Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Tih dana uporno je padala obilna kiša i susnježica. Kaputi se nisu ni prisušili kad je s puta u dvorište pa u ganjak jurnula grupa nekakvih osoba s ručnim baterijama.
Viču: „Otvaraj”! Udaraju u vrata kao sjekirama.
To su ustaše kundacima pušaka razbijale vrata uz viku: “Otvaraj ili pucamo”! Otac pođe da otvori, ali ne može da otključa jer je ključ od udaraca ispao, a lampu nije imao vremena da upali. Napipa na zemlji ključ i otključa prije nego su razbili vrata. Stakla su popucala. Majka je poslije pričala da su šestorica bajonetama na puškama uperenim u oca ušli u sobu gdje smo spavali. Brat i ja smo spavali u jednom krevetu, a sestra sa mamom i ocem u bračnim krevetima. “Daj pušku i ostalo oružje”, viču. „Nemam puške. Nikad je nisam imao.
Nanosao sam se puške četiri godine u ratu”, odgovori otac. Jedan je otišao na tavan, drugi u sobicu-ostavu. Ostali izbacaše sve iz ormara, iz ladice za rublje… Kleče na zemlji i svijetle baterijama pod krevete. Jedan viče: “A što je ovo, pička ti materina ‘ćetnička’”? Na dnu ladice našao je brda i niti za tkanje na tari, lijepo smotane i tu položene. Kako se radi o dva lijepo uređena štapa koji su međusobno povezani sa tko zna koliko debelih niti, za tu svrhu posebno opredenih i dotjeranih konaca (a sve je to bilo zajedno umotano u komad platna i dugačko više od metar), činilo mu se u ruci, još na tom skrovitom mjestu, kao puška. Na kraju, on to razmota i baci.
Naredili su ocu da se spremi, neki izađoše iz sobe, kad jedan priđe krevetu gđe smo spavali Stevo i ja.
“Tko ovđe spava”, pita jedan ustaša. Majka odgovori: “Đeca”. On nas otkrije i upita: “Je li ovo dijete”, pokazujući na Stevu. “Pa dijete, da, moje je dijete”. Brat sjede na krevet, a ustaša viče: “Ustaj i spremaj se! Nemoj da te kundačim”! Tako iz kuće otjeraše i Stevu. Obukli su svoje kišom natopljene kapute i pantalone. Nismo se niti pozdravili. Kako svjetlo nismo ni palili, pošto svi izađoše, majka pogleda kroz prozor. Na putu je kolona ljudi kojoj se kraj vidi pred našom kućom, a početak se ne vidi, dalje je od Singerovog sokaka. Razaznala je u mraku da su oca i brata svezali zajedno i opet nešto vezali kad su ih priveli koloni. Tada kolona polako, u potpunoj tišini i mraku krenu naprijed.
Majka je poslije pričala da je u tome momentu shvatila da su joj u toj koloni i brat, bratov sin, sinovi od sestre, kumovi, đever…
Te noći, na brutalan način, smrtno je načeta cjelovitost i naše porodice.
Ujutro saznajemo da su uhapšeni i čiča Rade Bastašić, kum Pavo Gruber, njegovi sinovi Milan i Stevo, Joco Maljković, Popović Mića i Nenad (Predrag se nije još vratio iz rata), pa Aleksa Popović, Cvetko Brzin, Dane Šegić i njegov sin Vlado.
Svi, komšije Srbi.
Izmjenjuju se priče o veličini, dužini noćašnje kolone. Svi smo uplašeni. Nitko nikuda ne ide. Doznajemo da su svi zatvoreni u školi, da je dotjerana kolona iz Velike Barne i Rašenice. Zdenčane nisu kupili. Hapsili su do Stoponjskog brijega – Tepšića i njegova dva sina.
Odlaze neke žene do škole, pa onda saznajemo da su pokupljeni svi Srbi u varoši (centar mjesta), te da neke još kupe. Neki jadnici, koji se nisu našli kod kuće ili te noći “zabunom” nisu pokupljeni, odlaze se sami javiti. Idu, jadni, pitati da li i oni treba da se jave.
Iz knjige: Milan Bastašić: Bilogora i Grubišno Polje 1941. – 1991.
