Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

OTKRIVANjE TAJNE: Zaboravljeni ili namerno sklonjeni zapis VELIKOG MEŠE SELIMOVIĆA

Datum objave: četvrtak, 29 aprila, 2021
Veličina slova: A- A+
Tekst koji vam u narednim redovima prenosimo u celosti delo je velikog srpskog književnika Mehmeda Meše Selimovića.
Meša Selimović

Od marta do oktobra vojnici Handžar divizije u okolini Tuzle i Bijeljine, najviše na Majevici, pobili su 1.803 srpska civila. Partizani koji su se zatekli na tom prostoru, među kojima je bio i Meša Selimović, suprotstavljali su im se koliko su mogli.

MEŠA SELIMOVIĆ: OKRVAVLjENA JABLANICA

“U tmurno, kišovito predvečerje aprilskog dana gazimo jablaničko blato. Danas je tu divljala 13. B. H. Divizija (Handžar divizija, prim. J. B.) koja je pronijela „slavu svog oružja“ kroz Srem i Semberiju, ostavivši za sobom zgarišta i grobove, a koju su najavili letci iz njemačkih aviona: „Sad smo tu… Donosimo vam mir i slobodu.“

Danas su Jablanici, Mačkovcu i Piperima cio dan donosili „mir i slobodu“. Rezultat: u Jablanici ubijeno 98 staraca, žena i djece, u Mačkovcu 28, za ostala sela ne zna se broj. Pobijeni su uglavnom lakovjerni koji nisu vjerovali da će „vojska“ kažnjavati nevino seosko stanovništvo. Sad ne mogu da se kaju za svoju naivnost i za svoje djetinjsko vjerovanje da su fašisti ljudi, ne mogu da se kaju – jer su mrtvi.

Teško je.

Kuće još gore. Kiselkasto – zagušljiv smrad zgarišta koja se puše, davi i kao da srce hvata. Zjape otvorena vrata pustih kuća. Negdje urla pas na lancu. A onda… duž puta, na pragu, u potoku – jedan lješ, dva lješa, tri lješa, bezbroj lješeva. Pruženi, zgrčeni poleđke, potrbuške, ali svi isprobijani metcima šmajsera i krhotinama bombi.

Stišćeš zube, stežeš pesnice.

Jedan mladić u potoku zatrpan je kamenjem, na njemu nema rana od puške. Desnu ruku stavio je na glavu, sav se skupio, u poslednjim očajnim naporima da se odbrani od kamenja kojim su ga u šali ubili. Po izobličanom licu, po zgrčenom stavu isprebijanog tijela vidiš da nije laka smrt od kamenovanja.

Dijete potrbuške u blatu: na leđima mu krvav gunjčić, plava kosa ulijepljena blatom. U smrtnom strahu potrčalo je putem da pobjegne od smrti koju su „junaci“ 13. SS divizije sijali svuda. Nije pobjeglo. Lica
mu ne vidim; svoj strah dijete je sakrilo u blato seoskog druma.

Na utrini, na tek ozelenjelom businju leži jedna mlada žena: grčevito je stegla na grudi mlado, valjda tek rođeno dijete. U djeteta se vidi samo rijetka, slaba kosica na tjemenu, kao paperje u ptičeta. Oboje probijeni jednim metkom. – Nedaleko leži jedna žena potpuno gola; noge su joj pod koljenima poduprte rašljama, a u nježnu materinsku utrobu zabijen joj kolac.

Lješ bez glave. Bezoblična masa mesa kao rešeto isprobijana metcima. Gomila lješeva, petoro ih je na gomili. Krv, blato, kiselkasto-zagušljiv smrad zgarišta i kuća koje još gore.

U kući Rade Božića, iza peći, klupko tjelesa, isprepletenih, krvavih i zgrčenih. Sedmoro ih je u gomili: jedna žena, četvero sasvim male djece i dva dječaka od 10-12 godina. Žena je skupljala oko sebe dječicu, pokrivala ih svojim tijelom, a onda su se uvlačila jedno pod drugo u samrtnom strahu pred ljudima – zvijerima. Od tog strašnog klupka izdvojilo se samo jedno djetešce od 5-6 mjeseci, debelo kao naljevak, sa borama na punim nožicama. Sad izgleda kao na pod bačena lutka, sa beskrvnim lišcem i ukočenim staklenim očima. Pet je rana na toj lutki: tri od pikavca na glavi, prsima i nogama i dvije na rukama od noža.

Možda treba pet rana da jedno djetešce umre? Ne, dovoljna je jedna; ostale su za zadovoljstvo. Jednu ručicu je položilo po podu, drugu je izdiglo kao da hoće da uhvati nevidljivog zločinca koji se nadnosi s nožem i sa šmajserom nad njega. Oči su mu upale, zavraćene, vide se samo beonjače. Te očice se čude, one nisu shvatile ništa.

Iz ovog krvavog klupka viče užas, užas iz svakog pokreta, svake zgrčene ruke, prevrnutih očiju. Ono je strahovita optužba protiv nečuvenih, neshvaćenih zvjerstava. Pa čemu ovo? A na to malo smiješno pitanje kao da odgovara mračna soba svim svojim kutevima sa svih sedam izrešetanih iznakaženih lješeva: – „Pa to je običan fašistički pir.“

Izlazim malo ošamućen, natmuren. Žao mi je što ne mogu da fotografišem ovu užasnu grupu, ne radi sebe: ja tu sliku nikada zaboraviti neću, već radi onih koji još nisu upoznali fašizam u pravoj svjetlosti.

Pada mrak na malo selo pod Međednikom. U mraku se žare temelji kuća koje dogorijevaju. Mrtvi Jablančani prospavaće ovu noć onako kako su ih ostavili SS-ovci, mirni, nepomični; mrtvi – živa osuda zvjerstva
neprijatelja.

Znamo: nije Jablanica sama, nije palo samo ovih 98 nevinih žrtava. Ima mnogo okrvavljenih Jablanica širom naše zemlje; krvav trag ostaje iza fašističkih hordi, ostaju zgarišta, ostaje pustoš. Ali ostaje i mržnja, strašna, uporna mržnja u nama.

Osvetićemo mi sve Jablanice i sve krvave nevine žrtve, fašistički ljudožderi!”

Međednik (Majevica)

aprila 1944. godine

Izvor: https://srbin.info

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top