
Đurđica Dragaš: Mi znamo šta su Prebilovci
Ušla sam u mrak bioskopske sale noseći sa sobom ostatke dana, beogradske gužve, one uobičajene, svakodnevne nervoze s kojom živimo. Izašla sam uplakana, potresena, ali preporođena. Drhtavih očiju, ali punog srca. Posle filma „Prebilovci – tamo i kamen ima ožiljak“ u glavi mi je bila samo jedna misao – život je čudo, strašno, surovo i blistavo čudo! Kako drugačije objasniti ono što se u tom hercegovačkom selu desilo 1941, 1942, 1990, 1991, 1992? Kako drugačije pojmiti to što i danas, uprkos svemu, u Prebilovcima živi 40-ak ljudi, što se čuje dečji smeh i crvkut ptica?! Jer, kao što reče jedan od učesnika filma, ni ptice neće da pevaju ako nemaju












