Mara Protić: I sada osjećam toplinu krvi mog Stojadina na licu

Često me u snu doziva da ga branim i da mu dođem, jecajući i brišući suze svjedoči baka Mara Protić.

Divljačke ustaške horde i koljači početkom Drugog svjetskog rata nisu mimoišle ni baraćka sela. U jednom danu u selu Podgorja je ubijeno i spaljeno skoro 200 civila. Svemu svjedoče spomenici žrtvama kao i svjedoci koji su preživjeli ovaj pokolj.

Mara Protić (1919.) jedna od preživjelih opisala je taj 6. septembar 1941.

-Ono što su tog dana učinile ustaše ne bi učinile ni najkrvoločnije zvijeri. Bili smo u zbjegu u Smrčevoj kosi iznad sela Podgorja. Mnogo svijeta sklonilo se pred najezdom ustaške nemani, starci, žene i đeca su tu bili jer je odrasle od 16 do 60 godina već bilo odvelo, nismo znali šta je sa njima.

Kasnije sam saznala da je njih 82 pobilo i zapalilo u jednoj udolici na Ivovcu. Kad su njih pobili krenuli su na nas da bi završili svoj krvavi pohod. Rekli su nekim našim viđenijim ljudima da nas pozovu da izađemo iz šume i da idemo kućama. Čim smo se skupili doveli su nas do Anđelića kuća u Podgoriji i pred stajom naredili da stanemo u neku vrstu kolone.

Onda su započeli krvavi pir. Teškim maljem ubijali su prve ljude i ubacivali u štalu. Zatim su iz majčinih ruku otimali djecu i udarali maljem ili klali da bi to majke gledale.

Nezamisliv je to užas bio: krik, jauk, vrisak, molbe i preklinjanja. Moja svekrva Stana, Bog da joj dušu prosti, snažna, visoka i krupna žena rvala se sa ustašama. Sasjekoše je noževima, a njena krv prosu se po Dimitriju Zeljkoviću, koji iskoristivši to rvanje i pometnju, skoči i pobježe u šumu.

Ja sam na redu.

Istrgoše iz mog čvrstog zagrljaja moje zlato, moju sreću, mog prvenca, trogodišnjeg sinčića Stojadina. Bio je lijepo i kao dren zdravo dijete, majčin ponos u selu.

Rukama hvatam oštricu noža da bih ga zaštitila. Zaklaše ga kao jagnje. Njegova topla krv prsnu po mom licu, od bola jeknuh. Osjetih tup udarac u potiljak. Padam u dubinu, tonem, umirem…

Iz zapaljene staje, u koju su me ubacili, vidim svjetlost. Puzim preko mrtvih i polumrtvih leševa i provlačim se kroz uski otvor za izbacivanje đubra. Sa teškim ranama i sva krvava tri dana i tri noći, bez ikakve hrane i vode sam u gustoj šumi.

Privlačim se Anđelića kućama. Nigdje nikoga.

Poslije tri dana, više se ne sjećem kako, našla sam se kod kuće žene koju su zvali Pljevka a koja je i sama preživjela ovaj pakao ali su joj sva čeljad poubijana.

Rane su se pozlijedile. Talijanski ljekar me liječio.

I sada osjećam toplinu krvi mog Stojadina na licu. Često me u snu doziva da ga branim i da mu dođem jecajući i brišući suze završi svoju priču baka Mara Protić.

(Ovaj pokolj su, pored Mare i Anđe Protić, preživjeli pomenuti Dimitrija Zeljković i Pljevka, te Mlađen Protić i Stojan Gajić.)

Podaci preuzeti iz knjige, „Baraći i Baraćani“, autora Rade Udovčića. Izdavač: Javna ustanova Kulturni centar „Petar Kočić“, 2007.

PROČITAJTE KNjIGU:

Prikupio i dostavio Tode Ždrnja iz Mrkonjić Grada kome izražavamo zahvalnost.

Napomena:

Donji Baraći se nalaze u zapadnom dijelu R. Srpske, na putu od Mrkonjić Grada do Mliništa, (27 km od Mrkonjić Grada i 17 km od Mliništa) na raskrsnici gdje se odvaja put za Šipovo (16 km). Obuhvataju i naselja Donja i Gornja Podgorja.