Dr Đuro Zatezalo: Pokolj u Lici na području Donjeg Lapca i Srba

Datum objave: utorak, 8 decembra, 2020
Objavljeno u Lika, Stratišta NDH
Veličina slova: A- A+

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

GORSKI KOTAR I LIKA

DONjI LAPAC I SRB

Naslovna strana knjige – Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Savka Vlatković Stojanović, Donji Lapac

 „Radije u smrt! Nećemo se pokrštavati!”

Savka Vlatković-Stojanović svedoči o stradanju svoga oca Jandrije Vlatkovića:

„Prije rata mi smo živjeli u Donjem Lapcu. Moj otac Jandrija bio je trgovac. Tu smo dočekali i uspostavljanje Nezavisne države Hrvatske 1941. godine.

Čim su ustaše preuzele vlast u Lapcu, odmah su nam oduzele trgovinu i sve što smo imali. Sve su odnijeli i opljačkali, a ono što je ostalo uništili su. Čak su i slike sjekli bajonetima. Meni je moj školski kolega iz gospićke gimnazije oteo sa ruke zlatan sat. To je bio Ante Tomljenović. Hrvat i ustaša, koji je dolazio u Lapac iz Gospića nekim poslom. Ušao je u našu kuću, vršio pretres i ponašao se tako kao da me nikad nije poznavao.

Ustaše su divljale na sve strane. Mi se nismo mogli nikuda kretati, jer nam je to bilo zabranjeno. Čak su odredili Hrvate, službenike, i njihove familije (žene i djecu) da nas špijuniraju. Oni su se rasporedili po našim baštama oko kuće da motre na nas i o svemu su izvještavali ustaško povjereništvo.

Ustaše su hvatale ugledne Srbe, vodile ih u zatvor i tamo su ih mučili. Zatvor se nalazio u bivšem sudskom zatvoru, a odvodili su Srbe i u školu, koju su pretvorili u zatvor. Moj otac je osjetio opasnost i pokušao je da nekuda bježi, ali je sve bilo tako blokirano da se nije moglo pobjeći.

Jednoga dana otac me je poslao u Boričevac kod Dane Brkića, sa porukom. On je bio Hrvat, ali je moj otac s njim bio dobar prijatelj. Bio je s njim čak i kršteni kum. Moj otac je krstio u crkvi u Boričevcu mnogo hrvatske djece, a i mnoge mladence je vjenčavao i bio im vjenčani kum. Vjerujući u staro prijateljstvo i kumstvo, otac me je poslao kod kuma Dane s molbom da mu pomogne i da ga zaštiti, da dobijemo propusnicu da možemo da bježimo za Srbiju. Ja sam došla u Boričevac, u kuću Daninu, gdje me je primila njegova žena, a Dane se negdje sakrio. Ona mi je rekla da Dane nije kod kuće i da nam ne može pomoći. Vraćajući se kući, predosjećala sam da nam se crno piše, pošto su nas izdali i oni u koje smo vjerovali.

U Lapcu je držao kafanu jedan Hrvat, frankovac, zvao se Alivojvodić. Bio je to veliki gad. Rekao je mome ocu da se pokrsti i da pređe u katoličku vjeru, pa će nam poštediti život. Otac nas je okupio i saopštio nam da on neće da se pokrštava, a to isto je potvrdila i moja majka Ljubica, rekavši: „Radije u smrt! Nećemo se pokrštavati!”

Šestog juna 1941. ustaše su odvele moga oca u školu i istoga dana su ga pustili kući. Ne znamo zbog čega su ga pustili. Otac je došao sav krvav. U podrumu škole čupali su mu nokte i sjekli meso ispod nokata. Držali su mu oštrice bajoneta na sljepoočnicama i boli ga, gazili su ga dok je ležao. Nogama i kundacima su ga tukli po grudima i stomaku. Sav je bio u ranama. Od muke je legao na krevet.

Svi u kući bili smo preneraženi, a ja sam od žalosti plakala. Previjali smo mu rane. Otac nije imao snage i sav je drhtao od bolova. Nije prošlo ni pola sata a ustaše su upale u kuću i ponovo ga odvele. Sad su ga zatvorili u sudski zatvor gdje je ostao tri dana. Bilo je tu još mnogo Srba iz Lapca i okoline.

Devetog juna ustaše su ubacivale u kamione Srbe iz zatvora. Svi su bili vezani žicom, a krv je lila na sve strane. Vidjela sam kad su moga oca utovarili u kamion, jer zatvor nije bio daleko od naše kuće, i potrčala sam prema kamionu. On je posljednji put pogledao prema našoj kući. U tom trenutku čula sam pucanj. Vjerovatno je ustaša zapucao prema meni da me uplaši i vrati. Tad sam pala u nesvjest. Odvele su me komšije i majka u jedan podrum, ali ne znam šta se sa mnom događalo.

Moja majka je pokušavala preko jednog sudije iz Gospića da sazna za sudbinu svog muža Jandrije. Taj sudija se zvao Sokolić, Hrvat iz Gospića. Mnogo puta je u našoj kući ručao i večerao prije rata i uvijek je bio prijateljski dočekan i ugošćen. Sad je moja majka tog „prijatelja” molila za pomoć. On joj je rekao da je Jandrija odveden za Jadovno i da ne može ništa učiniti. Naravno da nije mogao ništa učiniti, jer su već svi Srbi bili poklani. Vjerovatno je i taj Sokolić u tome učestvovao.

Tako je i moj otac ostao zauvijek u velebitskoj jami. Zaklali su ga u Jadovnom 12. juna. Moja majka je dobila smrtovnicu poslije rata od Komiteta iz Lapca, u kojoj je pisalo da su ustaše zaklale Jandriju Vlatkovića u Jadovnom 12. juna 1941. godine.

U mojoj duši ostala je za čitav život teška rana i tuga zbog gubitka oca, zbog zločina i zbog velike prevare, zbog iznevjerenog prijateljstva.”


Vlade Drča, Brotnja, Srb

Pobjegao sam sa strijeljanja od bezdane jame na Kuku

Bezdan, bezdanuša Kuk nalazi se na prvim usponima ceste Donji Lapac Udbina, udaljena oko 80 metara od ceste. To je jama bez dna, zajednička grobnica srpskog naroda s područja Donjeg Lapca i Srba, grobnica bez grobova. Vlade Drča je 19. juna 1941. godine uspio ustašama pobjeći i tako se spasiti da ga ne bace u bezdanušu zajedno s drugim brojnim srpskim žrtvama. Njegovo svjedočanstvo sam zapisao maja 1983. godine. On mi je ispričao:

„Aprilski rat i slom Kraljevine Jugoslavije zatekao me u rezervi u 54. puku u Smiljaniću kod Zadra. Po kapitulaciju i raspadu starojugoslavenske vojske nas dvadeset rezervista od Lapca i Zrmanje krenuli smo prema Kninu. Tu su nas pohvatale ustaše i Talijani i strpali u zatvor. U prostoriji smo vidjeli velike mrlje krvi i otiske krvavih prstiju po zidovima, a u jednom kraju ležala je krvava željezna šipka dužine oko metar i pol. Odmah sam shvatio da ustaše tu premlaćuju i ubijaju zarobljenike i smislio plan kako da pobjegnemo. Rekao sam da imam nož i da ću prokopati drvena vrata a onda ih izvaditi onom šipkom.

Kada se ustaški stražar malo udaljio, uspio sam na vratima iskopati rupu pa kada je on otišao na večeru, izvadili smo vrata i svi pobjegli. U Bulinoj Strani, u nekom džbunju, malo smo odmorili i razišli se svatko u pravcu svoga mjesta. Došao sam kući i našao ženu i djecu, ali nisam dugo ostao s njima.

Nakon tri nedjelje pred kuću dolaze ustaše i hapse mene i brata mi Milana. Tu nas priključe grupi Srba koje su druge ustaše pohvatale u selu i svih nas trideset osam otjeraju u hrvatsko selo Boričevac. Dognaše sedamnaestoro zaprežna kola i potovare nas u njih te odvezu u Donji Lapac. Čim su se kola zaustavila, jedan ustaša zaurla da brže silazimo i dreknu: ,,U stroj, jeba vas kralj Petar koji vas je naučio, u stroj.”

Izvršili su pretres i oduzeli nam sve iz džepova, a onda jednog po jednog ugurali u konobu školske zgrade. Sa svake strane vrata stajao je po jedan ustaša i svakog kundakom snažno udarao među pleća. Strpali su nas u mračnu konobu gdje ugledasmo šest mrtvih naših poznanika. Sve naše nade da ćemo preživjeti nestadoše te počesmo razmišljati o bijegu.

Dogovorismo se ja, moj brat Milan, Neđo Majstorović i Miloš Medić, ako uđu k nama samo ona dvojica ustaša što su bila pred vratima, da ih udavimo, njihovim puškama pobijemo stražu pa da bježimo. Ljudi uplašeni počeše izmišljati da ustaše u zidu imaju struju i da sve čuju što mi pričamo i da će nas zbog toga pobiti.

Za kratko vrijeme k nama upade desetak ustaša i jedan zapita:

„Tko je među vama najbolji četnik?” Kako nitko nije ništa odgovorio, oni nas počeše mlatiti kundacima, palicama, toljagama, željeznim šipkama i nogama. Kada jednog dobro premlate i obore na zemlju, uzmu ga za noge pa odvuku u jedan kraj pa tako sve redom slažu kao džakove. Među njima sam prepoznao jednog susjeda Hrvata iz Ostrovice, a dobro sam zapamtio i drugog komšiju Hrvata Stevića Miškova koji mi je ubio majku i uhapsio brata Milana. Tu su nas tako tri dana premlaćivali jedanaest puta dnevno.

Meni su (pogledajte) uši isprobadali bajonetama i rasjekli me preko čitavih grudi pa onda rane dobro zasolili, a krv uhvatili u lončić od pola litre i natjerali me da je popijem. Zdrav razum to ne može ni zamisliti. Kako sam izdržao bolove, ni sam dan danas ne mogu shvatiti, a ni razumjeti.

Jednog dana dovedoše Savicu Medića kojem su odsjekli obije ruke do lakata i zavezali mu prazne rukave. Dotjerale su ustaše svezane Milu Kerkeza, Nikolu Medića i Iliju Medića iz Kantara iz Dobrosela. Jedan zlikovac uhvatio Iliju za brkove pa ga okreće oko sebe i kaže: „Vidiš, ovako se pali motor” Mili Kerkezi rasjekli su kožu pod vratom pa mu žicom izvukli grkljan, dobro posolili ranu te mu gnjuraju glavu da grkljan dohvati jezikom.

Za sve tri dana ovih tortura nisu nas ništa ispitivali niti tražili da šta priznamo, samo su nam svaki put psovali majku srpsku i razne druge proste i uvredljive riječi govorili.

Treći dan navečer, pred školu, dođoše dva ustaška kamiona. Mi gledamo kroz gatre, cerade na kamionima sve krvave i na svakom gomile novih štrangi. Negdje oko 22 sata u konobu uđe ustaški satnik i petnaestak ustaških zlikovaca. Doniješe lance, svakom svezaše ruke prema naprijed i zaključaše lance. Mene zavezaše žicom sa Sremcem za po jednu ruku. Tako povezane izvedu nas do kamiona. Pored karoserije postavili neke male astalčiće, svakog podignu na njega pa onda gurnu na kamion kao džak krumpira. Na kraju iznesoše i onih šest mrtvih Srba i baciše među nas pa nas onda prekriše ceradama.

Samo što je kamion krenuo, počeše udarati nekim željeznim šipkama po nama onako preko cerade. Kako je Rade Komnjanin ležao na meni kad mu je od udaraca prsla glava, sav mu mozak iscurio i ostao meni na plećima. Na izlazu iz Lapca zaustaviše kamion, otkriše ceradu i jedan ustaša povika: „Majku im jebem srpsku, pobacajte im srpske kape da nisu na kamionima.”

Pobacaše kape, strgnuše cerade i kamioni krenuše dalje. Nas nekoliko šaputajući smo se pitali šta će učiniti s nama. Da li će nas povješati ili će nas pobacati onako svezane u more. Prođosmo tako nekoliko okuka i vidim ja onako ispod cerade da na jednoj uzbrdici stoji grupa ustaških razbojnika naoružanih puškama i jednim puškomitraljezom. Kad oni podigoše ruke, kamioni se zaustaviše.

Ustaše priđoše, odgurnuše cerade i satnik zatraži od narednika da mu dade pet metaka. Ovaj mu ih stavi u ruku, a on nas upita da mu kažemo što je to. Nas nekoliko, gotovo uglas, mu odgovorismo:

„Gospodine satniče. to su meci municija.” ,,A zašto služi?”, dodade „gospodin”. „Za uništavanje neprijatelja.” Gospodin satnik priđe korak bliže pa se isceri i riknu: „E majku vam jebem srpsku, ovo su bomboni srpski pa ćete ih sada zobati”, zatim se okrenu i pokaza rukom u pravcu provalije na Kuku te dodade: „Eno, tamo u Srbiji.”

Istjeraše Srbe iz prvog kamiona i odvedoše prema bezdanuši, provaliji. Za kratko vrijeme zaštekta mitraljez i odjeknuše puščani plotuni. Bilo mi je jasno da su ih sve postrijeljali. Kako sam bio malo pozadi, vidio sam da uz rub bezdana naređuju žrtvama da legnu pa ih onda vežu onim štrangama po četvoricu kao snoplje preko nogu i ruku a onda pucaju u njih, brzo ih odriješe i leševe drvenim rašljama bacaju u bezdanušu na Kuku.

Nekako uspijem da šapnem Sremcu, koji je bio sa mnom vezan, da se naglo trgne na jednu stranu kad nas polegnu vezati, a ja ću na drugu, da žica pukne, pa da se damo u bijeg.

Stigli smo do provalije. Kada su nam naredili da legnemo, mi smo se po dogovoru svaki bacili u svoju stranu i jurnuli u tamnu noć. U času začujem odjek plotuna više pušaka i osjetih kako me jedno zrno štrafnulo preko rebara. Čim sam osjetio da sam u grmlju, zavukao sam se u jedan džbunj koji sigurno nije bio udaljen od stratišta više od 25 metara. Noć je i slabo se vidi, ali se dobro čuje kako satnik urla na svoje ustaše: „Majku vam jebem božju, jučer ste doveli četiri, danas dva, a sutra nećete ni jednoga. Ovo vam srpsko kopile pobježe pa će sutra ispričati što radim od njih. Odmah uputite patrolu ka njegovoj kući i psa dovedite ovamo da ne laje.”

Posljednje njegove riječi izmiješaše se s ustaškom pucnjavom i kuknjavom nedužnih. Shvatio sam: Sve su ih postrijeljali. Srce mi se stegnu za svima a zaboli me i duša poginu moj brat Milan, baciše ga krvnici ustaše u onu bezdanu jamu Kuku.

Odjednom smiri se pucnjava i dvojica ustaša, s baterijskim lampama, krenuše u potragu za mnom. Slabo im baterije svijetle, ali uspijem da prepoznam onog Hrvata iz Ostrovice i s njim nekog muslimana ustašu Ćamilovića. Pretražiše sve, ali me ne nađoše. Čujem kako Ćamilović satniku garantuje da sigurno nisam mogao ostati živ, da je od onoliko pucnjave na meni izgorjela roba. Satnik ponovo viknu: „Samo sam siguran u to kada patrola toga psa dovede živog ili donese mrtvog da ga otisnem u ovaj bezdan.”

Nakon toga, zlikovci posjedaše u kamione i odoše natrag. U džbunu sam ostao još oko pola sata. Tek kada sam se uvjerio da su svi otišli, jedva se podignem i spustim niz jedan kamenjar pa nastavim ići u tada meni nepoznatom pravcu. Ne znam koliko sam dugo išao kad na rubu jednog šumarka naiđem na muškarca i ženu. Uplašim se ja njih a oni mene. Tek jednom muškarac jedva progovori ne vidjevši da sam ja svezan: „Nemoj pobogu, sinko, ja i moja žena pobjegli smo od kuće da nas ne bi dirala vojska.” „Kako se ti zoveš i odakle si?”, upitam ja. „Dosad sam se dobro zvao, iz Oraovca sam, kovač Jovo Bosnić, a kako će dalje biti vidjet ćemo”, mucajući odgovori mi preplašeni čovjek.

Polako i nesigurno ispriča mi da je sinoć vidio kako ustaše provezoše u dva kamiona Srbe, ali ne zna kuda su ih odvezli i šta su od njih učinili. Mene to ohrabri te im ispričam što se to dogodilo i kažem da sam ja pobjegao sa strijeljanja iz toga jednog kamiona od jame na Kuku. Pri tom mu pokažem zavezane ruke i zamolim da mi ih oslobodi. On se brzo obrati ženi da mu donese kliješta iz kovačnice. Ona još brže ode i za tili čas donese kliješta i šerpicu slatkog mlijeka. Jovo kovački hitro presiječe žicu.

Ruke su mi slobodne, ali kako popiti mlijeko kada na licu nemam nimalo kože. Žena mi je pridržala šerpicu i ja nekako popijem toplo mlijeko. Na kraju mi Jovo reče da ne idem u Oraovac jer je tamo zloglasni ustaša Šikić i njegove ustaške patrole. Odatle krenem šumarkom u pravcu Lapca i pošto je još uvijek bila noć, spustim se na domak same škole i ustaške straže. Sjednem u raž, tu malo odmorim pa krenem preko vodovoda i nekako u zoru stignem kući. Kako nije bilo lijekova ni liječnika, otac zakolje ovna pa su me njegovom mješinom liječili šest nedjelja, sve do ustanka.

Početkom ustanka, jula 1941. godine već sam prizdravio. Odem u šumu Lisac i priključim se ustanicima. Prvih dana ustanka napali smo ustaše u Doljanima, ubili 17 zlikovaca i tako došli do nešto pušaka i municije. Nakon toga uslijediše naše akcije napada i oslobođenja Vakufa, Klise, Orašca i Ćukova u kojima smo spasili mnogo srpskih seljaka od ustaškog zlodjela kojeg sam ja preživio…”


Nikica Medić, Bubanj

Pucnjave nije bilo, ali tišinu je remetila rika goveda, zveket klepki i bronzi stoke koja je harala po napuštenim poljima

Tih dana dobro se sjeća i Nikica Medić koji priča:

„Ostala je moja majka Marija kod kuće. Bio sam radoznao šta se sve dogodilo. Ja i Darinka krenuli smo pažljivo na zgarište gdje se još naveliko vatra svjetlucala i rušili pojedini dijelovi ogorjele građe. Pucnjave nije bilo, ali tišinu je remetila rika goveda, zveket klepki i bronzi stoke koja je harala po napuštenim poljima.

U kući Save Medića ustaše su zatekle Smilju Medić, njenu nećaku Milku Medić (učenicu gimnazije u Zemunu) i njenog šestogodišnjeg brata Bogdana.

Milka je molila Smilju da bježe, što je ova odbila. Milka se s malim bratom sklonila u sobu, u koju je ušao ustaša. Prepoznao je Milku, jer su zajedno išli u gimnaziju. „Otkud ti, Milka, ovdje?” — upita je znanac. „Došla sam kod svojih na ferije”. Nato će on —

„Sada nikuda ne kreći, a kasnije bježi kuda znaš”.

Izišavši pred kuću reče ostalima da u kući nema nikoga (Milkina ujna je ubijena pred kućnim vratima).[1]


Milka Medić, Bubanj

Stravično je to izgledalo  

Milka je pobjegla s bratom Bogdanom i pričala o zločinu:

„Ispred kuće Nikole Medića ležalo je troje mrtve djece izbodene ustaškim bajonetama i nabacane jedno na drugo. Nisu bila starija od pet godina. Pred vratima kuće Save Medića ležala je mrtva Savina snaha, ruku oblijepljenih tijestom, kojim je pripremala hljeb za težake. Malo dalje ležala je krvlju zalivena Milka, a kod kuće Stanka Medića napola izgorjela Draga. Na guvnu Nikole Medića ubijene su i ostavljene Dara i Smiljana. Nešto dalje od njih ležalo je četvoro mrtve djece; dvoje Jove Medića, a dvoje Stanka Medića. Ustaški koljači su im prekinuli bezbrižnu dječju igru kod ovaca. Nedaleko od djece ležale su mrtve: Smilja i Jeka Medić.

Tamo dalje, u Tavanima, na nekošenoj livadi, ležao je Sava Đapa, bubanjski gorostas, a pored njega kosa i zadnji otkosi. Kod grupe kuća Krneta, nedaleko kuće Dane Krnete, ubijena je njegova žena Boja, pred očima svoje kćeri Kate. Malo dalje ležala je na putu Smiljana, Davidova žena, na kojoj je izgorjela odjeća, a tijelo djelomično opaljeno, što je psima pogodovalo da je mrtvu razvlače. Tu u neposrednoj blizini, u štali sa sijenom izgorjela je Joka, Jovanova žena. Stravično je to izgledalo.”[2]


Rade Radaković, Doljani Bubanj

U raljama smrti    

Masovne pokolje srpskog naroda u kotaru Donji Lapac organiziralo je ustaško redarstvo župe Gacke i Like u Gospiću. Rukovođenje masovnim istrebljenjem srpskog življa povjereno je ustaškom krvniku natporučniku Maksu Luburiću. Kako su pored ustaških odreda učestvovale i domobranske jedinice, znači da su odluku o masovnim zločinima donijeli najviši organi ustaške Nezavisne Države Hrvatske.

Samo u tri dana, od 1. do 3. jula 1941. ustaše su u selima Donja Suvaja, Osredci i Bubanj ojačane domobranima iz 22. pohodne bojne iz Gospića (ukupno 400 vojnika NDH) ubile 257 srpskih seljaka, muškaraca, žena i djece. Imovinu su opljačkali i naselja zapalili. Ostvarile su se misli i naređenja Andrije Artukovića od 5. maja 1941. izgovorene u Slavonskom Brodu: „Kod nas nema milosti. Mi znamo da velika Hrvatska može opstati samo onda ako do korijena, još u kolijevci, istrijebimo sve ono što je srpsko…” i Juce Rukavine 12. juna 1941. godine u Drnišu, kad je rekao:

„Sve što je srpsko pretvorićemo u oganj i pepeo. Nema i ne može biti mira sa Srbima. Uništimo njihove domove, prije nego što oni unište hrvatsku državu…” Na malom prostoru kotara Donjeg Lapca živote je izgubilo 3.267 ljudi od kojih 500 djece u starosti do 15 godina.

Samo u selu Doljani život su izgubila 303 seljaka od kojih je poginulo u borbi protiv fašizma 132, a 171 su ubile ustaše i domobrani, od kojih 38 djece. U zaseoku Doljanski Bubanj ustaše su poklale 3. jula 1941. godine 72 srpska žitelja, imovinu im opljačkali i naselje zapalili.

Svjedočanstvo Rade Radakovića o masovnom pokolju srpskog naroda u njegovom selu Bubanj 3. jula 1941. zapisao sam maja 1983. godine. On je kazao:

„Svoju trinaestu godinu zapamtio sam po najvećim mukama i patnjama koje sam imao u životu.

Bio je 3. jula 1941. selo Bubanj, u lapačkom kotaru, vatrom, bajonetama i puškama poharale su ustaše i domobrani. Ustaše su svoj posao počele rano u jutro i moglo je biti oko 10 sati kad su stigle do naših kuća. Koga su god zatekli ubijali su, klali, pa i bacali u zapaljene kuće. Nisu u svom zvjerskom nagonu poštedjeli ni žene niti djecu.

U mojoj kući su zatekli krvnici: moju majku, mlađu sestru, strinu i mene. Svima su nam naredili da legnemo. Sve vrijeme dok su one lijegale razmišljao sam kako da pobjegnem. To su ustaše primijetile pa su mi zaprijetile krvavom bajonetom na puški te sam i ja morao leći.

Po nama prosuše kišu kuršuma, ali mene je samo jedan pogodio u lijevu ruku. Majka i strina su odmah izdahnule, a sestra je onako ranjena jaukala pa je iznad nje prišao jedan ustaša i bajonetom joj nekoliko puta prosjekao glavu. Drugi je prišao meni i zario mi bajonetu u lijevu plećku. Izdahnula je moja mala sestra. Ja sam se pretvarao da sam mrtav. Onda ustaše odoše iz kuće. Ustanem i pokušam otvoriti vrata već zapaljene kuće. Evo ih opet. Ponovo legnem. Proviriše u kuću i jedan reče: „Lako je majci za ove”, i odoše.

Brzo sam skočio, istrčao onako krvav na dvorište i vidim gori naše cijelo imanje. Onako u strahu pobjegnem u Bakrač i tamo naiđem na Bosiljku Šarcovu i njenu pastorku Milku. Svi zajedno smo odatle otišli u Dobroselo. S ostalim preživjelim otišli smo u bjekstvo u Mazinsku planinu. U zaseoku Polovina očistili su mi i zavili rane, ali nakon nekoliko dana ja sam otišla iz tog zbjega u šumu Kozjaču ne bih li saznao nešto o ocu i svojoj drugoj braći. Tamo sam našao grupu naoružanih ustanika među kojima sam prepoznao Milutina Radakovića i Petra Petrovića. Prihvatili su me, previli rane i poručili po moga oca. Otac je došao i odveo me u Kamenito Poljice kod mog strica, gdje sam zatekao sestru i dva brata koji su ranije izbjegli iz sela.

Sutradan me otac odveo u Vakuf kod liječnika koji mi je previo rane i rekao da idućeg dana ponovo dođem na previjanje. Međutim, otac više nije smio ići u Vakuf pa me drugi dan trebao odvesti tetak iz Gečeta. No kako su ustaše blokirale Vakuf, tetak i ja smo se vratili u Gečet i on je odmah pobjegao od kuće u šumu. Za kratko vrijeme došla su pred kuću dvojica ustaša i istjerivali sve ukućane na dvorište. Druge ustaše i domobrani su sav srpski narod pohvatali iz Gečeta i tu okupile. Ja sam i ovoga puta nekako iz te gomile uspio pobjeći kroz kuću i zaći u neki šumarak odakle sam gledao kako ustaše sav taj narod tuku kundacima i nekim štapovima i odagnaše ko stoku cestom, meni u nepoznatom pravcu. Kasnije sam čuo da su ih sve pobili.

Bježeći naišao sam na jednog dječaka koga sam poznavao i ispričao mu kako sam pobjegao s pokolja mojih najmilijih iz sela Bubnja. Rekao sam mu da su ustaše popalile i naše selo. Naišli smo na jedan zbjeg, gdje mi je tetka ispričala da su tetak i njegov brat Rade, kad su vidjeli da ustaše gone sav srpski narod, izašli iz obližnjeg gaja pa su ih zlikovci opazili i ubili. Kad sam se malo oporavio i nešto porastao uključio sam se u NOP…”[3]


Dara (Škorić) Popović, Bubanj

Obadvoje dece umreše posle nekoliko dana     

Jedno od najjezovitijih svedočanstava o ustaškim zverstvima je svedočanstvo Dare Škorić, preživele mučenice iz jame „Jasikovača” između sela Bubnja i Boričevca, u koju su ustaše bacile preko hiljadu Srba ljudi, žena i dece.

Dara je dovedena do jame sa grupom od 58 ljudi (najviše nemoćnih staraca), žena najviše majki i dece, od kojih najmlađe imalo svega četiri meseca. U grupi je bilo majki sa dvoje-troje, čak i šestoro dece.

Na putu do jame ustaše su mučile ove nesretne žrtve. Deca su jaukala i vriskala, držeći se svojim slabačkim rukama za majčine haljine i privijajući se uz njih. Žalosne majke, videći da ih gone da ih ubiju, žaleći svoju decu, a ne sebe, bacale su se na zemlju, čupale kosu, cepale haljine… A ustaše su umirivale i njih i decu udarcima kundaka. Do jame su ih dovodili i u jamu bacali u grupama. Tako je došao red i na grupu, u kojoj je bila Dara Škorić.

„Povezaše nas konopcima kaže Dara posle toga vodili su nas otprilike pola sata do jame, koja je bila ograđena trnjem. Tu će nas žive u jamu pobacati. Udaraju nas, pucaju na nas, jauci i plač majki i dece čuje se do neba… Počeše i mene udarati. Onesvestih se… Šta je dalje sa mnom bilo ne znam. Tek kad sam se osvestila, shvatila sam da sam bačena u jamu i da sam se zaustavila u jednom kamenom, malko isturenom tesnacu u zidu jame. Ne potraja dugo kad tu pokraj mene padoše još jedan odrastao čovek i dvoje male dece. Sa dna jame do nas su dopirali samrtni krici umirućih majki, staraca i dece. Koliko mi je bilo teško zbog mojih muka, još mi je žalosnije bilo gledati ona dva nevina Božja anđelčića, kako se muče, a nisam mogla da im pomognem. Tražili su vode, te sam krpom kupila vlagu po zidu i njome im vlažila usta.

Obadvoje dece umreše posle nekoliko dana.

„Htela sam nekoliko puta da se bacim u ponor i okončam neizdržive muke. Ali Andrija mi to nije dao. Tešio me nadom da ćemo se ipak nekako spasiti iz jame i otići našem narodu da svedočimo šta ustaše rade i na taj način da mu pomognemo da se diže, organizuje i povede borbu protiv ustaških krvopija.

Ustaše su svakodnevno posećivale jamu i pitale ima li ko živ; ukoliko bi se neko javio iz jame, oni bi pucali, ili bacali teško kamenje i drveće u jamu. Tako se na našoj steni zaustavi i uglavi u stenu jedno dugo jako drvo, čemu se i ja i Andrija obradovasmo. Činilo nam se da se drvo prilično dobro uglavilo. Andrija pođe prvi da se uspuže uz stožinu. I nesretnik, baš kad je bio pri samom vrhu, izgubi ranvotežu i u samrtnom kriku ode na dno jame…

Sada mi je bilo još teže. Ostala sam sama. Zadah od telesa, koja su već počela da se raspadaju na dnu jame, guši me i davi. Nalazim se pred dilemom: da li da se još borim, ili da skočim u ponor, na dno jame, i tako prekratim ove muke. Volja za životom ipak nadvlada. I nekoliko dana posle unutarnje borbe sa samom sobom, počeh oprezno i polako da se pužem uz stožinu prema izlazu iz jame.

Kad izađoh, produžih puzeći po zemlji do obližnje šume, u kojoj sam ostala do svanuća. Naiđoh na jednog starca čobanina, koji me nahrani hlebom i sirom i uputi prema Nebljusima… Ispričah narodu šta mi se desilo… Ispričah mu sve o tragičnoj sudbini Srba i Srpkinja i Srpčadi, s kojima sam bila i koji ostaše na dnu jame… Narod se dade u zbegove, a svi koji su bili sposobni za borbu, digoše se na noge da osvete pobijenu srpsku braću, sestre i decu.”[4]


Rade Dubajić Čkaljac, Donja Suvaja

Jedan je prišao mom malom bratu i krvnički ga udario kundakom o glavu tako jako da mu se glavica naprosto raspukla i mozak prosuo na sve strane

O pokolju srpskog naroda istoga 1. jula 1941. godine u Donjoj Suvaji i svom tragičnom djetinjstvu Rade Dubajić Čkaljac mi je ispričao:

„Rođen sam 1931. godine u selu Donja Suvaja, srez Donji Lapac. Svoju desetu godinu života zapamtio sam po najvećoj tragediji koja čovjeka može zadesiti. Bilo je to strašno proljeće 1941. godine kada su u našem kraju zavladale hrvatske ustaške horde provodeći nezapamćeni teror.

Iznenada 1. jula 1941. godine, začuo se ustaški mitraljez. Utrčao sam u kuhinju. Na vratima je stajala moja majka i u naručju držala mog dvogodišnjeg brata. Upitao sam majku, što ćemo sada? Ona je mirno odgovorila: „Ništa to nije, to se ustaše vesele pa ako dođu ovamo i upitaju gdje ti je otac, ti kaži da je otišao na rad u Njemačku.” To mi je rekla zato što je moj otac ispred ustaškog zuluma pobjegao u šumu, a i najstariji brat bio je pobjegao u Lisinu kod jednog našeg rođaka.

Još nisam ni uspio odgovoriti majci da ću reći kao što mi je ona kazala ako ustaše dođu, a nju je već zrno pogodilo u lijevu ruku i prebio je te se pored mene zabilo u štok pored vrata. Osvrnuo sam se prema majci i vidio da joj je sva lijeva strana tijela krvava.

U istom momentu majka je mog malog brata uhvatila pod pazuh desne ruke i kukajući potrčala cestom prema Joševici. Videći majku kako trči cestom pretrčao sam preko guvna i istrčao na cestu pred nju: „Rade, bježi!” U tom momentu iza kuće je dotrčalo još pet ustaša, a onaj koji je prvi stigao, udario je majku kundakom tako snažno da je ona s malim bratom preletjela preko živice i pala na guvno, a dijete joj je ispalo iz naručja i strašno se rasplakalo.

Majka se uspjela pridići, ali u istom momentu jedan zlikovac je opalio i pogodio je te je pala pored mene. Nije bila smrtno pogođena, pa je uspjela ponovo da se podigne, ali je tada drugi ustaša pucao i zrno je pogodilo ravno u srce. Sva oblivena krvlju majka je pala, a ja sam legao na zemlju odmah pored nje. Nedaleko od nas bio je moj najmlađi brat, zagušen u plaču. Onako u trku ustaše su preskočile preko mrtve majke i mene. Jedan je prišao mom malom bratu i krvnički ga udario kundakom o glavu tako jako da mu se glavica naprosto raspukla i mozak prosuo na sve strane.

U tom strašnom prizoru naglo sam se trgao i potrčao preko jedne njive prema potoku. Skočio sam u vodu a zatim hitro na drugu stranu polegao u visoku livadsku travu. Ustaše su trčale za mnom i kad su došle blizu mene, nisu me pronašle, već su opalili nekoliko zrna u pravcu brda Međeđak.

Dok sam tu ležao, čuo sam iz susjednog zaselka strašnu pucnjavu izmiješanu s jaukom dviju starica i jednog dječaka koji su tu jedini i živjeli. Kada je pucnjava prestala, jedan ustaša je vikao:

„Udrite četnike majku im jebem srpsku!”

Od velikog straha iskočio sam iz svog skromnog skloništa i potrčao u pravcu Zalužja, gdje je živio moj ujak. Ustaše me opaze i pojure za mnom, a jedan poviče: „Uhvatite ga!” Ja nekako uspijem uteći u šiblje pa ponovno na njivu i tu natrčim na Milu Rađenovića. Kada su ustaše primijetile njega, okrenuše se za njim, a ja nastavim dalje bježati. Jednog momenta opaze me ustaše i opet zapucaju za mnom i onako u trku, za čudo, samo me jedno zrno zakačilo u prst na nozi.

Dođem u Zalužje, u ujakovu kuću, ali u kući nema nikoga. Odem u susjednu kuću no ni tamo ne nađem nikoga. Ja se rasplačem i ponovo preko njiva potrčim prema mojoj kući. Uđem u kuću na mala vrata, prođem kroz kuhinju da otvorim vrata i kada sam ih malo odškrinuo, vidim jednog ustašu pred njima. Ja jako gurnem vrata prema van i njima udarim ustašu, njemu ispadne puška na kamenu ploču, a on padne preko njem.

Ovako uplašen pobjegnem na mala vrata iz kuće u obližnji gaj iznad kuće i tu se prikrijem. Odatle sam gledao kako nekoliko ustaša na livadi hvataju jedanaestogodišnjeg dječaka Milu Košića. Uhvatili ga i naprosto rastrgali u trku kao krvožedni kurjaci mlado jagnje.

Tu sam ostao čitavo poslije podne, pošto je mjesto malo povišeno, vidio sam kad su ustaše tukle i mučile djevojke iz zaselka Dubajića, kako hvataju djecu po njivama i žitima i pale kuće u mom selu Suvaji. Pred zalazak sunca ustaše su se sakupile, posjedale u kamion i otišle, a Suvaja je ostala u plamenu i dimu. Gotovo da nije bilo kuće koja nije gorjela.

Uplašen i umoran u svom skloništu na rubu gaja u suton sam zaspao. Probudio sam se u rano jutro. Gladan i ranjen riješim da idem u selo. Kada sam došao do mosta, čujem netko kaže: „Čekaj!” Pomislim da je ustaša pa skočim s ceste, počnem bježati, ali ovaj potrča za mnom.

Trčao sam brzo, ali nisam imao više snage pa sam pao, a kad sam ustajao, vidim pored mene moj komšija Pajo. On mi reče: „Poginula Nada, Danica, Đuja, Pajo i Spase.” Odemo do njegove kuće i na samom prilazu kući na cesti naiđemo na šestero mrtve djece i među njima njihova majka još malo živa, sva izbodena noževima u lokvi krvi.

Odemo do moje kuće i vidimo još tu leži mrtva moja majka i brat Pajo, a psi mu pojeli rasuti mozak i oglodali nogu do koljena. Kada sam to vidio, ja nisam smio blizu prići, pa ga je komšija Pajo podigao na sjenik.

Odatle smo otišli prema Brezovcu i naišli na zbjeg u Zalužju. Tu je bila i moja ujna pa mi je dala jesti i nakon nekoliko dana odvela k svojoj kući. Onda je po mene došao otac i ispričao mi da je sahranio majku i malog Paju. Zatim me odveo kod našeg rođaka u Lisinu. U Lisini sam ostao do podizanja ustanka kada sam se vratio kući. Poslije nijesam nikuda bježao. Tata je podigao neku malu kolibu. Čuvao sam ono malo stoke što nam je ostalo i što smo uspjeli sabrati i radio koliko sam mogao.

Pri oslobođenju sam pomagao u partizanskoj bolnici sa još jednim dječakom iz Lukavca. Donosili smo vodu, cijepali drva, ložili vatru, sahranjivali mrtve i poginule partizane. U toj bolnici, znam, radila je jedna lijepa djevojka Lenka koja je prije rata studirala medicinu i ona je nama raspoređivala poslove…”[5]


Dane Kosić, Donja Suvaja

Tragično djetinjstvo   

Dane Kosić je ispričao:

„Osvanuo je 1. jula 1941. godine, koban i tužan dan za srpski narod Donje Suvaje. Toga dana selo je bilo osuđeno na smrt kako narod tako i njegova imovina. Žitelji sela nisu ni sanjali da hrvatska ustaška vlast podlo i smišljeno, ali i ozakonjeno po planu kojeg je zacrtala njihova vlada.

Toga dana u Srbu je bio sajmeni dan. Ustaše su pohvatale nekoliko Srba, pa ih pustili. Ta je vijest došla kao osvježavajuća u naše selo Donja Suvaja. Ljudi su prilazili kućama, misleći da ih ustaše neće dirati. Međutim oko 15 sati iz pravca Srba vidjelo se desetak kamiona koji su puni ustaša, domobrana i oružnika kretali prema našem selu. Naglo su opkolili selo, bilo ih je oko 300. Počeli su pucati i hvatati narod. Vidio sam crn dim, a čuo se vrisak, jauk i plač žena i djece.

Sve je kratko trajalo. Za dva sata zlikovci su u Suvaji napravili pravi masakr. Ubijali su, pljačkali i palili, sve uz pjesmu i veselje. Kada su otišli, mi koji smo bili izbjegli prikradali smo se selu. Svak se interesirao za svoje. Svuda leševi iznakaženih muškaraca, žena i djece. Osjećao se i miris izgorjelih ljudskih tijela u zapaljenim kućama.

U porodici mojoj svi su poubijani, njih devetero. Zločinci nisu poštedjeli ni najmlađeg mi sina Milana. Nije imao ni godinu dana života, a na njegovom malenom tijelu bilo je nekoliko uboda ustaškim nožem.

Supruga Borka bila je pred porođaj. I strinu Dragu ubili su i zatrpali u đubar. Ubili su i moje stričeviće, ukupno 13 života. Cjelokupnu porodicu Mane Kosića gostioničara u Suvaji su pobili. Suprugu Savu i djecu Milicu (4), Dušanku (6), Ljubicu (19), Nevenku (10) i pastorku Danicu (17), a sa njima u njegovoj kući i još njih deset koji su se tu zatekli.

Tužno je to izgledalo. Tek što sam ušao u selo, čuo sam dječji glas. Neko dijete me zvalo: „Čiča Dane, čiča Dane!” Dijete je mene poznavalo i ja sam mu se odazvao. Ubrzo dijete je prišlo k meni, sve je bilo krvavo i vidjela se rana oko vrata kako je valjda udareno nožem ili zrnom iz puške, pa je rana jako krvarila, tako da mu je sva košuljica bila krvlju zalivena. Bio je to Boško, sin našega pravoslavnog sveštenika Spase Lavrnje. Pitao sam ga gdje mu je mama. Mali mi je rekao da je u kući.

Uzeo sam Boška za ruku i poveo ga kući, ali je u kući mrtva ležala njegova majka Ljubica rasječenog stomaka. Ljubica je bila nekoliko dana pred porođaj. Dijete joj je izvađeno i nožem izbodeno ležalo pored mrtve majke… Idući dalje naišao sam na kćerku od brata, Jeku, koja se bila sklonila pod jasle i tu su je hrvatski vojnici ubili.

Tek nakon nekoliko koraka iznenada sam susreo nekoliko oružnika i ustaša. Pitali su me čije je dijete. Rekao sam im da je sveštenika Spase. Uzeli su od mene malog i tu, u neposrednoj blizini i njega ubili. Nije mi pošlo za rukom da ga spasim. Dobro sam i ja ostao. Spasio me oružnik Marko Čuljat, izazvao me i sklonio od ustaša. Zahvaljujući njemu izbjegao sam sigurnu smrt. ”[6]


Vučen Repac, Meljinovac

Bijeg s gubilišta

Samo u jednom danu, 28. jula 1941. godine ustaše su pohvatale i pobile 92 srpska seljaka iz sela Meljinovca općine Donji Lapac. Njih su pohvatali kod njihovih kuća i odveli na gubilište nedaleko Zavalja gdje su ih pobili iz vatrenog oružja, poklali noževima, a neke i žive, sve bacili u Delić jamu bezdanušu, nedaleko od Zavalja.

O tom zločinu ustaša iz sela Boričevca i nekih drugih susjednih hrvatskih sela nad svojim komšijama Srbima ispričao mi je maja 1983. godine jedini preživjeli Vučen Repac koji je uspio pobjeći iz ustaških kandži. U ovu bezdanu Delić jamu ustaše su dovodile ili dovozile ne samo Srbe muškarce već žene, djecu i starce, još tokom juna pa sve do augusta 1941. godine, sve dok je nisu napunile i u nju bacile 894 srpska civila iz okolnih sela i Ličkog Petrovog Sela. O pokolju 92-jice Srba 28. jula 1941. godine i bacanju žrtava u Delić jamu, Vučen Repac je kazao:

„Prije rata živio sam u rodnom selu Meljinovcu i preko sezone radio u Zavalju kao šumski radnik. Dana 28. jula 1941. najbolje se sjećam od svih dana svoga života. Toga dana pobjegao sam s gubilišta Delić jame nedaleko od Zavalja. Iz grupe u kojoj sam ja doveden pokušalo nas je pobjeći četrnaestorica od kojih je osam poginulo u bijegu, a nama šestorici to je uspjelo. Od ove šestorice četvorica su kasnije poginula u partizanima, a u Apatinu još živi Pajo Solać.

Osvanuo je vedar i topao julski dan. U naše selo došla je grupa dobro naoružanih ustaša. Razjurili su se po selu i pokupili sve odrasle muškarce koje su zatekli u kućama. Poveli su nas prema selu Skočaj. Tu su nas malo zadržali i rekli nam da nas vode na Velebit na rad u šumi.

Odveli su nas prema Zavalju i tu nam priključili još 20 Srba koje su istoga dana pohvatali u okolnim selima. Zatvorili su nas u krug žandarmerijske stanice. Nakon sat i pol došli su u krug sa žicom i kliještima. Počeše nas vezati. Ljudi se malo uskomešali, traže da nas ne vežu, ali nije pomoglo. Visoke zidine, pobjeći se ne može, a ustaše naoružane. Povežu nas u kolonu po četvorica, dva i dva, pa onda uzduž žicom niz svaku dvojnu kolonu.

Kad su povezali nas svih sakupljenih 116, poveli su nas u pravcu sela Baljevac. Išli smo tako jedno vrijeme cestom, a onda skrenuli poljskim putem desno prema Zavalju. Idući tako oko dva kilometra stigli smo do Delić jame te nam ustaše rekoše da ćemo tu malo odmoriti dok ne stigne još jedna kolona.

Bio sam svezan s bratom na čelu kolone i kad smo nas dvojica sjeli, čitava kolona se jednostavno prevalila jer je bila povezana i uzduž. Kada smo posjedali, ustaše istupiše ispred nas na jedno petnaestak metara, njih oko 60. Svi osjećamo strah da će nas tu pobiti i ljudi počeše vikati: „Nemojte nas tući!” U tom momentu jedan se čovjek uspio otrgnuti i dade se u bijeg. Dvojica ustaša trgoše puške i opališe za njim. On pade, a ova dvojica pritrčaše k njemu i kundacima ga razmrskaše. Kada se povratiše, kažu nama: „Nije trebao bježati pa ga ne bismo ubili.”

Osjećam da će nas sve pobiti i dok sam mislio na to, vidim kako iz grupe ustaša istupa jedan oružnički narednik. Tek što je istupio, komanduje: „Paljba!” i kiša kuršuma prosu se po nama. Kako sam se naglo trgao, pukla je žica i ja se dam u bijeg. Ustaše su za mnom pucale i jedno zrno me malo okrznulo. Bježao sam niz blagu padinu prema šumi, u pravcu Žegara, i kad sam dotrčao do ceste, da ne bi izašao na čistinu, zavučem se u kupinu i bujad pored ceste.

Čujem bat vojničkih čizama. Malo provirim i vidim idu dvojica ustaša. „Evo jednoga”, reče jedan. Ja pomislim da je vidio mene i lagano savijem nekoliko struka bujadi nad glavu i gledam prema njima. Međutim, oni nisu vidjeli mene nego jednog drugog čovjeka koji je također pokušao pobjeći s gubilišta ali ga je tu stigao krvnički ustaški metak. Tu malo postajaše pa drugi zlikovac reče:

„Vidi, majku im jebem srpsku, nijedan nije živ. Dobro smo gađali ove šta su bježali i tu nemamo šta tražiti. Idemo pobiti one što se vraćaju, a sutra ćemo zaći u selo pa ćemo ih pokokati kao pse da im se i sjeme zatre.”

U svom zaklonu blizu Delić jame, gdje su ustaše još četiri puta dovodile kolone muškaraca, žena i djece iz okolnih srpskih mjesta, te Ličkog Petrovog Sela, sve dok je nisu napunili bacivši u nju 894-ricu Srba, ostao sam sve do 10 sati navečer.

Kad se unoćalo i paljba prestala, polako se izvučem iz svog skloništa, izađem na cestu i krenem u Bjelopolje, jer mi je žena bila otuda, a poznavao sam tamo i nekoliko ljudi. Idući tako odjednom začujem bakat vojničkih cokula, a pošto je bila vedra noć i mjesečina, osvrnem se i vidim dvojicu ustaša kako idu od Baljevca prema Zavalju. Sklonim se u jedan džbun, i kad oni odmakoše, vratim se na cestu, izujem cipele i nastavim u čarapama. Ubrzo skrenem u pravcu šume.

Kroz šumu sam išao četiri do pet kilometara. Šumski putevi su mi bili dobro poznati ali umoran sam i žedan. Naiđem na jednu gotovo presahlu lokvu i pokvasim malo usta onako blatnjavom vodom. Povučem se iznad puta i legnem pod jednu jelu. Zaspem odmah i probudim se pred zoru pa nastavim put prema Korenici.

U samu zoru izbijem u selo Ponor, iznad jedne kuće. Priđem bliže i vidim čovjeka kako iz tora pušta ovce i koze. Primijeti on mene i vidim uplaši se. Malo se bolje zagledam i prepoznam da je to Veljo što je sa mnom služio vojsku. Kad sam mu nazvao: „Dobro jutro, Veljo”, prepoznao je i on mene i onako uplašen reče: ,,E, boga ti, šta je to s tobom?” Bio sam gologlav, poderan i krvave ruke.

„Da li je istina da su jučer ustaše pobile sve Srbe u Meljinovcu?” Kažem ja njemu da jest istina. Na to on, spustivši glavu, zabrinuto reče: „Tako će biti i našim.” Ja upitah, gdje su vaši? On mi ispriča da su ustaše zašle u selo i pohvatale sve ljude i odvele u Korenicu, pa da će ih onda otpremiti negdje na rad. Ja mu kažem kako su tako pohvatale i nas pa umjesto na rad odveli na klaonicu, a da sam ja pobjegao kroz kišu ustaških puščanih zrna pa će tako biti i ovima vašim iz Korenice i sigurno ni jedan neće uhvatiti za lopatu.

Tu u Ponorima poznavao sam i Peju Korugu pa sam otišao do njegovih. On je s ostalima bio u zatvoru u Korenici, a preko dana su im u posjetu dolazile žene donoseći im hranu.

Njegova žena me je ubjeđivala da ih neće ustaše pobiti, da se to ne smije nevine ljude ubijati. Kada sam joj ispričao šta se dogodilo kod nas, umijesila je kruh i u njega zamijesila poveći nož pa ga odnijela Peji u zatvor. Iste večeri u njihovu su ćeliju došli jedan ustaša i jedan oružnik da ih povežu. Pejo je brzo trgnuo nož iz rukava, preklao ih obojicu i svih dvanaest zatočenika uspjelo je pobjeći…

Trebao sam vam još toga ispričati, ali mi oprostite. Nisam sada više sposoban da vam bilo šta još kažem. Obuzela me tuga i vrti mi se malo u glavi. Sve me podsjeća na onu tragediju stotina naših seljaka, koji ostaše u Delić jami za vijeke vjekova…”[7]


Vojislav Mileusnić Vojo, Mišljenovac

Pobjegao sam s mjesta masovnog gubilišta od bezdane jame na Kuku

Vojislav Vojo Mileusnić pobjegao je ustašama s mjesta masovnog gubilišta srpskog naroda od bezdana na Kuku 26. juna 1941. godine. Njegovo svjedočenje sam zapisao maja 1983. godine. On mije kazao:

„Moj otac Vujadin, moj brat Dušan i ja skrivali smo se od ustaša kao i svi drugi Srbi u vrijeme uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine. Krenuli smo sva trojica 26. juna 1941. godine kroz šumarke ka brdu Međeđak prema Ličkim Osredcima. Na jednom puteljku, otac se okliznuo i posrnuo. Pridržavali smo ga, a Dušan to iskoristi da napravi šalu stilom iste narodne pjesme: „Ne posrći, stari Vujadine!” Kad smo već poodmakli, otac se prisjetio neke robe iz svoje trgovačke radnje, koju nije dobro sakrio i tražio da se vrati. Nas dvojica smo ga dopratili do Podgajuše, starog porodičnog imanja, gdje je roba bila sakrivena.

Bez njega smo nastavili prema Ličkim Osredcima, bosanskom stranom preko Dolova, računajući da je taj put bezbjedniji. Uperili smo na kuću Dušana Rađenovića Popova. Umjesto domaćina, dočekala nas je ustaška zasjeda. Pet ustaša do zuba naoružani. Inače oni su došli radi pljačke, pa kad su osjetili da se neko približava, povukli su se iza velike ograde i napravili zasjedu u koju smo uletjeli. Dočekali su nas s puškama na gotovs, uperenih cijevi. Bježati se nije moglo, pa smo na njihovu komandu stali i digli ruke u vis. Dvorište je bilo prostrano i čvrsto ograđeno. Odmah su nas pretresli i vezali. Meni su uzeli novčanik sa oko 14.000 dinara, koje sam sakupio prodavajući robu iz vlastite trgovine. Skinuli su mi sat, prsten i pokupili druge sitnice iz džepova. Čim su nas vezali, dobio sam bjesomučan udarac kundakom u leđa. Oblio me hladan znoj od bola i posrnuo sam. Kad sam se malo povratio, ponovo sam dobio još jedan preko leđa, od koga mi se zamutilo u glavi. Otimajući se nesvjestici, prvo sam mislio da sanjam, a zatim sam čuo uvrede i psovke upućene nama Srbima i komunistima, Dušana nisu dirali, jer je bio dosta prerušen, obučen u staro radničko odijelo, posuđeno od strica Duje.

Ustaše su naredile Stevi Zoriću da na zaprežna kola natovari opljačkane jaganjce i drugu robu i odveze to njima u Srb. Trojica zlikovaca su krenula dalje u pljačku po srpskim kućama i već pred komšijskom kućom ubili Danu Miljuša. U slijedećoj kući ubili su domaćina Rađenovića zvanog Šubica. Nama je vrijeme prolazilo u čekanju i razmišljanju. Važno je bilo ne poduzeti ništa nepromišljeno i ne ljutiti ustaše. Videći da se dvojica ustaša, koji su čuvali Dušana i mene, zabavljaju opljačkanom robom, a da je jedan nesmotreno prislonio pušku uz kola i okrenuo leđa, približio sam se Zoriću i očima mu dao znak da mi nožem presječe vez na rukama. Mislio sam da zgrabim odloženu pušku i ne bi bilo problema da razoružam i onog drugog zlikovca. Preplašeni Zorić je još više problijedio i dao znak glavom da ne smije. Kada je Zorić uz pomoć drugih ukućana natovario sve što su ustaše opljačkale, konjskom zapregom je krenuo po naređenju ustaša u Srb. Nama su naredili da pođemo pred njima najkraćim putem. Ukućani nisu smjeli ni pisnuti.

Na putu za Srb nijesmo se držali njihovog naređenja da idemo najkraćim putem, jer smo vidjeli da ne poznaju teren. Zato smo ih vodili onim stazama gdje smo pretpostavili mogućnost i šansu da pobjegnemo. Još pri polasku, oštro su nam zaprijetili da će pucati bez upozorenja na onog koji pokuša da bježi, ali i na svaki drugi naš sumnjiv pokret. Dušan je uz put, budući da su mu ruke bile vezane sprijeda, uspio da se odriješi. Na prelazu preko potoka Drage, pogledom sam dao znak Dušanu da bježi. Na prvoj zgodnoj krivini on je to iskoristio i naglim skokom preko potoka jurnuo i koristeći zaklone zamakao iza vrbika. U tim trenucima, ustaše su stvarno bile neoprezne i nisu očekivale takav razvoj događaja. Jedan je čak zaostao oko 80 metara brojeći novac kojeg su meni oduzeli. Drugi, koji je bio pored nas, samo je viknuo: „Pobježe”, a cijev je mahinalno uperio u mene i rekao: „Samo mrdni, i glava ode!” Onom zaostalom trebalo je tren vremena da novčanik strpa u džep pa da dotrči i tek tada zapuca za Dušanom, koji je već bio nestao u šumi.

Bilo je jutro i lijep sunčan dan. Misli su mi brzo letjele kada ću i ja iskoristiti šansu i šta će biti sa mnom. Išao sam šutke pred zlikovcima. S vremena na vrijeme, gurkali su me puščanim cijevima ili kundakom da ubrzam. Korak po korak, bolno od udaraca i tužno i teško zbog situacije, dotjerali su me u Srb. Jedina utjeha i zadovoljstvo, bili su što je brat Dušan pobjegao. Pri ulasku u Srb, narod je provirivao kroz odškrinuta vrata ili na prozore, uplašen i unezvjeren. Uveli su me u jednu sobu. Tu su me tukli kundacima, pesnicama, bokserima. Stoički sam to izdržavao, sve do udarca nekom drvenom polugom preko lijeve mi šake. Tada sam od bola pao. (Kasnije mi je ta ruka bila oduzeta četiri mjeseca.) Tako izubijanog, gurnuli su me u jednu drugu prostoriju šumarijske zgrade u kojoj je već bilo 12 uhapšenih Srbljana i to: Đuro Vojnović, Milan Vojnović, Ilija Škorić, Ilija Vojnović, Stevo Rajak, Ilija Keča, Dane Ognjanović, Dragan Ožegović, Mile Joijković, Mile Grbić i Stevo Vještica. Kasnije su doveli još trojicu Petra Desnicu, Simu Kalinića i Dušana Ugricu.

Sve su to bili moji poznanici. Tužno su me gledali onako isprebijanog. Uveče oko 20 sati, začuo se zvuk motora ispred zgrade. Samo desetak minuta poslije u zatvor je upalo desetak ustaša i umjesto saslušanja kako su bili obećali kod logornika, počeli su tući sve odreda kundacima, batinama i bokserima, psujući nam srpsku majku. Ležali su moje komšije oko mene kao da je grom u njih udario pa ih sasjekao i po onoj prostoriji razbacao. Uvjerene ustaške zvijeri da su uvod u ubijanje dobro obavile i da među nama nema više onih koji bi bili kadri pobjeći bez tuđe pomoći, ustaše su nas počele vezati mekom paljenom žicom. Ta glatka žica pri stezanju se urezivala u kožu kao nož, prodirući u tkivo do samih kostiju. Bili su to teški bolovi i nije se moglo očekivati ništa dobro.

Rane su se otvarale i krv lila iz šaka, iznad laktova i gležnjeva. Kad su nas povezali, postezali i okovali, počelo je izvlačenje i ubacivanje u kamion. Vukli su nas najčešće za noge, jer je tako bilo najpogodnije, a ponekoga i za glavu. Dovlačeni tako pojedinačno iz zatvora do kamiona, tovarili su nas kao kakav materijal koji treba nekud odvesti i baciti.

Bio sam okrenut potrbuške u donjem redu. Glave postavljene prema kabini, ležali smo jedan preko drugog. Preko nas su postavili veliku ceradu, a po njoj su se razmjestili naši dželati, kako je kojem odgovaralo. Oni gornji, kundačeni su kroz ceradu pri svakom pokretu. Vožnja je trajala dugo. Nitko od nas nije znao, niti je mogao otkriti u kojem pravcu idemo. Uz zujanje motora čuli su se samo krici i jauci izmučenih i izranjavanih ljudi. Pri svakom trupkanju, žica i lanci su se usijecali u noge i ruke što je izazivalo još intenzivnije bolove i jače jauke. Teško je slušati i žene kad kukaju, a muškarce još teže. Pogotovo kada dozivaju nejaku dječicu i roditelje spominjući čitav rod i porod. Ustaše su, sjedeći na svojim žrtvama, pjevali ustaške pjesme da bi neutralisali zapomaganje iz pokrivenog kamiona.

Kamion se propinjao i truckao kao da idemo najgorim planinskim putevima, a vrućina u njegovoj karoseriji postajala sve užarenija i veća. Najzad, nakon nama beskrajno duge vožnje, kamion se zaustavio. Čist planinski vazduh i vjetrić koji nas je zapuhnuo, osvježio nas je i povratio. Činilo se da donosi neke nove nade. Skidali su po četvoricu s kamiona, odriješili žicu s nogu i tako odvodili dvojica ustaša po jednog svezanog. Kad smo čuli prve pucnje, odmah nam je bilo jasno da su nas dovezli na strijeljanje, jer smo bili, tako nam se činilo, negdje duboko u planini. Na tom mjestu, odnosno na prvim usponima ceste Donji Lapac Udbina nalazio se bezdan na Kuku. Naša zajednička grobnica bez grobova. Bila je udaljena oko 80 metara od ceste na kojoj se zaustavio kamion.

Odvodili su nas po četvoricu, strijeljali i bacali u bezdanu jamu. Prilikom jednog povratka čuli smo prepirku između dželata i čudnovatu prijetnju: „Boga mu, ti si ga pustio! Tebe treba strijeljati mjesto njega!” To je samo potvrdilo naše pretpostavke o sudbini, ali smo mi preostali istovremeno shvatili da je netko pobjegao. Dalo mi je to još više snage misli koja me je neprekidno držala da pokušam pobjeći. Postao sam nestrpljiv. U mene je nadolazila neka čudna snaga. Šapnuo sam Stevi Rajaku, koji je ležao pored mene, da ću i ja bježati. Na to mi je on odgovorio: „Kako, jadna ti majka, ovako vezanih ruku i nogu.” Ništa mu nisam odgovorio, ćutao sam, ali s nadom.

Red je došao i na zadnju četvoricu među kojima sam bio i ja. Svukli su nas s kamiona i počeli da razvezuju noge. Svakog od nas držao je po jedan zlikovac a drugi je razvezivao žicu i lance s nogu. Ispred su stajala šestorica ustaša s uperenim puškama dok je jedan baterijskom lampom osvjetljavao prostor ispred nas. Bilo ih je petnaest, osim onih u kabini koje nismo mogli vidjeti.

Kada me onaj koji mije skidao žicu s nogu prihvatio s moje lijeve strane rekao sam mu: „Vidim da ubijate, ali ako imate i malo kršćanskog i ljudskog u sebi, dajte da se prije smrti napijem vode.” Ustaša s desne strane je odgovorio: „Majku ti srpsku, neće ti više trebati” i pri tome me udario. U tome momentu napravio sam nagli trzaj, pa kako su me ustaše držale ispod miške, jedan je odmah pao. Skočio sam između njih i ispred puščanih cijevi i u dva tri koraka preko osvijetljenog prostora poletio. Za tren sam bio izvan osvjetljenog kruga. Optrčao sam kamion i produžio krajem ceste pored šume. Zaštita su mi bili još uvijek mrak i kamion. Puščana paljba i zujanje metaka oko glave brzo su me nagnali da krenem lijevo niz padinu, kroz gustu sitnogoricu. Nedaleko sapleo sam se i pao, ruku vezanih na leđima, glavom okrenutom nadolje. Upleten u grmlje kao da je ono upravo takvo oko mene i po meni izraslo. Nijesam imao snage ni moći da se podignem i pokušam dalje bježati. Svjestan situacije i priseban ostao sam nepomičan dugo vremena.

Ustaše su se uz povike i pucnjavu dale u potragu. Dvojica od njih su potrčali u pravcu mene i pretraživali grmlje osvjetljavajući ga baterijom, čak su i prošli pored mene na par koraka. U meni je snažno udaralo, disao sam ubrzano. Na momente zaustavljao sam dah i pritiskivao srce na zemlju, strahujući da me ne čuju. Jednog momenta pomislio sam da će me ipak pronaći i da mi je pokušaj bježanja bio uzaludan. U tom trenutku, nedaleko od mene, jedan od njih je glasno opsovao: „Uteče i ovaj, sunce mu krvavo.” To je značilo da su se pomirili s činjenicom i da će potragu obustaviti te me više neće tražiti. Ipak se dugo nisam pomicao i ležao sam tu dok ustaše sve Srbe nisu postrijeljali i otišli.

Imao sam velikih problema i mnogo naprezanja da se dignem iz položaja u kome sam se našao. Osjećao sam strašnu žeđ. Usta više nisam mogao otvarati niti glas od sebe dati. Stajao sam i osluškivao razmišljajući i ne vjerujući u sve ovo čudo. Oko mene se zora polako budila i čulo ono prvo usamljeno jutarnje pjevanje ptica. Kada sam se uvjerio da više nema neposredne opasnosti, zaputio sam se lokvi vode, ali onako vezanih ruku, nisam uspio da se napijem.

Oko vode je bilo rijetko duboko blato pa sam se bojao ako bi preko njega pokušao doprijeti da bih se onako vezanih ruku na leđima utopio ili udavio. Krenuo sam uz brdo prema cesti s koje sam pobjegao. Prešavši cestu, zašao sam na neki šumski put i produžio duboko u planinu. Put je prolazio u neposrednoj blizini bezdana u koji su bačeni Srbi sa mnom dovedeni. Ne znajući kuda išao sam trpeći veliku žeđ i bolove. Iznenada mi se otkrio izvorčić pored puta koga je mjesečina u praskozorje dobro obasjavala i još više isticala. U vrelcu, prema mjesečini, vidjelo se mnoštvo sitnih crvenih crviča, ali mi to nije smetalo. Kleknuo sam i naslonio grudi na ogradicu i pio sve dok mi se na nos nije počela vraćati voda.

Tumarajući sve dalje i dalje, iznenada sam osjetio malaksalost, veliko zamor i bolove po cijelom tijelu. Plašeći se da bih u toj velikoj šumi mogao stradati, vratio sam se istim putem na cestu, da tamo, na nekom pogodnom mjestu, sačekam dan i nekog prolaznika koji će mi pomoći osloboditi ruke. Ne znam koliko sam se dugo vraćao na cestu, ali sam dobro zapamtio da je počelo svanjivati kada sam ponovno prolazio pored bezdana, gubilišta srpskog naroda. Potpuno se razdanilo i ljudi su već počeli izvoditi stoku na pašu.

Stojim i gledam kako se dan širi, to i pogled sve dalje seže. U meni zaiskri radost. Prepoznao sam Donji Lapac i sela oko njega. Vidio sam ceste koje su povezivale Lapac sa Bihaćem i Srbom, a ja sam na cesti prema Udbini. Stajao sam tako na mjestu zaklonjen u grmu i čekao da netko naiđe jer se nisam smio udaljiti od šume.

Dan me prilično ohrabrio, ali su me noge i ruke, i svi dijelo vi tijela boljeli, a ruke bile još uvijek okovane. Izišao sam na čistinu ispred šume i ugledao jednog čovjeka kako cestom prema Kuku goni goveda na pašu. Sklonio sam se u grmlje za svaki slučaj jer je govedar nailazio ravno prema meni, s motikom na ramenu. Stotinjak metara niže on je ostavio goveda da pasu i uputio se u dražicu pored ceste, na njivu zasijanu krumpirom. S udaljenosti od dvjesto metara dugo sam posmatrao tog čovjeka, dok je okopavao krumpir, pokušavajući procijeniti ko bi to mogao biti i da li bih mu smio prići i zatražiti pomoć.

Znao sam da u Lapcu i okolini ima ustaša, njihovih agenata Hrvata pa sam se plašio da ne naletim na njih. Izmoren, neispavan i pohrvan od bolova, teško sam mogao jasno ocijeniti što bi valjalo uraditi. Ipak krenuo sam prema čovjeku. Prilazio sam mu sa strane, pa me nagnut za motikom, nije ni primijetio sve dok mu nisam nazvao dobro jutro. To ga je preplašilo i trgnulo kao da je nečim udaren, a tek je postao zbunjen kad je pred sobom vidio čovjeka grozno okrvavljenog i u zgužvanom odijelu. Motika mu je ispala iz ruku.

Videći njegov strah, i bojeći se da ne počne bježati, a ja ostanem u žičanom okovu, rekoh: „Ne boj se, čovječe, vidiš li da sam pobjegao sa strijeljanja.” Tek tada se malo pribrao i smirio. Prišli smo jedan drugome, ali je on stalno pogledavao na cestu, bojeći se da ne naiđu ustaše. Ja sam mu okrenuo leđa i zamolio da mi odveže žicu. Namučio se dosta, jer je žica bila duboko urezana u tkivo, a on se trudio da mi ne pravi nove rane.

Oslobođene ruke nekontrolirano su se spustile niz moje tijelo, kao dvije teške gvozdene poluge. Nisam mogao da ih pomaknem. Na brzinu sam objasnio šta mi se sve dogodilo. Još jednom mi je pogledao u ruke i rekao: „Pobogu, brate, kako su ovako pocrnjele kao da su ugljenisane”, i da mu je drago što takvom mučeniku pomaže, pa da ne zaboravim, ako ostanemo živi, Jovu Bosnića, kovača iz sela Oraovca. Još više sam se zagledao u njega i stvarno, tek tada, prepoznah Bosnića i sjetih se odakle se poznajemo. Zatim sam mu rekao da savjetuje Srbima da čuvaju oružje i da se skrivaju od ustaša. Uputio me šumom iznad sela, pa dalje Zuleševicom u pravcu Dobrosela i Brezovca.

Čim sam se udaljio od Bosnića par stotina metara, naiđoše dvije žene koje su bile istjerale stoku na pašu. Bio sam ponovo neizdrživo žedan i zamolio sam ih da mi donesu vode. Jedna od njih bila je mlađa, a druga poodmaklih godina. Kuće su im bile blizu i one su mi rekle da sačekam. Za svaki slučaj sam se sakrio u grmlje, gledajući kako brzo odoše. Ta starija žena imala je neki čudan naglasak, pa nisam bio siguran da sam dobro postupio.

Povukao sam se još dublje u šumu i posmatrao da neće koga dovesti. Kad sam vidio da dolaze same, vratio sam se na mjesto susreta. One su na leđima nosile krošnje za sijeno i list za stoku, da bi time zamaskirale svoj odlazak u šumu. Osim vode, žene su donijele kruha i varenike, nudeći da jedem. Videći da vlastitim rukama ne mogu prihvatiti ni vodu ni hranu, nahranile su me i napojile kao malo dijete. Ženama sam se duboko zahvalio, zaboravivši da ih pitam za ime i produžio sredinom sjeverne padine Zuleševice. Kasnije sam čuo od Ilije Rašete da su to bile Stana i Marija Zobenica.

Idući tako podno šume, iznad Oraovca, ugledao sam kod jednog izvora čovjeka koji mi je bio poznat. Prepoznao sam Mirka Đukića, pa sam mu prišao. Bio je jako iznenađen susretom, a naročito mojim izgledom, ali je znao da ustaše terorišu, hapse i nekud odvode Srbe u nepoznato. Ispričao sam mu kako sam juče ujutro pao u ruke ustaških zlikovaca, pa šta se sve sa mnom zbivalo do bježanja sa jame na Kuku i kako su sve druge Srbe dovedene postrijeljale i bacile u jamu.

Dalje sam nastavio opet kroz šumu, presijecajući kosu i drage ove planine. Idući tako, iznenada su me, iznad Gornjeg Lapca presrela dvojica ljudi, naoružani lovačkom jednocijevkom kapseljačom. To su bili otac i sin Vučkovići iz Boričevca, izbjegli od ustaša i sakriveni u šumi. I njima sam ispričao šta mi se dogodilo. U Dobroselo sam stigao oko 14 časova do kuće dr. Gojka Polovine, organizatora ustanka i otpora ustašama.[8]

Ličko selo Donju Suvaju u općini Srb iznenada je opkolilo 300 ustaša, domobrana i oružnika vojske Nezavisne Države Hrvatske 1. jula 1941. godine. Zlikovci su pohvatali u popodnevnim satima 243 mještana od kojih 118 djece u starosti od tek rođenog do petnaeste godine, 75 žena i 50 muškaraca. Sve su ih poklali, pobili iz vatrenog oružja i većinu spalili u njihovim kućama. Opljačkali su njihovu imovinu i sve kuće i gospodarske zgrade popalili.

O tom genocidu zločinu nad srpskim narodom zapisao sam 2. maja 1983. godine kraće svjedočanstvo Dane Kosića i opširnije Rade Dubajića koji je tada bio dječak od 10 godina starosti.


[1] Zbornik HAK 14 Kotar Donji Lapac u NOR-u 1941-1945, Karlovac, 1985.

[2] Zbornik HAK 14 Kotar Donji Lapac u NOR-u 1941-1945, Karlovac, 1985.

[3] Imenični popis poklanih Srba u selu Bubanj 3. jula 1941. godine vidi u Zbornik 14, Kotar Donji Lapac u NOB-u 1941-1945, HAK, Karlovac, 1985, str. 1101-1104.

[4] Lastavica, Dane, Bezdane jame Nezavisne Države Hrvatske ždernjače srpskog narda 1941-…, Beograd, 2008, str. 327-328

[5] Imenični popis žrtava vidi: Zbornik 14, Kotar Donji Lapac u NOB-u 19411945, HAK, Karlovac, 1985, str 1127-1135

[6] Imenični popis žrtava vidi: Zbornik 14, Kotar Donji Lapac u NOB-u 19411945, , HAK, Karlovac, 1985, str 1127-1135

[7] Imenični popis žrtava vidi u Zborniku 14, Kotar Donji Lapac u NOR-u 19411945. HAK, Karlovac, 1985, str. 1095-1142.

[8] Opširnije vidi u Zborniku 14, Kotar Donji Lapac u NOR-u 1941-1945, HAK, Karlovac, 1985, str 848-857


Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Dr Đuro Zatezalo sa saradnicima na promociji knjige.


Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com


https://youtu.be/pJSz3jqGxk4

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top