arrow up

Film “Djeca Kozare“ stiže pred publiku: Premijera 2. oktobra u Beogradu, dan kasnije u Banjoj Luci

Dugo očekivani film Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42: Djeca Kozare“ konačno će biti prikazan pred publikom. Beogradska premijera zakazana je za 2. oktobar u Sava centru, dok će dan kasnije film biti prikazan u Banjaluci, u dvorani „Borik“. Posle godina rada na jednom od najzahtevnijih filmskih projekata u regionu, reditelj Lordan Zafranović privodi kraju put svog dugo očekivanog ostvarenja posvećenog stradanju stanovništva Kozare tokom Drugog svetskog rata. Prema najavi, prva premijera biće održana 2. oktobra u Beogradu, u Sava centru, a već sutradan, 3. oktobra u 19 časova, film će biti prikazan u banjalučkoj dvorani „Borik“. Informaciju o premijeri u Banjaluci objavio je Milorad Dodik nakon susreta sa Zafranovićem u

U 120 grobnica 550.800 mrtvih, još neistraženo oko 70 stratišta

DOKUMENT O JASENOVCU IZ ZAOSTAVŠTINE VLADIMIRA DEDIJERA Piše: Nikola Milovančev U srpskoj pravoslavnoj gimnaziji „Katarina Kantakuzina Branković” u Zagrebu održan je septembra meseca prošle godine, simpozijum posvećen jasenovačkim žrtvama. Tom prilikom je, u raspravi, spomenut broj od 700.000 jasenovačkih žrtava, na šta je reagovao vladika g. Jovan Ćulibrk izjavom: „Ne smijemo se nabacivati brojkama jer vrijeđaju žrtve, njihove porodice i potomke.”. S obzirom na to da je, pre toga, jedan od istoričara u svojem izlaganju govorio o 100.000 jasenovačkih stradalnika (prof. I. Goldštajn), jasno je na šta g. Ćulibrk misli kada kaže „nabacivanje žrtvama”. Sa čuđenjem mogu da konstatujem da se na ove simpozijume pod okriljem naše SPC u Zagrebu

Knjiga na dar: Salvatore Loi „Jugoslavija 1941.“

Salvatore Loi ((1917–1990) je bio italijanski advokat, lingvista i obaveštajni oficir u Jugoslaviji 1941. godine, koji je boravio u područjima Dalmacije i Like, pre nego što je upućen na Istočni front. Knjiga donosi izvornu arhivsku građu i svedočanstva o događajima na početku Drugog svetskog rata u Jugoslaviji i sporazumima Italijana sa srpskim ustanicima u Kninskoj Krajini i na Tromeđi, radi njihove zaštite od hrvatskih ustaša. Knjiga otkriva detalje o političko-vojnim sporazumima između Italijana i srpskih ustanika u Kninskoj Krajini (Otrićki sporazum i sporazum u Pađenima), pruža uvid u okolnosti pod kojima je srpsko stanovništvo u tim krajevima pokušalo da se zaštiti od progona i ustaških zločina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Bojan Vegara: Sve ih Ratko na čistinu istjera

Sad znamo i da ovakvih ko ja ima mnogo i da vam više nikad i nigdje pardona nećemo dati. Sjedim iza kuće u svom svijetu. Razmišljam. Opet mi na pameti Ratko. Smijem se sam sebi od neke radosti. Drago mi što ne moram strahovat od naših Srba, što knjige pišu i uče djecu. I što sam od one generacije, koja je stasala uz Ratkove vojnike. Generacije, koja je u kafani nakon rata držala Ratkovu sliku i salutirala mu na svaku ljutu, što ranu liječi. E, ta generacija je odgojila stotine njih oko sebe, koji znaju za Ratka. Rasuli nas jesu i gonili, ali nas nisu pobjedili. Danas se mnogi stide

Potpisan sporazum između “Spomen-područja Donja Gradina” i “Memorijalnog centra Staro sajmište”

Veliki broj ljudi iz područja koje gravitira ka Kozari i Potkozarju deportovan je u logor na Sajmištu, gde su stradali. Memorijalni centar “Staro sajmište” i Javna ustanova “Spomen-područje Donja Gradina” zajednički će čuvati sećanje na žrtve ustaškog zločina genocida u NDH, kao i zločine nad Srbima, Jevrejima i Romima za vreme Drugog svetskog rata na čitavoj teritoriji bivše Jugoslavije. Ovo stoji u Sporazumu koji su juče potpisale direktorke “Starog sajmišta” i “Spomen-područja Donja Gradina” Krinka Vidaković Petrov i Tanja Tuleković, a dokument je potpisan Drugog dana manifestacije “Dani Srpske u Srbiji”. Krinka Vidaković Petrov rekla je da su dva logora na prostoru sajmišta bila povezana sa Donjom Gradinom, jer je

SAOPŠTENJE UDRUЖENJA KOZARČANA U BEOGRADU

Na nikada isceljene rane, Kozarčanima, ali i svima onima koji baštine sećanje na ove mučenike, dodata je nova doza soli. Nepoznati učinioci su, sumnja se, početkom ovoga meseca uklonili spomen ploču kojom je obeleženo mesto na kojem su pohranjena tela oko 6.500 žrtava fašističkog terora, dominantno Srba, mučenih i ubijenih u prihvatnom logoru Zemun u periodu od 1942. do 1944. godine. Ovaj logor, za nas Kozarčane, značajan je po tome što je veliki deo umorenih, koji nađoše svoju večnu kuću na Zemunskom groblju, doveden sa terena Kozare i Potkozarja. Na nikada isceljene rane, Kozarčanima, ali i svima onima koji baštine sećanje na ove mučenike, dodata je nova doza soli. Udruženje

Nemanja Dević: Četiri uslova za popisivanje srpskih žrtava genocida

Dok ne obezbedimo sve uslove, nećemo imati mogućnost da se ovakvom zadatku posvetimo kao jednom od primarnih za srpsku istoriografiju. „Junacima palim za oslobođenje i ujedinjenje srpstva 1912-1919”, piše na spomen- ploči poginulim Šumadincima, postavljenoj u manastiru Blagoveštenje rudničko. Spomenik su između dva svetska rata podigle njihove porodice i ratni drugovi. Dirljiv je, jer natpis na belom mermeru govori drugačije o ciljevima borbe tih vojnika, nego što je to proklamovano u odlukama srpske vlade (Niška deklaracija 1914) i činom ujedinjenja 1918. godine. U zvaničnoj politici jeste se govorilo o „oslobođenju i ujedinjenju”, ali bez ovog, za nove građane nove države, nezgodnog „srpstva”. Država zaborava Bilo bi zanimljivo prikupiti veći broj

KO NAS JE KLEO NIJE DANGUBIO

Srbinu je grob svetinja i svi se boje da će im grobove najmilijih neko oskrnaviti te su se s toga odlučili da ih nose na svoju teritoriju. Piše Stanojević Zoran Stojim pred kućom kad nailazi Jovanović. Znam ga zajedno smo bili u bolnici. Dan sunčan ima i snijega koji se topi. Jovanović je sav mokar i umazan blatom. Priđe mi, kaže daj malo vode da se operem da ne idem kući ovakav. Pa gdje se tako uprlja pitam. Vodim ga do pumpe. Idem prijatelju sa groblja zamolili me da pomognem pri vađenju poginulih boraca. Muka živa druže moj, muka. Bolje u rat još godinu nego ovo raditi. Sahraniš pa opet

Savo Štrbac: Srbi na poternicama da se ne bi vraćali na ognjišta? [Video]

Procenat osuđenih Srba pred regionalnim sudovima je drastičan. Može li se matematički i pravno dokazati da je na delu selektivna pravda, ili je reč o organizovanoj političkoj agendi? Dok međunarodni i regionalni sudovi tvrde da peru istorijske ljage, statistika neumoljivo otvara pitanje: da li su pravo i pravda na Balkanu postali selektivni instrument politike? Da li se tajnim optužnicama i presudama u odsustvu jednom narodu trajno zabranjuje povratak na vekovna ognjišta? Potraga za nestalima? Identifikacija? Poređenje suđenja pred Tribunalom i Specijalnim sudom za Kosovo (i Metohiju). Izvor: VERITAS

Car Nikolaj slao Srbe da spasu otadžbinu

Pre tačno 100 godina naši sunarodnici iz carske Rusije krenuli na Solunski front i pobedili. U Veliki rat krenulo je više od 60.000 dobrovoljaca. Piše/Marko Lopušina Kada je Austrougarska objavila rat Kraljevini Srbiji u granicama ove monarhije živelo je oko milion naših ljudi. Srbi koji su živeli na području današnjih Austrije, Mađarske, Hrvatske, Bosne, Slovenije, ali i u delovima Slovačke i Češke, dakle na području Austrougarske, našli su se u Prvom svetskom ratu prisilno mobilisani na Istočnom frontu. Ne želeći da ratuju za Habzburšku monarhiju, a protiv slovenske braće na Balkanu i u Rusiji, mnogi Srbi su se predali ruskim brigadama. Istoričari tvrde da je oko 100.000 Srba iz Austrougarske

Savo Štrbac: Potraga za istinom o (samo)ubistvu Jovanke Ratković

I pored svih ovih dokaza, sistem je odlučio da slučaj ekspresno zatvori kao samoubistvo Piše: Savo Štrbac U arhivi Dokumentaciono-informativnog centra „Veritas” nalazi se jedna naizgled štura administrativna poruka Međunarodnog komiteta Crvenog krsta iz septembra 1996. U njoj se porodica nestale Jovanke Ratković zvanično obaveštava da je potraga završena, jer je prema podacima hrvatske policije „tražena osoba počinila samoubistvo vešanjem”. Kratko, birokratski, hladno i prividno konačno. Slučaj je za sistem arhiviran. Međutim, kada se otvore originalne, decenijama skrivane stranice uviđajne i medicinske dokumentacije iz ratnog avgusta 1992, iza te zvanične konstatacije počinju da izranjaju velike nelogičnosti na logična pitanja. Ova pitanja već 34 godine muče Jovankinu porodicu, a u meni

Ratna staza Zekovića s Romanije

Ratna istorija Jovana Zekovića (1892–1983), sva je prilika, nema uporedivu. Prošao je 50 država i polovinu sjeverne hemisfere da bi se o Vaskrsu 1918. obreo sa srpskom vojskom na Solunskom frontu, i dočekao da još dugo poživi u slobodi nekad porobljene otadžbine. Titov ispisnik je pet godina pred kraj svog ovozemaljskog vijeka (1978) svom sinu Mlađenu, koji danas živi u Čačku, u magnetofon do pojedinosti opričao kako sve to bješe. Evo nečega od tog, skoro nevjerovatnog, zbitija… Mladog seljačića iz Bjelosavljevića na obroncima Romanije u današnjoj opštini Sokolac, carske vlasti raselile su poslije atentata na Ferdinanda u Srpsku Krajinu, kao i mnoge zavičajce da bi ih što više odvojili od

Danas Sveti Petar Dabrobosanski

Srpska pravoslavna crkva proslavlja danas Svetog sveštenomučenika Petra Dabrobosanskog. Sveštenomučenik Petar /Zimonjić/, mitropolit dabrobosanski, sin je vojvode i sveštenika Bogdana Zimonjića. Rođen je u Grahovu 24. juna 1866. godine.  Monaški postrig primio je 6. septembra 1895. godine. Za episkopa zahumsko-hercegovackog hirotonisan je i ustoličen u Mostaru 9. juna 1903. godine. Poslije odlaska u mirovinu mitropolita dabrobosanskog Evgenija /Letice/ postavljen je kraljevskim ukazom od 7. novembra 1920. za mitropolita ove eparhije. Po izbijanju Drugog svjetskog rata, savjetovano mu je da se skloni u Srbiju ili Crnu Goru. On je na to odgovorio: “Ja sam narodni pastir, te me veže dužnost, gdje sam dijelio dobro sa narodom, da isto tako i zlo

Počivaj u miru Nikola, brate naš jadovnički

Prošlo je šest godina kako se upokojio Nikola Lončina, najstariji član našeg udruženja Jadovno 1941. Reče mi njegova supruga da je ležeći u krevetu sa visokom temperaturom, zatražio da mu obuče bijelu košulju. Nedugo nakon toga je usnuo i ubrzo izdahnuo. Sa nama je bio 22. avgusta 2020 godine u manastiru Sv. Arhiđakona Stefana u Slanicima, na obilježavanju Dana sjećanja na Jadovno 1941 – 2020. Mada je bio duboko zagazio u 87 godinu, nije mu bilo teško da pođe sa nama i ne spava dvije noći. I tako od 2010. do 2020, jedanaest godina za redom. Kada bi nam se obraćao, slušali bi ga sa pažnjom. Govoreći jasno i glasno o

Godine njihove i moje

Njihove godine teku bez njih, a moje sa mnom. Piše: Cvijeta Radić Brojne prođoše. Njihove godine odavno teku bez njih. Sve ih je presekao isti dan. Jovanov četvrti. Četvrti mu bio od rođenja. Nisu mu se imali kad dani premetnuti u godine. Kao ni Milanu. On jedva mesec sastavio. Prvi. Od tog dana, četvrtog Jovanovog i tek navršenog prvog meseca Milanovog, svima im se broje samo godine bez njih. Svi nanizali jednak broj. Po tome su vršnjaci. Moje godine se još broje samnom od one prve kad svet plačom pozdravih. Tada su se srele naše godine i od tada teku zajedno. Zagrljene. Spojio ih praotac naš kome imena niko ne

NAJNOVIJE VIJESTI

Crni izvori

Gotovo sve rđave slike, postavke, ocene o Srbima i Srbiji, u poslednjih tridesetak

Ni slobode ni hleba

Duboko potresen neoprostivim izgredima i nasilnim napadima, izvršenim 1902. godine u Zagrebu

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.