Nije bilo slučajno

 Ne mogu reći  da se ova knjiga dogodila slučajno. Zahvaljujući mojim drugarima sa studija Slobu Radanoviću,  Biljani Radeti, Ratku Šaviji, Tomu Belenzadi, Dušanu Marijancu i drugima, još prije više od četrdeset godina sam  saznao ponešto o strahotama ustaških pokolja u Livnu, Glamoču, Duvnu, Kupresu, Bugojnu…

Već od tada je u meni počela da tinja želja da o tome što više saznam, pa nešto i napišem, pogotovu otkad sam se i profesionalno posvetio novinarstvu. Prošlo je tako četvrt vijeka i kad mi se učinilo da će i to biti jedna od neostvarenih želja, negdje u proljeće 1990. godine, moj prijatelj i kolega, poznati novinar i urednik Nikola Ivanović mi je ispričao kako je, putuju malo prije toga u tazbinu u Bosansko Grahovo, vidio u Čelebiću kod Livna neobični spomenik žrtvama  ustaškog zločina u tom selu na kojem su upisana samo imena domaćina a ne i imena stradalih članova njihovih porodica. Još kad je dodao da tu negdje živi i neka žena koja je dugo bila u jami, koja se u jami i porodila, više nije bilo odlaganja.

Kako se to poklopilo sa mojim  prelaskom iz „Politike Ekspres“ u „Ilustrovanu Politiku“, put u Livno je bio moj prvi profesionalni posao u tom  poznatom nedjeljniku. Nikome, čak ni tadašnjem glavnom  urednuiku  Radu Šoškiću nijesam kazao kud i zašto idem, jer  ni sam nijesam vjerovao u ono što me primamilo da posegnem na tako daleki i neizvjesni put.

Kako u Livnu nikada prije toga nijesam bio i kako nikoga nijesam poznavao  (niko od mojih drugova se nije poslije studija u Beogradu vratio u rodni kraj), potražio sam  telefonom mog tadašnjeg kolegu, dopisnika sarajevskog „Oslobođenja“, Svetozara Ljuboju, sa kojim se takođe nijesam lično poznavao. Preko njega sam potom upozna popa Mirka Jamedžiju i mnoge druge Srbe Livnjake, pored ostalih i Duška Šunjku iz Čelebića.

U Čelebiću sam, uz Šunjkinu pomoć,  ne samo saznao  prve podatke o stradanju Srba iz ovog sela i okoline, nego i sreo  Stanu Crnogorac koja je zaista provela mjesec i po dana u jami i u njoj  pobacila mrtvo dijete. Čim sam čuo  potresno kazivanje ove blage i plemenite starice, shvatio sam prosto da više ne mogu i nemam pravo pobjeći i zaboraviti tu priču, da ta priča ipak nije samo za novinsku reportažu. Tako je počela mukotrpna potraga za podacima i živim svjedocima tih zločina širom Jugoslavije.

Ograničio sam se samo na prostor livanjske prodoli, svjestan da ću se i na taj način o mnoge ogriješiti, da će mnoge priče ostati neispričane i mnoge žrtve nespomenute potonuti u zaborav. Tako se četrnaest mjeseci kasnije, početkom avgusta 1991, zahvaljujući „Stručnoj knjizi“ i, nažalost sada već pokojnom, Živojinu-Žiki Vlahoviću, direktoru ove ugledne beogradske izdavačke kuće, pojavilo prvo izdanje „Ognjene Marije livanjske“.

Knjiga će potom doživjeti još dva, gotovo identična izdanja, a ovo sadašnje, znatno dopunjeno i  prošireno, predstavlja upotpunjavanje istine o ustaškom genocidu nad Srbima u Livnu i okolini  1941, ali i pokušaj da se od zaborava otme i sačuva istina o onome što se u ovom dijelu zapadne Bosne i Hercegovine desilo četrdeset godina kasnije.

Autor

 U Podgorici,

11.decembra 2007. godine

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.

Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).

Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska“ u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci