O kakvom je raskolu riječ, koliko su duboki i dokle sežu korijeni zla i mržnje, bilo je svakome jasno već u onih tužnih jedanaest aprilskih dana 1941. godine, u vrijeme besmislenog i samoubilačkog krvarenja jugoslovenske vojske u očajničkom pokušaju da organizuje kakav-takav otpor i ne dopusti okupatoru da se u Jugoslaviju ušeta kako se ušetao u ostale do tada porobljene evropske zemlje.

Čim su se domogli vlasti, ustaše su i u Livnu započele sistematske i temeljite pripreme za potpuno istrebljenje srpskog življa. Uputstva o tome donijeli su oni koji su sa blagoslovom Stepinca i potpunim ovlašćenjima Pavelića stigli iz Zagreba ubrzo nakon kapitulacije i raspada Jugoslavije. Znali su dobro da je prvi i najvažniji zadatak dokopati se najviđenijih i najuticajnijih ljudi i pokupiti oružje i ratnu opremu iz ruku Srba a potom ih, goloruke i obezglavljene, u datom trenutku sasvim uništiti.

Brzi krah Jugoslavije u aprilskom ratu 1941. godine i žalosno rasulo u jugoslovenskoj vojsci, prevarenoj i obezglavljenoj, čiji se jedan puk raspao i u okolini Livna, osokolio je Anta Pavelića i uvjerio ga da je kucnuo čas za njegov godinama pripremani i kovani plan.

Kako je ustaška vlast više pojačavala teror srazmjerno je raslo nezadovoljstvo i ogorčenje srpskog stanovništva, a u selima sa mješovitim stanovništvom, naročito u onima u kojima je većinu predstavljalo hrvatsko stanovništvo, i strah od sukoba i odmazde — da bi mogle isplivati stare mržnje i zađevice i sijevnuti iz korica nikad zarđali krvavi noževi nacionalnih raskola i netrpeljivosti.

Ljeta 1990. godine,  uzaludno sam tražio jamu Bikušu iznad Čelebića. Nije pomoglo ni to što mi je vodič bio Duško Šunjka, čovjek koji na tom terenu poznaje svako konačište divljači, svaki brlog divljih svinja, sve čeke, prelaze i priječce. Uzaludno smo se provlačili kroz gustiše i šipražje, peli na uzvišice i visočije drveće — more rascvjetalog jasenja je u svojoj bjelini sakrilo čak i bijeli kameni obelisk podignut poslije rata nad ovim stratištem.

Juna 1990. godine u Čelebiću sam zapisao i ovo:

Škola u Čelebiću, jedno od gubilišta na kojemu je do punog izražaja došla sva bezumnost, bestijalnost i svirepost ustaškog pokreta, i danas stoji kao i onih krvavih julskih dana 1941. godine kada je u njoj i pred njom na najbezdušniji način umoreno blizu četiri stotine Srba iz ovog lijepog sela, uglavnom nejači, od tek rođenog djeteta do ubogog starca.

Početkom juna 1990. godine u Čelebiću sam sreo i Milana Vujanovića, zvanog Tita.

Nije govordžija i ljeporek. Ne bi se reklo da ga je toliko umorilo breme od sedamdeset godina koje još dobro nosi, a opet nije ni namćor i zloća.

Dok su Milan Rosić i ostali koji su uspjeli da se izbave iz jame Bikuše, tog 30. jula 1941. godine u planini iščekivali vijesti iz Čelebića i nadali se da će neko od njihovih uspjeti da se probije kroz ustaški obruč, stigli su glasnici i kazali da u Čelebiću više nema žive srpske duše.

Zanimljivo je takođe da je, čak i od onih koja su spašena i na neki način izbjegla ustaško nemilosrđe, veoma malo djece iz livanjskog kraja preživjelo Drugi svjetski rat.

Već sjutradan, nakon prvih ustaničkih pušaka ispaljenih 27. jula 1941. godine u Crnom Lugu, iz Livna se uputila ustaška kaznena ekspedicija da nauči pameti drznike koji ne haju za silu i oružje Nezavisne države Hrvatske, koji ne zarezuju poglavnikove naredbe o vraćanju oružja i vojne opreme.

Sjutradan poslije krvave Ognjene Marije, premalo je ostalo onih koji bi prenijeli glas o strašnom pokolju u čelebićkoj školi i jami Bukuši i na vrijeme upozorili srpski živalj u okolnim selima kakva im opasnost prijeti.

Poslije pokolja koji se u školi u Čelebiću zbio na Ognjenu Mariju, ljeta gospodnjeg 1941, mještani su razvukli crijep da pokrivaju i obnavljaju spaljene kuće, a kiše su vremenom izbrisale krvave tragove sa zidova i podova. Krov je poslije Drugog svjetskog rata obnovljen, zidovi omalterisani i prekrečeni i sve učinjeno da se strašne uspomene izbrišu i sakriju.

Bog sami zna zašto li je taj brežuljak podno sela Čelebića nazvan Barjak. Legenda kaže da se nekakvom turskom begu to učinilo zgodno mjesto odakle će imati cio begluk na oku pa je tu pobio barjak i poperio čardak.

Po vazdan sjedi pred kapijom. Zabrađena do očiju crnom pletenom ubradačom, naslonjena na staru štaku, kroz debele naočare luta mutnim staračkim pogledom niz ulicu kao da nekog čeka.

U jednoj od onih lijepih starinskih kula u selu Čelebiću, sazidanih od fino tesanog kamena, u mraku gotovo potpunog sljepila, dane broji Stana Crnogorac. Nabrojila je sedamdeset i pet godina, ali breme koje je ona turila iza pleći bilo je preteško i za tri života.

I ovaj zapis datira iz ljeta 1990. godine.

Život joj je ponajviše prošao u samotinji i čamotinji. Sad samuje u Čaprazlijama. Suva kao grana i laka kao perce, a još se ne povija pod bremenom od sedamdeset i pet godina. Živi od dolaska do dolaska sina kojeg je život odavde ispod Drine odveo i udaljio. Krivo joj što unuka ne može češće viđati, ali se ne žali — navikla na patnju i odricanje.

Selo u kojemu živi Sava Petrović zove se Gubin. Niko više ne zna odkud mu takvo neobično ime, po čemu je taj pitomi kraj Livanjskog polja podno Dinare tako prozvan, ali kad je u pitanju sudbina ove žene, onda u tome ima nekakve žalosne ironije.

Prošlo više od četrdeset godina otkad je Ljuba Konjikušić, po rodu Lalić, krenula ispod Dinare i stanila se u Banatskom Despotovcu, a još joj vojvođanska ravnica tijesna i sjeta joj počine na vedro čelo čim se spomene rodni kraj. Ne vežu je za njega vedre uspomene i radosti mladalačke no tuga beskrajna i golema tragedija i neizmjerne patnje koje je pretrpjela, ali svjedno — glas joj lako zadrhti čim se spomene Livno i rodni Rujani.

U Banatskom Despotovcu, nedaleko od Ljube Lalić-Konjikušić, živi i njena mlađa sestra Mara, najmlađa od četrnaestoro koji su  prošli kroz deveti krug paklenih mukka u jami Ravni dolac i preživjeli.

Od četrnaestoro preživjelih u jami Ravni dolac najstarija je bila Cvita Bošković iz Donjih Rujana. Bilo joj tada četrdesetak godina. Preživjela pakao žive grobnice u njedrima Dinare, ali život učinio svoje.

I Danicu Bošković, stariju Cvitinu ćerku, životna lađa je ponijela daleko od rodnih Rujana, od Dinare i Livanjskog polja. Obrela se u srcu Šumadije.

U predvečerje jednog jesenjeg dana 1955. godine, neko zazva odozgo iz planine sa vrh Kovioca i glas ode u Rujane da je poginuo Mirko Maljković. Plećatog, prkosnog deliju koji se oči u oči trojice nije plašio, našli mrtvoga među stijenama.

Janja Šunjka je prevalila sedamdesetu, ali se još ne da životu i godinama – zapisao sam u proljeće 1990. Onako krupna i stasita, još sigurno i krotko korača i, sem po nekoliko grdnih ožijaka po tijelu, ni po čem se ne bi dalo zaključiti da je sudbina i prema njoj bila tako okrutna, da je i ona iskusila nemilosrđe ustaško.

Selo Guber je jedno od najljepših u Livanjskom polju. Na samoj periferiji Livna, sa lijepim novim kućama, širokim avlijama, štalama, pomoćnim zgradama i bogatom mahanizacijom, podsjeća na šumadijska sela.

Od četrnaestoro preživjelih u jami Ravni dolac, jedini muškarac je bio šesnaestogodišnji Gligorije Stojić iz Donjih Rujana. Ovaj vedri i razboriti čovjek, vojni penzioner u Beogradu, po kojemu se nikako ne može zaključiti niti da ima šezdeset i pet godina, niti da je preživio ikakvu poteškoću.

I u Donjim Rujanima se odnedavno obistinila paklena ustaška želja da istrijebe sve što je srpsko – zapisao sam početkom avgusta 1990. godine. Odolijeva još samo groblje sa crkvom i grupice starovremskih kamenih kula sazidanih od finog tesanika koje podsjećaju na kiklopske stećke.

I zapis koji slijedi datira iz avgusta 1990. godine:
Na surčinskom groblju već četiri godine počiva Danica Stojić, rođena Lalić, jedna od četrnaestoro preživjelih iz jame Ravni dolac.

Ustaški zločini u Livnu i selima rubom Livanjskog polja ne odskaču od svega onoga što je u ime „Svete, Božje, Katoličke i Vojujuće Hrvatske” počinila soldateska Ante Pavelića u ljeto 1941. godine širom Hercegovine, Bosanske krajine, odnosno u svim onim krajevima u kojima je bilo nastanjeno srpsko stanovništvo i u kojima je valjalo ostvariti sumanutu ustašku vodilju: „Ili se pokloni, ili ukloni…”

Ono što ustaškim pokoljima u livanjskom kraju daje posebnu težinu i tragičnost jeste činjenica da je među žrtvama bilo ponajviše djece. Mnoge porodice su zatrvene do posljednjeg izdanka, a u onima u kojima je neko od roditelja i uspio nekim čudom da se spasi, obično se vraćao u prazan dom.

Izvjesno je da je Ivan Goran Kovačić boravio u mnogim livanjskim selima i slušao potresna svjedočenja o zvjerstvima koja su ustaše počinile nad srpskim stanovništvom. „Divni galeb” je, prije nego što će upravo tu u Livnu kliknuti svoju strašnu pjesničku optužnicu, svoj veličanstveni poetski i ljudski protest protivu bezumlja i razbraćivanja, čuo i za živu grobnicu iznad sela Rujana i za slična druga gubilišta i bezdanice — neopojene grobnice oko Livanjskog polja, u kojima nikada niko neće kosti izbrojiti.

U gorkim sjećanjima preživjelih iz jame Ravni dolac poluvjekovlje je ipak učinilo svoje. U pepelu zaborava tinjaju rane neprebolne, a u sjećanjima se polako miješaju java i snovi strašni koji im neprekidno zagorčavaju noći i izazivaju nesanice.

Ako je istina da je čovjek postao od životinje, savim je izvjesno da je njegov smisao za mučenje i ubijanje pripadnika svoje vrste jedna od prvih velikih razlika. Čini se da su u tom vidu „očovječenja“ najdalje otišli ustaše čija bezdušnost, nemilosrdnost, krvoločnost i okrutnost nema premca.

U prvom izdanju ove knjige, zbog žurbe da se pojavi prije 11. avgusta 1991. godine, kada je u Livnu obavljena  sahrana posmrtnih ostataka  žrtava  ustaškog genocida, nijesu u potpunosti obuhvaćena i opisana sva gubilišta, sve jame i stratišta, niti do kraja istraženi  svi zločini.

Po nekim podacima za oko osam stotina žrtava ustaških pokolja u Livnu i selima u livanjskoj kotlini nije imao ko zaplakati niti svijeću zapaliti. Zauvijek su ugašena mnoga ognjišta, iskorijenjene cijele porodice, ne ostalo traga ni od odive.

Kompletan ustaški plan i strategija uništenja srpskog življa, ne samo u Livnu i okolini, počivala je na faktoru tajnosti i potpunog iznenađenja.

Oni koji su se ljeta gospodnjeg 1941. godine iz bilo kojih razloga i pod bilo kakvim okolnostima zatekli daleko od Livna i Livanjskog polja, koji se nijesu našli u ovoj dolini krvi i suza, u ovom paklu mržnje i bezumlja, mnogo kasnije su shvatili kako ih je Bog imao na umu i kako im je sreća bila naklonjena.

Nikada se sa sigurnošću neće saznati koliko je žrtava palo u Prologu, bez sumnje najkrvavijem stratištu u livanjskom kraju na kojemu su ustaše tog krvavog ljeta 1941. godine, kako se to po uobičajenom šablonu govori, umorile na razne načine oko pet stotina ljudi, isključivo zrelih muškaraca — uglavnom glava porodica.

Ako nevolje i nesreće kale čovjeka i čine ga tvrđim i postojanijim, ako „nove nužde rađu nove sile”, onda je Božo Bošković iz sela Čaprazlija podno Dinare očigledan primjer i dokaz za to. Nije ga, čini se, samo vodenica mljela, a on traje, traje…

Potočani su jedno od rijetkih sela u livanjskoj kotlini, nastanjenih mješovitim stanovništvom, u kojemu ustaše zbog nečeg nijesu pristupile potpunom istrebljenju Srba i zatiranju njihovih korijena. Ipak, strahovi koje je nejač iz ovog sela preživjela gotovo da su ravni smrti.

Ako je suditi po sjećanjima preživjelih, po tome kako govore o svojim stradanjima, po kazivanjima o zločinima i zločincima, reklo bi se da Srbin — Dinarac ne umije da mrzi. U njegovim riječima nema žuči ni kada govori o najstarvičnijim zločinima. Nema grkih riječi i kletava ni za najveće zlotvore i sve se uglavnom svodi na prezir, na nepominjanje.

I u livanjskoj kotlini mnoga ustaška zlodjela će vjerovatno zauvijek ostati nepoznata i neotkrivena. Neka stoga što nije ostalo svjedoka, onih koji bi kazali kako je bilo, druga stoga što žrtve o njima ni danas ne smiju ili ne žele da govore.

Pošto se Cvijo Pajčin odmetnuo u planinu početkom maja 1941. godine i zaratio protivu ustaške vlasti, ustaše su nerado zalazile u Sajković i druga srpska sela.

U pomami nacionalističkih strasti i vjerske zatucanosti, u ludilu mržnje prema svemu što je srpsko, u bezumnom bijesu koji su ustaše ispoljavale nad nedužnim srpskim narodom, bilo je sigurno teško čak i najtrezvenijim i najrazumnijim Hrvatima oduprijeti se i suprotstaviti, stati u odbranu dojučerašnjih komšija i prijatelja.

Da nije zlih ljudi, dobrotvorima bi se utro trag. Da nije poganstva i mržnje, dobrotvorstvo i ljubav bi poginuli za sva vremena. Nesreća je samo što čovjek sve to shvati i uvidi kad ga zlo skoli i nesreća pritisne, što dobročinstvu nauči cijenu tek kad ga obrva pakost i nemilosrđe.

Ljeta 1990. godine, kad je u livanjskom kraju zamajac međunacionalnih netrpeljivosti i raskola počeo ponovo uzimati zalet i hvatati maha, kad su po zidovima i raskrsnicama počeli osvitati ustašoidni grafiti i zlokobne poruke, kad su počela skrnavljenja spomenika, naročito onih na mjestima gdje je četrdeset i devet godina ranije zemlja ogrezla u srpskoj krvi, u sarajevskom „Oslobođenju” je bljesnuo zapis livanjskog dopisnika Svetozara Ljuboja.

Sem rijetkih živih svjedoka, slučajno preživjelih i spašenih žrtava, malo je drugih svjedočanstava o onome što se u proljeće i ljeto 1941. godine zbivalo u Livnu i okolini.

Među dokumentima o ustašim zvjerstvima počinjenim nad Srbima u toj prvoj ratnoj godini druge svjetske kataklizme u dvadesetom vijeku, svakako je posebno zanimljiv jedan članak objavljen u ratnoj „Borbi” od 22. oktobra 1942. godine.

U nizu svjedočanstava o ustaškim zločinima u Livnu i okolini, svakako je zanimljivo i ono što je zapisao dr Dušan Lj. Kašić u svojoj brošuri o srpskoj pravoslavnoj crkvi Uspenija presvete Bogorodice u Livnu.

Nema nikakve dvojbe da je Ivan Goran Kovačić svoju „labudovu pjesmu“ – poemu Jama — napisao upravo u Livnu. Potvrda za to nije samo činjenica da je on tu prvi put čitao stihove ovog potresnog poetskog svjedočanstva, već sasvim konkretni dokazi da je Goran razgovarao sa većim brojem preživjelih iz jama i sa ustaških stratišta — da je ono što je čuo o ustaškim zločinima u Livnu i okolini, ustvari, bilo presudno, bilo inspirativna okosnica za nastanak ovog velikog poetskog djela.

Knjiga Ljuba Anđelića „Livanjska legenda” svakako je jedno od najpotresnijih ratnih svjedočanstava. Ovaj umni Kolašinac, marljivi hroničar jednog opakog vremena i ratnik plemenita srca, ostavio je svojevrstan dnevnik o zvjerstvima koja su počinile ustaše na prostoru Livna, Duvna, Kupresa, Glamoča…

Uprkos svemu što je doživio, uprkos silnim nevinim žrtvama i strahotama istrebljenja kroz koje je prošao, srpski narod u livanjskom kraju je ipak ostao vjeran svetom zavjetu: ko tebe kamenom, ti njega hljebom. Odrekao se osvete, odrekao se zakona zub za zub, glavu za glavu, odrekao čak i kletvi i grkih riječi i smogao snage za oprost.

Sve ono što se u Drugom svjetskom ratu, posebno u prvoj ratnoj godini, zbivalo u Livnu i okolini, samo je neodvojivi dio paklenog nauma Anta Pavelića koji se u Vatikanu zakleo da će na Balkanu udariti branu pravoslavlju, da će stvaranjem čistokrvne Nezavisne države Hrvatske napraviti neprelazni bedem širenju pravoslavlja na zapad, ali i moćnu odskočnu dasku za širenje rimokatoličke vjere na istok.

U ljeto 1991. godine, kada je u štampu krenulo prvo izdanje knjige „Ognjena Marija livanjska“, pedest godina nakon tog krvavog ljeta 1941, kojem je posvećena, još nije bio definitivno utvrđen ni spisak stratišta, a kamoli imena svih žrtava ustaškog genocida na području Livna i Livanjskog polja. Ti  podaci nijesu u potpunosti sređeni ni do danas i kako vrijeme prolazi, sve je manje nade i izgleda da će taj tužni i zastrašujući imenik ikada biti kompletiran, jer je iz dana u dan sve manje svjedoka i savremenika, pouzdanih i vjerodostojnih.

U potrazi za podacima o ustaškom genocidu nad srpskim narodom u Livnu i okolini u proljeće 1941. godine, na Ilin dan, 2. avgusta 1990, stigao sam u selo Gubin na krajnjem sjevero-zapadu Livanjskog polja.

Sve do 11. aprila 1992. godine, među Srbima u Livnu je tinjala nada da se zlo neće ponoviti, da će razum pobijediti i da će se sve ipak razminuti na vitlanju  nacionalističkim barjacima i proustaškoj galami, možda na diobama i seobama, bez krvi i zločina.

O stradanjima Srba u Livnu i okolini u ratnim sukobima devedesetih godina prošlog vijeka, o zlu koje se ipak ponovilo poslije pola vijeka, nema mnogo pisanih i drugih tvrdih dokaza, čak ni kompletnog spiska žrtava. Da se i ne govori o detaljnijim opisima ko ih je, gdje, kad i kako pobio.

Ovo je knjiga masovnog svjedočenja, snažna optužba genocida od prije pola vijeka.

Optužba ali ne i suđenje.

Knjiga stvara predodžbu antičkog teatra u kojemu defiluju ljudi fosilnog izgleda, bivši ljudi, a opet prepoznatljivi. Ima u njoj uspjelih literarnih pasaža, pravih pripovjedačkih motiva, ali realistička kazivanja vraćaju nas u krvavu zbilju, pa čitalac ostaje do kraja pod jakom emotivnom tenzijom.

Ne mogu reći  da se ova knjiga dogodila slučajno. Zahvaljujući mojim drugarima sa studija Slobu Radanoviću,  Biljani Radeti, Ratku Šaviji, Tomu Belenzadi, Dušanu Marijancu i drugima, još prije više od četrdeset godina sam  saznao ponešto o strahotama ustaških pokolja u Livnu, Glamoču, Duvnu, Kupresu, Bugojnu…