Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Prikaz knjige: Rade R. Lalović, Pamtim da bih postojao, CKI Foča, 2021.
Rade R. Lalović je autor koji je radom na kulturi sjećanja i pamćenja doprinio podizanju svijesti o značaju onoga što je dugo svjesno ili nesvjesno potiskivano, a on ovaj put nudi čitaocu knjigu koja, između ostalog, ukazuje na značaj njegovanja kulture sjećanja i pamćenja.
Knjiga Pamtim da bih postojao autora Rada R. Lalovića posvećena je proučavanju problema pamćenja istorije, njegovanju kulture sjećanja i pamćenja i značaju kulture sjećanja i pamćenja.
Upečatljivim naslovom knjige Pamtim da bih postojao ukazano je na dva aspekta: pamćenje – kao uslov individualnog i nacionalnog postojanja i zaborav – ono što ne smijemo dozvoliti jer time gubimo sebe i svoj identitet.
Strukturalno knjiga eseja Pamtim da bih postojao podijeljena je na šest tematskih cjelina simboličnih naslova unutar kojih su objedinjeni srodni sadržaji. Svaka cjelina ima svoje osobenosti, ali i ono zajedničko što je vezuje sa ostalim cjelinama.
Jasno je da temelje znanja dobijamo u školi pa nije slučajno što je prvi rad u knjizi posvećen izgradnji ličnog i nacionalnog identiteta i kulturi sjećanja i pamćenja u školskoj praksi te se tako krenulo od početka formiranja svijesti o značaju kulture sjećanja i pamćenja. A krenulo se od samih termina Holokaust, genocid, zločin protiv čovječnosti, odnosno od onoga u čemu se umonogome griješi. Da bismo govorili o bilo čemu, neophodno je imenovanje pa je u knjizi ukazano i na problem terminološkog određenja o zločinu nad Srbima u 20. vijeku, posebno u NDH.
Ono što je posebno značajno za prosvjetne radnike jeste metodologija proučavanja stradanja Srba u 20. vijeku u funkciji njegovanja kulture sjećanja i kulture pamćenja. Poredeći kulutru sjećanja i pamćenja kod Jevreja i Srba komparativnom metodom ukazano je koliko smo bili nemarni kao pojedinci, ali i kao kolektiv u očuvanju kulture sjećanja i pamćenja. U knjizi se preko objašnjavanja termina kultura sjećanja dolazi do primjera pjesama pogodnih za analizu u školskoj praksi, ali i ukazuje na značaj sistemskog njegovanja kulture sjećanja i pamćenja u funkciji očuvanja ličnog i nacionalnog identiteta. A kako to uraditi od najranijeg perioda u obrazovnom sistemu pokazano je kroz mogući model koji jača lični i nacionalni identitet i njeguje kulturu sjećanja na stradanje Srba.
Počevši od očuvanja srpskog identiteta u obrazovnom sistemu u eseju O srpskom identitetu u stihu i azbuci, ukazano je na očuvanje srpskog identiteta kroz očuvanje onoga što je danas naročito ugroženo, a to je ćirilica. Izborom analiziranih pjesama o pismu i autorima i znajući da nas je pjesma održala i da ih učimo odmalena, svjesno je pokazana isprepletenost poezije i pisma, ali i da kroz poeziju treba ostaviti pečat o značaju pisma i na taj način uticati na čuvanje nacionalnog identiteta. Izborom analiziranih pjesama Rade R. Lalović podsjetio je i na temelje naše pismenosti: Ćirila i Metodija, Venclovića, Mrkalja, Vuka, na ćirilicu kojom je sve naše ispisano i koju treba sistemski braniti i čuvati.
Istom tom ćirilicom Rade R. Lalović je ispisao esej Srpska poezija stradanja i patnje i podsjetio nas na žrtve, bol i patnju koji su nezamislivi, ali koji su utkani u našu istoriju i koje ne samo da ne smijemo zaboraviti nego možemo i moramo njegovati sjećanje na njih.
Druga cjelina nazvana je Moj narod nad njima drži opelo, a to nije slučajno, jer smo svi mi dužni da držimo opelo onima koji su žrtve mučenja, ubijanja, svireposti i na taj način sačuvamo i njegujemo kulturu sjećanja na žrtve. Uovoj cjelini ukazano je na ciljeve izučavanja stradanja Srba, Jevreja i Roma u oba rata, stradanje Srba od 1945. do 1991. kao i u Otadžbinskom ratu od 1992. do 1995. godine. Takođe, ono što je bitno za prosvjetne radnike, ukazano je na izvore učenja za nastavnike, ali je naveden i nedostatak izvora u čitankama za učenike. U ovoj cjelini su navedeni i nazivi tekstova koji bi bili pogodni za interpretaciju kako u osnovnim, tako i u srednjim školama. Nadalje su navedeni ishodi učenja, kao i moguće nastavne jedinice za učenike osnovnih i srednjih škola. Ono što, svakako, olakšava nastavničku praksu jesu primjeri zadataka za istraživačko čitanje određenih tekstova.
Bitno je napomenuti da su u eseju Još jednom o njegovanju kulture sjećanja u školskoj praksi istaknute predložene nastavne jedinice, ishodi učenja, ali je i ukazano na neophodnost poznavanja istorisjkih činjenica, kao i na to da se ne izaziva mržnja nego samo i jedino sažaljenje prema žrtvi, a onda i sjećanje na bol i patnju same žrtve pa i naroda u određeno vrijeme i pod određenim istorijskim okolnostima (str.96).
U ovoj, posebno primjenjivoj i značajnoj cjelini za nastavnike, pokazano je kako bi nastavnici mogli interpretirati odlomak Danak u krvi u funkciji njegovanja kulture sjećanja na stradanje srpskog naroda. Predočeni su istraživački zadaci podijeljeni u nekoliko grupa, pokazano kako se može izgraditi korelacija sa odgovarajućom pjesmom i kako iskoristiti savremena sredstva u nastavnoj praksi.
Kada se pomisli na slobodarsku misao, otpor, pucanj za slobodu, prva misao i prva slika biva Gavrilo Princip. Upravo u trećoj cjelini, nazvanoj Pred okom samo jedna slika, sabrani su eseji o Gavrilu Principu u poeziji. Pokazano je kako Gavrilo Princip stoji na početku i kraju Velikog rata, a motivi u poeziji o njemu podijeljeni su na principovske i Princip kao motiv. A za Principa se neminovno vezuju pucanj i Sarajevo, kao što se i početak zadnjeg Građanskog rata vezuje za pucanj i Sarajevo. Valjda je neka sudbina tako htjela da su uzroci tragedija slični pa je stoga jasno zašto je autor u ovoj cjelini kroz esej Sarajevski karamluk 1992-1995. u srpskoj poeziji pokazao i stradanja Srba u Sarajevu tokom Građanskog rata, kao i bolnu sliku Sarajeva preplavljenog slikama užasa, stradanja, krikova bola.
Četvrta cjelina nazvana je Nevesinje neven sije Ti koprivu sadi. Simbolično je autor prikazao da su Nevesinje i Hercegovina uvijek sijali neven, ali da su neki drugi tu željeli koprivu. Proći kroz Hercegovinu, a ne čuti o stradanjima Hercegovaca i ne vidjeti jame, skoro je pa nemoguće. U četvrtoj cjelini su kroz motivsku analizu pjesama prikazana stradanja Srba u Prebilovcima, na Korićkoj jami, u Pridvorici, u Kifinom selu, a kao kriterijum je uzet odnos pjesničkog subjekta prema zločinu, odnosno da li je pjesnički subjekt bio svjedok zločina, ili žrtva zločina, ili pak u nekoj vrsti molitvenog odnosa prema zločinu.
U četvrtoj cjelini su kroz poeziju i objašnjenja opisane i rane, kao i sredstva kojima su žrtve mučene i ubijane, ali kako autor kaže: Nož, sjekira, bradva, šilo, rana, krv, zgnječene oči i krvnikov ludački histerični smijeh kao motivi, pjesničke slike i simboli traže od svih molitvu za spas i spasenje duša nevinih žrtava, ali i molitvu za neprijatelje naše, traže sjećanje i molitveno pamćenje svih stradanja na našem krsno-vaskrsnom putu… (str. 184). Takođe u ovoj cjelini je u sonetnoj formi pjesama i preko objašnjenja tih soneta prikazano kako je naš narod u različitim vremenskim intervalima i na različitim mjestima stradao i koje je muke doživio.
Peta poetska cjelina nazvana je Kad Joanikije razdani apsanu. Simboličan naslov koji unosi nadu u ono da svjetlost uvijek nađe svoj put pa i u one najmračnije prostore i duše. U ovoj cjelini kroz esej Nekoliko poetskih slika sa antisrpskim komunističkim rukopisom predstavljene su poetske slike sa antisrpskim komunističkim rukopisom, pri čemu je naglašeno da su navedeni dokumenti samo istorijska naznaka ambijenta iz koga su nastajale poetske slike. Kroz poetske slike pokazano je kako su Srbi na različitim prostorima stradali i koje su muke podnijeli od komunističke ruke.
Sa ovog vremenskog perioda autor u naredna dva eseja prikazuje kako su pjesnici doživjeli i opjevali savremeno stanje u Crnoj Gori. Prikazane su i poetske slike koje prikazuju težnju da se razori srpski jezik i crkva u Crnoj Gori, kao i napori da se Srbima zabrani da posjete groblja i mjesta stradanja. U eseju Episkop kao pjesnički motiv kroz poetske slike i objašnjenja prikazani su oni koji vode narod i stoje na braniku, oni čija ruka pokazuje ispravan pravac, oni koji su svjetlost, a to su mitropolit Amfilohije i episkop Joanikije.
Nije slučajno to što se peta cjelina završava pjesničkim motivima o onima koji krstom brane, a ni to što šesta cjelina, nazvana Krvav uštap kao božur niknu, počinje upravo esejom u kome se akcenat stavlja na Nogov Sonet krstonosac. Analizom se dolazi do onog najbitnjeg da se svi nađemo na raskršću birajući put u visisnu, širinu, ili, ne dao Bog, strmoglavo u dubinu. A prikazano je i kako su pjesnici Miroslav Maksimović i Stevan Raičković svojim djelom pronašli svoj put u visinu i širinu.
Ova knjiga podsjeća da je naš narod oduvijek stradao i da skoro nema neke duže vremenske odrednice u kojoj nismo stradali i bili gonjeni. No, ono što je važnije, knjiga nosi jednu univerzalnu vrijednost kroz onu misao da ne smijemo zaboraviti, moramo pamtiti i oprostiti da bismo postojali.
Knjiga ima ulogu očuvanja individualnog, porodičnog i nacionalnog identiteta, jer čuvajući sebe i čitajući ovakve knjige čuvamo i prenosimo znanje na porodicu, a kroz zdravu porodicu čuvamo i nacionalni identitet.
Takođe, ova knjiga ima obrazovnu i kulturološku misiju. Obrazovnu ispunjava u potpunosti jer je od velike pomoći prosvetnim radnicima pri tumačenju i pristupu tekstovima sa tematikom stradanja, potom omogućava da saznamo ono što je bilo potisnuto, poziva da se zamislimo nad onim što nismo znali i zapitamo zašto nismo znali. Kulturološka misija je u tome što je progovarajući o ovoj temi autor pokazao značaj kulture sjećanja i pamćenja, a bez sjećanja, njegovanja i čuvanja svoga nema ni nacionalnog identiteta. I možda, na kraju, kao opomena svima nama treba da stoji PAMTIM DA BIH POSTOJAO.
Vezane vijesti:
Rade R. Lalović: IZGRADNjA LIČNOG I NACIONALNOG …
Rade R. Lalović: SONETI NAD SJENIMA SRPSKIH …
Rade R. Lalović: SRPSKA POEZIJA STRADANjA I PATNjE …
Rade R. Lalović: NEKOLIKO POETSKIH SLIKA SA …
