
Đurđica Dragaš: Vreme u kojem živimo
Znam da je uzaludan pokušaj da menjam svet, ali raduje me što je uzaludan i njegov pokušaj da promeni mene! Nadam se samo da nas još uvek ima dovoljno da makar pokušamo da držimo balans. Hladno, sumorno subotnje jutro! Idem na posao! Poluprazan tramvaj spušta se polako ulicom Vojvode Stepe. Lica ispod maski zabrinuta, svako je u svojim mislima, brigama, strahovima…Tišina koja mi, priznajem, baš i prija u ovom trenutku. Negde u blizini Autokomande „budi“ me neobuzdani smeh koji dopire iz zadnjeg dela tramvaja. Računam, tinejdžeri… njima je uvek nešto smešno. Čekam da ih „prođe“ i da se smire. To se, međutim, ne dešava. Smeh postaje sve čudniji, izveštačen, gotovo













