja, nego i njihovih nadređenih, zatim njemačkih oficira i, na kraju, na sasvim jasan, nedvosmislen način, još jednom potvrđuju odnos njemačko-ustaške vlasti prema Srbima.

Kao što se vidi iz prethodno navedenog izvještaja, a što potvrđuju i oni pisani u novembru, njemačke vlasti hapse i zatvaraju pripadnike 2. sata, a zapovjednik izvršava pokušaj samoubistva. Da ovaj pokušaj samoubistva nije bio izazvan nikakvom krivnjom zbog ubijanja žena i djece, svjedoči i iskaz Miroslava Filipovića, pred Komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, u kom se navodi da je poručnik Batinić učestvovao i u pokolju u Drakuliću, Motikama i Šargovcu.[23] A konkretan razlog naveden je u izvještaju promidžbenog izvjestitelja Bolfa: „Ujutru 28.10. kada je por. Batinić doznao, da su ona 13-orica odvedena u nepoznatom pravcu te ožalošćen događajima, koji su se desili kao nagrada za sve žrtve i napore, pucao je sebi u usta sa namjerom da se ubije. Na sreću zrno je promašilo i izišlo van kraj lijevog uha, te je iako teško ranjen ostao živ. Iz njegovih oproštajnih pisama se jasno vidi da je na taj način bio natjeran zbog teškog razočarenja u njemačku suradnju i prijateljstvo i zbog povrijeđenog vojničkog ponosa, a ne zbog krivnje kako su to pokušali podmetnuti Njemci.“[24]

Nakon ovog hapšenja dolazi do zaoštravanja odnosa između između njemačkih i ustaških vojnih zapovjednika. Užasnut zbog zatvaranja ovih vojnika, zapovjednik 8. ustaške djelatne bojne zatražio je hitan sastanak sa njemačkim zapovjednikom u Prijedoru, potpukovnikom Fon Vedelom. Iz ovog izvještaja se vidi da počinioci nisu razoružani zbog počinjenog pokolja, nego zbog toga što se prema njemačkom zapovjedniku, koji vodi akciju, u ovom djelu nisu odnosili sa disciplinom i poštovanjem. Dalje se saznaje da je por. Batinić prebačen u Zagreb u bolnicu, da bi mu se pružila što bolja njega. Isto tako ovaj izvještaj otkriva i imena direktnih izvršilaca pokolja: „dorojnik [25]Ilija Tomić, odlikovan sa dva ordena za hrabrost po Poglavniku, nadalje vojničari čarkari: Zvonko Murčić, Nikola Rimac, Refik Kartol, Dujo Mladina, Jure Brun i Jure Nujić.“[26]

Da ubistvo preko petsto nedužnih žena i djece nije značilo ništa, samo zato što su bili Srbi, i da je svaki Srbin bio neprijatelj Nezavisne Države Hrvatske, pa makar se radilo i o djetetu, potvrđuju riječi zastavnika Adamovića: „Satniče, molim Vas nastojte da se dečki što prije puste iz zatvora, zar je zločin uništiti neprijatelja Domovine svoje.“[27]

Prilog

Ukupan broj civilnih žrtava iz sela Gornji Jelovac za vrijeme Drugog svjetskog rata:

Broj civila ubijenih u samom selu tokom rata:

Spisak porodica iz Gornjeg Jelovca od kojih niko nije preživjeo Drugi svjetski rat:

 Porodice:Aleksić Mile – 3 člana, Babić Mirko – 4 člana, Babić Mihajlo – 3 člana, Bokan Pane – 5 članova, Vukadinović Marko – 5 članova, Vukota Milan – 4 člana, Guskić Ilija – 5 članova, Dobrijević Dragomir – 3 člana, Drča Jovo – 2 člana, Zorić Stojan – 2 člana, Zorić Mile – 2 člana, Ilić Petar – 4 člana, Ilić Momčilo – 5 članova, Kesić Stojan – 2 člana, Knežević Aleksa – 4 člana, Knžević Stojan – 2 člana, Marin Dušan – 4 člana, Marin Đuro – 2 člana, Marin Ljupko – 6 članova, Maletić Nikola – 5 članova, Macura Ljuban – 2 člana, Macura Milutin – 2 člana, Macura Čedo –2 člana, Macura Uroš – 2 člana, Mudrinić Jovo – 11 članova, Mudrinić Uroš – 8 članova, Mudrinić Đuro – 2 člana, Petrić Mlađen – 6 članova, Reljić Ratko – 6 članova, Srdić Slavko – 3 člana, Trmošljanin Stojan – 4 člana, Cvijić Mirko – 6 članova, Čađo Milan – 6 članova, Čupić Dragoja – 6 članova

Ukupan broj stradalih civila iz Velikog Palančišta u Drugom svjetskom ratu:

Ukupan broj stradalih civila iz Malog Palančišta u Drugom svjetskom ratu:

Broj stradalih u pokolju 20–23. oktobra

 Ugašene porodice iz Palančišta:

Porodice: Vase Banovića, Mile Gavrilovića, Lake Stegića, Rade Stegića, Pere Banovića (Jezerine), Laze Banovića, Pere Banovića, Živka Banovića, Dragana Banovića, Luke Balabana, Radoje Balabana, Dušana Belića, Jovana Belića, Pere Babića, Pane Vujčića, Ljubana Vujčića, Marka Stanišića, Trivuna Ličanina, Vučena Ličanina, Pere Vučkovića, Stevana Vučkovića, Dragana Radoševića, Pere Milosavljevića, Stoje Banović, Milice Rajlić.

Porodice od kojih je samo jedan član preživio:

Porodice: Mile Banovića, Anđe Banović, Petra Banovića, Dragutina Banovića, Ilije Banovića, Jove Banovića, Uroša Banovića, Riste Banovića, Nikole Rajlića, Dragoje Rajlića, Steve Rajlića, Stojana Žabića, Anđe Vilić, Stojana Vučkovića, Uroša Stegića, Mile Stegića, Riste Balabana, Pere Balabana, Mare Brkić, Stanka Babića, Pere Vujića, Oste Ličanina i Rade Džakule.

Rezime:

Palančište i Gornji Jelovac, najmnogoljudnija sela prijedorske opštine, najviše su stradala za vrijeme Drugog svjetskog rata. Stanovnici ovih sela pretrpjeli su razne strahote, hapšenja, zatvaranja, pljačku, palenje imovine, zbjegove, pokolj. O svemu ovome sačuvano je mnogo podataka, kako o samom stradanju mještana ovih sela, tako i o izvršiocima i odnosu njemačko-ustaške vlasti prema srpskom stanovništvu.

Autor: Marina Ljubičić

Izvori i literatura

Arhiva Muzeja revolucije na Mrakovici, fond građe o NDH

Arhiva Muzeja revolucije na Mrakovici, Svjedočenja preživjelih u Palančištu i Gornjem Jelovcu

J. Horvat, Z. Štambuk, Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Banja Luka 2006.

Zbornik dokumenata o NOR-u, tom IV, knjiga VI, Vojno istorijski institut, Beograd 1949.

SUBNOR Prijedor, Spisak civilnih žrtava opštine Prijedor 1968, 1982. godine

Matični ured Prijedor, Matične knjige umrlih 1941–1945. godine

D. Lukić, Rat i djeca Kozare, Beograd 1984.

D. Lukić, Deca na lomači rata u NDH 1941–1945, Imenoslovnik 74.762 žrtve mlađe od 14  godina, Beograd 1988.

D. Ćurguz, M. Vignjević, Kozarski odred, Prijedor 1982.

[1] Veliko Palančište i Jelovac nalaze se uz cestu Prijedor–Dubica. Dalje u unutrašnjost ova sela se pružaju prema Kozari, do prvih njenih obronaka. Malo Palančište ne nalazi se uz cestu, već počinje ispod same Kozare. Iznad ovog sela uzdiže se uzvišenje Maslin Bair, pokriveno gustom šumom. Sela se nalaze na nadmorskoj visini od oko 500 m, iz njih se pruža pogled na skoro čitav Prijedor, što je omogućavalo kontrolu nad gradom.

[2] Nakon prvih hapšenja od strane okupatorskih vlasti, veliki dio komunista sklonio se u Palančište, ispod Maslin Baira. Tu se nakon bjekstva iz zatvora sklonio i dr Mladen Stojanović. Odavde su vođene najznačajnije akcije. Štab se nalazio na kućištu porodice Rajlić. Danas se na mjestu gdje se nalazio štab nalazi spomen-ploča.

[3] Arhiva Muzeja revolucije na Mrakovici, F20/251

[4] Svjedočenje Miće Banovića, rođenog u Velikom Palančištu, 5. marta 1932. god., dato za Muzej revolucije na Mrakovici autoru teksta.

[5] Isto.

[6] Isto.

[7] Zbornik dokumenata o NOR-u, tom IV, knjiga VI, str. 523, Vojnoistorijski institut, Beograd, 1949.

[8] Arhiv Muzeja Revolucije na Mrakovici, Izvještaj župske redarstvene oblasti B. Luka, od 20. kolovoza 1942, F20/7.

[9] Prilivom novih boraca, Drugi krajiški odred „Doktor Mladen Stojanović“, krajem septembra preimenovan je u Petu krajišku (kozarsku) brigadu.

[10] Kozara u Narodnooslobodilačkom ratu, zapisi i sjećanja, knjige III i IV, Beograd 1971; D. Šormaz, Obraz, Beograd 2004; M. Pekić, D. Ćurguz, Bitka na Kozari, Prijedor 1974.

[11] U Jelovcu se još od ranije nalazila ustaška bojna „Devičić“.

[12] Muzej Revolucije na Kozari, Izvještaj od 1.11.1942. godine, F18/22.

[13] Isto.

[14] I Mićo Banović i Dušan Babić uspjeli su pobjeći, iskoristivši gužvu koja je nastala kad se u dvorištu Vučkovića našla ogromna masa ljudi; nemajući kud vraćaju se kućama, gdje su sutradan ponovo pronađeni i vraćeni u kuću Vučkovića, međutim još jednom su uspjeli, zahvaljujući sreći i dovitljivosti, izbjeći klanje.

[15] Veliki broj stanovnika Palančišta nosi isto prezime, Banović, pa su radi raspoznavanja imali i dodatna prezimena i nadimke: Matarušići, Šarići, Lulaši…

[16] Svjedočenja M. Banović, D. Babić.

[17] Isto.

[18] Arhiv Muzeja revolucije na Mrakovici, Izvještaj od 29.10.1942. godine, F18/23.

[19] Isto.

[20] Svjedočenje M. Banovića i D. Babića.

[21] Svjedočenje Miloša Kneževića iz Jelovca.

[22] Arhiv Muzeja revolucije na Mrakovici, Izvještaj od 31. 10.1942. godine, F18/33; F18/34.

[23] J. Horvat, Z. Štambuk, Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera, Banja Luka 2006, 173.

[24] Arhiv Muzeja revolucije na Mrakovici, Izvještaj od 8.11.1942.godine, F18/31.

[25] U ustaškim jedinicama rojnik je najniži od dočasničkih činova, niže od dočasničkih činova su vojnici koji se djele na dorojnike, strijelce i vojnike

[26] Arhiv Muzeja revolucije na Mrakovici, Izvještaj od 7.11.1942. godine, F18/62.

[27] Arhiv Muzeja revolucije na Mrakovici, Izvještaj od 6.11.1942. godine.

Izvor: SRBI U BIH

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 15. septembra 2017. godine.

Vezane vijesti:

Obilježavanje stradanja Srba u Palančištu kod Prijedora

Ustaški pokolj u Velikom Palančištu oktobra 1942.god …

Pokolj nad stanovništvom Velikog Palančišta | Jadovno 1941.

Metak nije ispaljen. Sve su radili kama, nož i tupa sredstva …

NOVI DOKUMENTI O STRAŠNOM ZLOČINU U VELIKOM PALANČIŠTU

POKOLj NAD STANOVNIŠTVOM VELIKOG PALANČIŠTA …

(NE)ZABORAVLjENI ZLOČIN NAD CIVILIMA

Parastos žrtvama ustaškog zločina – Jadovno 1941.

Kalendar genocida: 20. oktobar 1942. Godišnjica ustaškog …

Kalendar genocida: 22. i 23. oktobar 1942. Godišnjica …

Sveti Vukašin – Jadovno 1941.