Molite se za raba Božijeg Romana, ubijenog na bojnom polju, molite se za sve ubijene Pravoslavne ratnike

Datum objave: četvrtak, oktobar 17, 2019
Veličina slova: A- A+

Kada je 90-ih godina buktio rat u Bosni i Hercegovini monah iz manastira Valaam gdje je bio ikonopisac, Roman, odlučio je da krene tamo i pomogne svojoj pravoslavnoj braći. Dođe svome duhovnom ocu i iznese mu svoju odluku.

– Blagoslovi, oče!

– Ne – uzvrati mu duhovni otac. – Nije to za tebe, ti imaš sasvim drugi put u ovom životu, tebi je Gospod dao talenat, i još ga nisi dokraja razotkrio. Ostani u manastiru!

– Ne mogu, oče, duša me boli za braću Pravoslavnu, hoću da im pomognem.

– Ako odeš u Bosnu, tamo ćeš i ostati, nećeš se vratiti. Bolje ti je da ostaneš u manastiru!
I Roman je ostao. Nastavio je da radi. Jednom je u manastir stiglo pismo sa Svete gore, do koje je takođe stigla slava talentovanog ikonopisca. U pismu su Romana pozvali na Svetu goru da oslika ikonostas.

Duhovni otac dao je Romanu blagoslov, i on je krenuo na put. Put ga je vodio kroz Beograd i u jednoj beogradskoj ulici Roman je slučajno naišao na Ruske dobrovoljce koji su došli da posjete svoje ranjene drugove. Duša mu je usplamtela i pohrlio je sa njima u Bosnu.

…Sada je ležao na vrhu bezimene uzvišice. Sunce se uzdizalo sve više i više, obasjavajući veličanstvene bosanske planine i dolinu pod njima. Roman je gledao na ljepote koje se pružaju pred njim, znao je da je to njegovo poslednje svitanje. Da, u pravu je bio duhovni otac kada mu je rekao da se iz Bosne neće vratiti. Uslijed velikog gubitka krvi vrtilo mu se u glavi, ponekad bi ga uhvatila nesvjestica i gubio bi svijest. „Samo da me ne zarobe“ – stigao je da pomisli i začuo korake.

Pridigavši se, vidio je neprijateljske vojnike kako se penju gore. Automatska puška, odavno spremna za boj, ležala je pred njim, a pored nje granate. Roman je pridigao pušku, provjerio nišan i sa deset koraka opalio po neprijatelju. Dugim rafalom pokosio je dvojicu, a zatim je, stisnuvši zube i savlađujući bol, zaredom bacio dvije granate. Neprijatelj se ubrzo povratio i otvorili su uzvratnu vatru. Roman je odgovarao kratkim rafalima, štedeći metke. Vrijeme je prolazilo, a neprijatelju nikako nije polazilo za rukom da savladaju jednu jedinu vatrenu tačku.

Najzad su se dvojica prikrala otpozadi i zasula tu tačku granatama, ali je, čim su odgrmjele eksplozije, tačka opet oživila i na te odvažne poletila bi uzvratna granata. Neravnopravni boj potrajao je više od sat vremena, ali uzvratna vatra je prestala tek pošto su muslimani dovukli bacače granata. Potom su se popeli na vrh, našli tijelo Pravoslavnog ratnika i začudili se. Kako to da je, teško ranjen, u takvom stanju toliko dugo pružao otpor, ne samo uzvraćajući vatru nego i bacajući granate i nikako da ga ubiju. Vidjeli su veliki monaški krst, dugu kosu i bradu.

„Nije to običan čovek. Verovatno je neki visoki zapovjednik“ – pomisliše.

Nekoliko dana kasnije Srbi su razmijenili Romanovo tijelo i sahranili ga sa vojničkim počastima na groblju Donji Miljevići. Na istom groblju gdje su sahranjeni i drugi Ruski dobrovoljci, njih osamnaestorica. I svi oni leže u istom redu, kao da stoje u stroju:

Sergej Ivanov iz Pitera, Oleg Bondarec iz Kijeva, Ruski oficir Jurij Petraš iz Bjelorusije, Uralski kozak Viktor Desjatov iz Jekaterinburga, koji je poginuo spasavajući srpsku djevojku. Tolja (Anatolij) Ostapenko iz Perma, zastavnik mornaričke pješadije, Aleksandar Škrabov iz Naberežnih Čelnova, Ruski oficir Valjera (Valerij) Bikov iz Pitera, njegov imenjak Valjera Gavriljin – magistar hemijskih nauka, Sergej Bataljin – ljekar i izvrstan hirurg.

Sergej je poginuo izvlačeći ranjenike sa minskog polja, spasao je četvoricu, a sam poginuo. Saša i Ljena (Aleksandar i Jelena) Siljvestrovi, muž i žena, oboje poginuli od istog rafala. Moskovljanin Pjotr Mališev, Vadim Pigarjov, Boris Naumenko, Aleksej Tomiljin i Sergej Mirončuk iz Odese.

Posle sklapanja mira granica je prošla pored groblja i Ruski dobrovoljci leže svega nekoliko metara od nje. Ruski grobovi pružili su se u nizu duž granice, kao da je čuvaju. Čak i posle smrti su na prvoj liniji.

Roman je bio monah, čovjek koji ne smije da uzima oružje u ruke. Otišao je da brani Pravoslavni proganjani narod bez blagoslova. Ali, ima li među nama iko ko bi pokušao da osudi Romana?

Molite se za njega, Pravoslavna braćo! Molite se za raba Božijeg Romana, ubijenog na bojnom polju, molite se za sve ubijene Pravoslavne ratnike.
Neka im je Carstvo Nebesko!

Izvor:

Fejsbuk strana Bojana Milijaševića
Tekst napisao Mihail Mihajlović Gorimov

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top