Kirin. Sveta Nedelja

Izmještena priča.

Teški ljudski mjehur se valjao po prašini, kolskim putem, na Veliki petak, ka crkvi kao ka izbavljenju, gdje će nestati njegova tjelesnost, njegov suvišak pun tečnosti koja mu otežava kretanje, koja mu sputava slobodu. Iz jedne od kuća izveli su oca i majku, dvojicu dječaka od četrnaest i šest godina i dvije djevojčice, jednu od dvanaest, i mlađu, koja je prije neki dan napunila dva ljeta…

Piše: Đorđe Brujić

Dan je bio tih, kao i svi dani kada sparina dodija. Gluvoću je remetio blag i jednoličan šum vode koja se preko ustave presipala na vodenični točak i dalje niz livade nestajala iza prvih šumaraka. Kroz bagrenje, kuda je slijedeo put, nazirale su se prve kuće, a iznad, u brdu druge, mirne, kao još u snu.

Izračunato je da selo treba okružiti sa tri strane, jer se na sjever nije moglo od strmog brda sa krhotinama starog srednjovekovnog grada na vrhu. Bio Veliki petak.

Svaka od tri grupe imala je zadatak da redom, od kuće do kuće, izvodi živalj, bez razlike. Zborno mjesto je bilo u središtu sela, pored trgovine i kancelarije matičara, uz crkvu Svete Nedelje pod kojom je bio bukov lug.

Vojska šarolika i još šarolikiji narod, onako sveden u kolonu sa djecom u naručju i pod pazuhom, mirni kao ovaj dan i Trepča koja je pod njima odticala.

Vojnici su pedantno i strpljivo izvodili iz kuća ljude, žene im i djecu, usmjeravali ih u špalire i kundacima gurali kao da žele što više da ih sabiju, da ih stijesne i uvaljaju u jednu masu, poput tijesta za uštipke koje se nadima iz trena u tren. Seljaci su hodali ćutke, naviknuti na odanost vlasti, koja je dobro izvježbana posljednjih pola vijeka, i samo bi se pokatkat začuo plač djeteta, a za njim mukla psovka iz uniforme. Teški ljudski mjehur se valjao po prašini, kolskim putem, na Veliki petak, ka crkvi kao ka izbavljenju, gdje će nestati njegova tjelesnost, njegov suvišak pun tečnosti koja mu otežava kretanje, koja mu sputava slobodu.

Ko je od njih mogao da vjeruje u zlo – „nije valjda ovo sudbina“ – sve je tako mirno, zašto bi sada bilo drugačije.

„Naša nesloboda dolazi iznutra, iz nas ovakvih, možda smo to i zaslužili.“

Ni u zluradosti koja se vidjela u očima stražara nisu voljeli da prepoznaju propast, „jer zluradost se mogla i prikriti, makar to mogu oni vješti“ – zar to ne bi bilo cjelishodnije – pa zašto je onda pokazivati.

Samo u rijetkih oči su vidjele nevolju, ostali su je prepoznali instinktom.

Iz jedne od kuća izveli su oca i majku, dvojicu dječaka od četrnaest i šest godina i dvije djevojčice, jednu od dvanaest, i mlađu, koja je prije neki dan napunila dva ljeta. Najstariji, još golobradi momčić, vižljast, dugačkih ruku i nogu i lijepog, gotovo djevojačkog lica, pobjegao je u živicu ispod brvnare, uvukao u gustiš i prićutao, iako je na golim rukama osjećao surove bodlje trna, onog crnog, od čijeg su cvijeta pravili ljekovite čajeve i pili ih nezaslađene, jer se, od kad je znao za sebe, slad u seoskoj prodavnici mjerio kao zlato. Iz tog prikrajka kao iz sigurnosti trapa gledao je prema crkvenoj porti nad kojom je u poluluku bio utisnut šareni mozaik sa likovima svetitelja, i nije smio da diše.

„Vide oni sve, vide oni sve“, ponavljao je u sebi.

Najprije je čuo jetke pucnje pušaka, a potom vidio komšiju, onog istog koji im je i ove godine dolazio po Božiću, kako lijevom rukom podiže pištolj, a desnom, u kojoj je sijevao vojnički nož, zamahuje snažno, kao da se brani od čopora pasa, prema plećima njegove najmlađe sestre koja je stajala sama među iskošenim tijelima.

Onda su opet zasijevale puške, ali sa brda, gdje su treperila četiri siva konjanika, nakon čega je utonuo u mrak, neproziran kao smrt ili dno fišeka iz koga je još mirisao barut.

O njemu se poslije ovoga više ništa nije čulo, u selu su govorili da i sada obnoć prođe onim putem prema pepelištu Svete Nedelje, „odakle svijetli do pred zoru“, sve dok neko od njegovih, slučajno ili vođen nekom varnicom nije pronašao pomalo neobičan zapisnik iz prvih posljeratnih godina, „sačinjen u Stanici Narodne milicije 195… godine“.

A u njemu je pisalo:

…i osumnjičeni izjavi:

Sedeli smo u svojoj drvenjari kad je odjeknula pucnjava. Ustaše su ušle u selo. Ležem u živicu i gledam šta će biti. Oko majke njih četvoro – Nikola od četrnaest, Ljubica od dvanaest, Dragan od šest i moja Stanka od dve godine. Među ustašama komšija Laćan. Vidim, zakrvavio očima, dobro ga znamo, vode stotinu trideset duša. Majka naprtila Stanku, a Ljuba i Dragan joj se drže za suknju. Nikola drži oca za ruku. Svedoše ih pod neku stenu i tu pobiše. Pucali su iz pušaka i mitraljeza, a naš Laćan iz pištolja. Na hrpe tela posle su bacili bombe. Stvoriše se odnekud naši i zapucaše. Ustaše se povukoše. Sutra smo prepoznavali mrtve. Svoje sam pokupio u čašave i zakopao, bez sanduka.

Nisam sve ispričao…Posle su me primili za borca Osme divizije. Ubedili su me da ne postoji kolektivna krivica, da je svaki zločin individualan. Napredovao sam – pri kraju rata bio sam kapetan, pa major.

Na moju nesreću, a možda i sreću, ko bi to znao, prekomandovaše me na službu u Novi Sad. A onda, jednog dana u Irigu, u dvorištu jedne kuće prepoznah Laćana. Odoh pravo u miliciju. Uhapsili ga istog dana. Zakazano suđenje, a ja glavni svedok. Laćan je priznao da živi u Irigu pod lažnim imenom, da je bio ustaša, ali da nije ubijao. Kad je došao red na mene, ustanem i kažem: Cenjeni sude, evo ovako je uzeo pištolj i pucao u moje. Izvadio sam iz futrole svoj „broving“ i sasuo svih osam u Laćana. Strovali se, mrcina, svom težinom na parket. Zaplakao sam od sreće. Preda mnom su bili svi moji. Video sam ih žive i zdrave. Ovo ubistvo me je rasteretilo. U snu mi je bila moja ljubimica Stanka, ljubila me, i šaputala da me voli. Ranije mi nije dolazila…

O autoru:

Đorđe Brujić, književnik, pjesnik i književni kritičar, rođen je u Karlovcu, 7. decembar 1967. godine.

Do sada objavio knjige poezije: „Novi pusti dani“, Obodsko slovo, Podgorica; „Strah od šuma“, Narodna knjiga, Beograd; „Uputstvo za putovanje“, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb; „Kuća na ledu“, Udruženje književnika Crne Gore, Podgorica; „Ulica za samoću“, Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća, Podgorica; „Poslednjeg dana veče, Književna zadruga Srpskog nacionalnog savjeta, Podgorica; „Sveća i slovo“, Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća, Podgorica.

Priredio je: „Savremeno pjesništvo Srpske Krajine“ (Izbor iz savremene poezije Srba iz Hrvatske), Knjiga Stvaranja, Podgorica; „Izbor iz ruske poezije druge polovine 20. vijeka“, Stvaranje, Podgorica i „Slike 82 pjesnika“ (pregled novije srpske poezije iz Hrvatske), Književna zadruga Srpskog narodnog vijeća, Podgorica.

Dobitnik je nagrada za književnost: „Dragan Kordić“, nagrade „Stvaranja“, „Vidovdanske povelje“, Nagrade Udruženja novinara Crne Gore i drugih nagrada, povelja i priznanja.

Poeziju, prozu, oglede i književnokritičke tekstove objavljuje u dnevnim novinama, periodici i elektronskim časopisima i izdanjima.

Poezija mu je prevođena na ruski, engleski i francuski jezik.

Zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i panorama.

Živi u Podgorici.

Vezane vijesti:

Ubici svoje porodice osvetio se posle rata ali pravdu nije dobio