Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Dame i gospodo dobar Vam dan, braćo i sestre pomaže Bog.
Pozdravljam Vas u ime zavičajnog udruženja Bilogora iz Beograda, inicijatora i suorganizatora današnjeg sabranja i udruženja Jadovno 1941. iz Banjaluke.
Želim se zahvaliti SNV-u na podršci i pomoći u organizaciji ovog komemorativnog skupa i molitvenog sjećanja, kao i svim onim institucijama i pojedincima koji su nam na bilo koji način pomogli.
Ovo mjesto na kome smo se sakupili, mjesto nekadašnje željezničke stanice, nismo slučajno odabrali.
Sa ovog mjesta, 1941 i 42 godine, u mnogim kompozicijama stočnih vagona, odveženi su naši djedovi i bake, braća, sestre, članovi naših porodica i većina od njih se nikada nije vratila.
Nad našim rođacima sa Bilogore i Grubišnog Polja, samo zato što su bili srpskoga roda i pravoslavne vjere, u ozakonjenom zločinu Nezavisne države Hrvatske, počinjen je strahovit i zdravom umu teško pojmljiv zločin.
Upravo na ovom prostoru, najzapadnijem etničkom prostoru srpskog stanovništva, NDH je izvršila svoje prve masovne zločine: krajem aprila 1941. prvo masovno logorisanje stanovništva iz Grubišnog Polja i pokolj u Gudovcu kod Bjelovara.
Dakle, već neposredno nakon proglašenja NDH, na inicijativu ovdašnjeg župnika Petra Sivjanovića, a prema uputama advokata – logornika Dr Luje Stahuljaka, na insinuaciju da Srbi kotara Grubišno Polje pripremaju đurđevdanski ustanak, iz Zagreba su 26. aprila uveče na ovu stanicu stigli ustaše emigranti Ivica Šarić, šef zagrebačke policije i Dido Kvaternik sa odredom policije od 120 ljudi.
Iste noći počelo se sa hapšenjima. Iz svojih kuća, odvedeno je 504 Srbina, koji su sutradan marvenim vagonima odveženi u zagrebački zbor a odatle u koprivnički logor Danica, čiji su bili prvi zatočenici. Krajem juna, transportovani su u Gospić a zatim većina njih u logor Slana na ostrvu Pagu. Svugdje su teško maltretirani, vrijeđani i mučeni. Prema iskazima svjedoka, polovinom jula mjeseca 1941. godine, ukrcani su na brodove za prijevoz pijeska, dio njih pobijen u vodama Paških vrata a većina prevežena na obalu i pobijena u jamama Velebitskog podgorja, jami Jamini, jami Jasenovac i jami Križac.
Tijela ovih 487 Jadovničkih novomučenika i danas leže u kraškim jamama Velebita, kamenoj pustinji paške uvale Slana i plavoj grobnici Paških vrata.
Već u avgustu 1941. godine ustaše poduzimaju i drugu masovnu mjeru likvidacije Srba – njihovo iseljavanje u Srbiju. Tada je iseljeno 600 bogatijih porodica (oko 2.500 ljudi). Tom su prilikom, u noći 4/5. avgust 1941. godine, ustaše masakrirale i iz čista mira ubile pet Srba.
Nešto kasnije otjerane su i u Jasenovcu pobijene sve porodice Židova.
Sredinom jula 1942. na bjelovarski okrug je dopremljeno i u sela razmješteno oko 16.500 osoba sa Kozare. Većina tih osoba kasnije je na prevaru pozivana da se vrati u svoj kraj, a, umjesto toga, deportirana je u Jasenovac i tamo pogubljena. Veliki broj ih je, zajedno sa domaćim Srbima, našao smrt po bilogorskim livadama i na kućnim pragovima.
Krajem septembra 1942. kreće neprijateljska ofanziva na Bilogori, sa oko 5.000 ustaša, domobrana i Nijemaca.
Neprijatelj je tada u logore – jasenovački i sisački – otjerao oko 3.000 stanovnika, mahom žena, staraca i djece, od kojih se vrlo malo vratilo.
Ustaše su u to vrijeme u selima poubijale gotovo sve one koje su u njima našli. Pobili su oko 500 osoba i pobacali ih u zajedničke grobnice. U Grubišnom Polju ubili su 69, u Malom Grđevcu 62, u Sibeniku 87, u V. Peratovici 67, u Topolovici 66, u Gakovu 48, M. Peratovici 37, Brzaji 32, V. Dapčevici 31, M. Dapčevici 32 i Lončarici 15 ljudi. Zapravo, nema sela u kome nije bilo žrtava.
Srbi Bilogore, iako više nego prepolovljeni likvidacijom 487 muškaraca u Jadovnu, iseljavanjem 2.500 osoba u Srbiju, te tjeranjem u ustaške logore 3.000 ljudi i ubojstvom oko 600 osoba u jesen 1942. godine, nisu se pokolebali i krajem 1942. godine gotovo svi su bili u ustanku u kome su ostali do kraja rata.
Prema podacima Muzeja žrtava genocida iz Beograda, među žrtvama rata 1941-1945 godine sa opštine Grubišno Polje, 86,7% ili 2694 su srpske žrtve. Među njima je i 318 djece od koje preko 60% predškolskog uzrasta. Ovo nisu ni približno konačne brojke, već do sada dostignuti nivo poimenične identifikacije.
Godinama nakon rata, članovi porodica jadovničkih žrtava, odveženih sa ovoga mjesta, odvođeni su do samo jedne kraške jame na Velebitu, Šaranove jame gdje im je govoreno – lagano da je to Jadovno i da u toj jami leže tijela žrtava. Uz samu jamu podignuta je i mala Spomen-ploča. Tek krajem osamdesetih godina, saznali su za kompleks koncentracionih logora Gospić – Jadovno – Pag koji pored nekoliko sabirnih i likvidacionih logora, čini i 32 do sada registrovane kraške jame.
Od 2010. godine udruženje Jadovno 1941. iz Banjaluke, čuva uspomenu na jadovničke žrtve, bavi se aktivno memorijalizacijom njihova stradanja i praktikuje kulturu sjećanja.
Ustanovili smo 24. jun kao Dan sjećanja na Jadovno, na Velebitu obnovili Spomen ploču pobijenim Grubišnopoljcima a prošle godine uz nemjerljivu pomoć SNV-a obnovili i centralno spomen obilježje.
Hrvatski predsjednik je na Jadovnu 2010. godine obećao da će biti obnovljena sva spomen obilježja civilnim žrtvama i žrtvama antifašističke borbe, koja su uništena u proteklom ratu.
Svjedoci smo, da ovo javno, predsjedničko obećanje, ne važi za Grubišno Polje.
Podsjetiću vas, da su devastirani spomenici na Trandlerovoj djetelini i u Kišovom jarku. Centralni spomenik ispred opštine je uklonjen a ona mala Spomen – ploča koja je stajala na ovom zidu ispred nas, razbijena je. Nestao je iz gradskog parka i kamen temeljac spomenika Jadovničkim žrtvama, koji je tamo trebao biti podignut.
Uništavanje spomen obilježja nedužnim žrtvama ustaškog terora, ravno je činu njihovog ponovnog ubistva.
Odbijanje inicijative potomaka žrtava da se njihovim sredstvima barem obnovi Spomen – ploča posvećena sjećanju na ubistvo 487 nedužnih grubišnopoljaca, predstavlja neljudski, anticivilizacijski čin ali i čin kontinuiteta zločina.
Ovakvo postupanje institucija, duboko vrijeđa potomke žrtava, koji kao što znate, u najvećem broju, ne svojom voljom, žive u inostranstvu.
Ali, gdje god da živjeli, legitimno pravo nas potomaka je da čuvamo od zaborava uspomenu na stradanje naših članova porodica i inzistiramo na obnovi i očuvanju spomeničke baštine.
Nadamo se da će u razumnom vremenu, ova nepravda biti ispravljena i da će gradska uprava, ukoliko se ne obezbijedi saglasnost vlasnika ove zgrade, predložiti drugo, primjereno mjesto za postavljanje ovog memorijala.
Vezane vijesti:
SLUŽEN PARASTOS ZA POBIJENE SRBE IZ GRUBIŠNOG POLjA
OBNOVITI SPOMEN-PLOČU POBIJENIM SRBIMA IZ GRUBIŠNA POLjA
Grubišno Polje 27. april 2006., Obilježavanje 65 godišnjice likvidacije 487 Grubišnopoljskih Srba
OPŠTINA GRUBIŠNO POLjE – ŽRTVE RATA 1941-1945 – Jovan Mirković
Bilogora i Grubišno Polje 1941 – 1991.
