arrow up

Lordan Zafranović o svom novom filmu: Istina o Jasenovcu mora da se kaže – neki je neće prihvatiti!

Bivši nemački kancelar Vili Brant napravio je veliki, svetski gest kada je kleknuo u Aušvicu i zatražio oproštaj. Jedino tako nešto ima snagu. Dok neko ne klekne u Jasenovcu, na onom strašnom mestu gde je ubijeno toliko nevinih ljudi, Jasenovac neće dobiti svoj epilog. I dalje će biti mesto optužbi, mržnje i podela, kaže reditelj Lordan Zafranović. Proslavljeni reditelj se od rane mladosti bavi temom zla – kako ono nastaje, kako se razvija i kako se ostvaruje, posebno onog zla koje su počinili Hrvati – ustaše, ljudi ponikli iz njegovog naroda. Zafranović svojim delima opominje: budimo ljudi, suočimo se prvo sa sopstvenim gresima i učinimo sve što je do nas

suvaja-28.jpg

Suvaja, mjesto zločina koje ne smijemo zaboraviti

Ustaški pokolj, 01. jula 1941. nad stanovništvom sela Donja Suvaja, smještenom između Srba i Donjeg Lapca, predstavlja najmasovniji ustaški zločin nad stanovništvom kotara Donji Lapac prije ustanka srpskog naroda u borbi za opstanak.[1] O razmjerama ovog zločina, ali i zločina usko vezanih za ovaj događaj, tj. pokolja u mjestima Lički Osredci i Bubanj, govore i podaci o ukupnom broju žrtava. Prema podacima istoričara dr Đure Zatezala (1931-2017.) iz Karlovca, ustaše su tog dana “ubile i nožem usmrtile 243 srpska civila od kojih 118 djece, 75 žena i 50 muškaraca”[2] Po nekim drugim izvorima, tj. poimeničnim spiskovima žrtava, u pomenutim selima Suvaja, Osredci i Bubanj, u prva tri dana mjeseca jula,

Vladimir Bursać: Sudbina Stanka Opačića – Ćanice je bila veličanstvena i u isto vreme tragična, strašna i tužna

Organizator ustanka na Kordunu, najuspešniji komandant partizanskih odreda, čovek koji je otvorio Prvo zasedanje AVNOJ-a u Bihaću novembra 1942.g. Čovek koji je sudio drugima i odlučivao ko će živeti a ko neće. Čovek koji je trebao da postane Narodni heroj Jugoslavije, a završio je na suprotnom kraju života. Kao zatvorenik na Golom Otoku, kojem su oduzeta građanska prava i kojeg su izbegavali njegovi partijski drugovi. Njegova sudbina je jasno pokazala zablude srpskog viđenja jugoslovenstva kao nečega većeg i značajnijeg od srpstva, u ime čega je vredelo odreći se delova svog nacionalnog bića. Hrvatsko i slovenačko viđenje su jugoslovenstvo shvatali samo kao privremeno rešenja do konačne federalizacije i nastanka njihovih država.

putevima-kozarske-djece01.jpg

TAJNA PARCELE 142 NA ZAGREBAČKOM GROBLJU MIROGOJ

Neodgovorni i nedostojni imena naših predaka olako zaboravljamo svoje žrtve. Imamo li pravo tražiti oprost od Novomučenika srpskih zbog našeg besmisla i nedostatka egzistencijalnog samopoštovanja !? Parcela broj 142 na zagrebačkom groblju Mirogoj krije tajnu djece mučenika, žrtava ontološkog zla oličenog u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To sveto mjesto koje je 1942. godine , izvan tadašnjih granica Mirogoja, služilo za zakopavanje „inovjeraca“ danas odiše mirom na granici šume, gdje leži skroman spomenik i mala nadrgobna ploča. Kod ovog svetog mjestane dolaze zvanične delegacije sa srpskih prostora, nema velikih izjava u objektive fotoaparata i kamera državnih servisa. Danas, tek po koja igračka ispred nadgrobne ploče svjedoči o tome da ovo mjesto nije običan grob, kako na ploči piše, „nekoliko

Stradanje Srba Donje Hercegovine u genocidu NDH 1941-45. godine (2)

Aprilski rat, hrvatska izdaja i pobuna, proglašenje NDH u Čapljini, ogorčene borbe za grad, okupacija prve srpske žrtve, uspostavljanje hrvatske vlasti i pripreme genocida. Piše: Milenko Jahura  Za potpuno istrebljenje Srba idealna prilika posle Hitlerovog i Musolinijevog razbijanja Jugoslavije i uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske, mračne zločinačke tvorevine. Hrvatske mase su je dočekale sa euforičnim oduševljenjem. Muslimanske takođe, u nešto manjoj meri. O kakvom se raspoloženju radi govori i činjenica da je u Čapljini, pod vođstvom katoličkih sveštenika Jure Vrdoljaka i Ilije Tomasa, predratnih članova ustaške organizacije, proglašena Nezavisna još 8. aprila 1941.godine, dva dana pre nego je istu Kvaternik proglasio u Zagrebu! Opijene šovinističke mase napadaju i razoružavaju jugoslovensku vojsku,

Stradanje Srba Donje Hercegovine u genocidu NDH 1941-45 godine (1)

Povodom 85 godina od početka velikog genocidnog Vidovdanskog pokolja hrvatske države nad srpskim narodom. Piše: Milenko Jahura(1. deo- uvodne napomene) Donja Hercegovina je geografsko-istorijska odrednica, koja se kod Srba, za razliku od Hrvata, danas retko koristi kod ovakvah i sličnih razmatranja. Ovo smatram neopravdanim zaboravljanjem jednog srpskog kraja, sa nesrećnom sudbinom i mnogim nacionalnim, kulturno-istorijskim i drugim vrednostima, na koji osvajači danas polažu pretenzije. To je prostor niske Hercegovine, koji se naziva i Huminom i pripada mu područje Stoca (bez Dabra, koji mu je donedavno administrativno pripadao), Dubrava, Hrasna, Čapljine i Ljubuškog. Smatrao sam da je opravdano da se, ovde obradi Donje Ponertvlje, odn. Metković i Opuzen, koji su danas

Pavelić pozdravlja svoju vojsku

Ubiti učitelje i popove

Ustaše razradile plan da se Srbi „svi do jednog“ pobiju. Seljani usmrćeni maljevima i bačeni u jamu Golubnjača Masovni pokolji Srba u NDH bili su unapred planirani i organizovani. Inicijativu za ta monstruozna ubistva dali su Pavelić i njegovi saradnici, a odobrili je i svesrdno joj pomagali nemački i italijanski okupatori. Cilj je bio potpuno uništenje, istrebljenje pravoslavnog življa i stvaranje „čiste hrvatske nacije“. Plan za istrebljenje Srba razrađivan je na ustaškim sastancima, na koje su redovno dolazili i katolički sveštenici. Tako je, na primer, sredinom maja 1941. u Glini, u zgradi bolnice, održan zbor ustaša iz gotovo svih župa NDH, mada su većinu činile ustaše iz Bosne i Hercegovine

kalendar-genocida-c549cd23.jpg

Kalendar genocida: 20. jun 1941. Godišnjica stradanja Srba u Lici

Jama Jasenovača – Jasikovača, Bubanj kod Borićevca, Donji Lapac. 20. juna i 3. jula 1941. ustaše su pobile nekoliko desetaka Srba, muškaraca, žena i djece i bacile u jamu. Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005. Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila: [email protected], telefonom: +387/51/420-441,  +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941.  Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska. 

Dr Đuro Zatezalo: Pokolj u Lici na području Donjeg Lapca i Srba

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje SVJEDOČANSTVA GORSKI KOTAR I LIKA DONJI LAPAC I SRB Savka Vlatković Stojanović, Donji Lapac  „Radije u smrt! Nećemo se pokrštavati!” Savka Vlatković-Stojanović svedoči o stradanju svoga oca Jandrije Vlatkovića: „Prije rata mi smo živjeli u Donjem Lapcu. Moj otac Jandrija bio je trgovac. Tu smo dočekali i uspostavljanje Nezavisne države Hrvatske 1941. godine. Čim su ustaše preuzele vlast u Lapcu, odmah su nam oduzele trgovinu i sve što smo imali. Sve su odnijeli i opljačkali, a ono što je ostalo uništili su. Čak su i slike sjekli bajonetima. Meni je

Jasenovac spomenik

Časni fratar – sotona

Najviše ljudi ubijeno dok je logorom komandovao fratar Filipović. Жene i deca držani bez hrane i vode u „kuli smrti“ Prvi logoraši su počeli pristizati teretnim vagonima na železničku stanicu Jasenovac 20-21. avgusta 1941. Odatle su sprovođeni na livade kraj sela Bročice sa južne strane Struga, uz šumu Donja Krndija i put Novska – Jasenovac. Na tom mestu su bile podignute dve barake, a na ulazu stražara i dva stražarska tornja. Sve je bilo ograđeno bodljikavom žicom. Svi koji su tokom avgusta do početka oktobra 1941. upućeni u Koncentracioni logor Jasenovac bili su smešteni u ove barake. Logoraši u svojim izjavama taj logor nazivaju Bročice I, Bročice II, Šuma i

Vješanje na Terazijama, Beograd, avgusta 1941.

Svjedočanstvo jednog zločina (2): Zapisi o sudbini porodice Đukić

Po dolasku u Sarajevsku 3, posle 10 dana, gazda te kuće reče majci da radi kod njega, da sprema i čisti odaje, gdje je on izdavao prenoćište. [1] Majka je prihvatila odma taj poso i dobila od gazde jednu praznu veću sobu za sve nas. Bile nas dve, kumovi i Zorićke, dve. Tako smo nas dve dobile stalan boravak u Beogradu. Majka posle poče da radi po kućama i povrh ova dva posla čistila je još jednu kafanu. Nije dugo bilo, po malo je počela raditi u jednoj kujni, gde su se hranili radnici te je od sviju dobila potvrde da radi i to je predala Komesarijatu za izbeglice. Posle 2 meseca

Ustaški dželat "po obavljenom poslu" u Jasenovcu

Svedok strašnog pokolja

Hvatali su jednog po jednog, povalili na stol, jedan ustaša klekne čovjeku na prsa, a drugi uzme nož i presjeca grkljan. Klanje ljudi počelo je redom, kako smo stajali u crkvi, nastavio je priču o masakru u Glini Ljuban Jednak. Hvatali su jednog po jednog, povalili na stol, jedan ustaša klekne čovjeku na prsa, a drugi uzme nož i presjeca grkljan. Nisu čekali da iskrvavi ili umre, već su ga polumrtvog iznosili iz crkve i bacali na kamion. Kada su poklali tri četvrtine ljudi, stali su da se odmore. Čim su nastavili, hvatali su jednog starca pitajući ga: ’Hoćeš li nam dati ženu, sestru i kćerku?’ On je odgovorio da

Jovan Mirić: „Ima li mjesta za nas na ovome svijetu“

Zamuknuše i crkvena zvona, noseći širom vaseljene naše posljednje pitanje: ima li mjesta za nas pravoslavne Srbe, ove koji jesmo, ovdje gdje jesmo, na ovome svijetu. Kuća Kuću su mi zapalili, i sav je narod u njoj izgorio. U pepelu i ugarcima ostali su mi braća i sestre, majka i otac, rodbina, komšije.  Ja sam jedina ostala u životu. Kuća je bila drvena, planinska, na četiri vode, sa dvije prostorije. Lako se zapalila i brzo je gorila. Istjerali su sve nas iz kuća rano ujutro, nenadano, svezali nam svima ruke konopima i dotjerali u našu kuću. Bila je najprostranija. Oko kuće su postavili stražare sa puškama. Sve njih smo poznavali,

Miostrah: Tragom predaka

Bio sam u Miostrahu, a da do pre nekoliko meseci nisam ni pomišljao da ću ikad tamo otići. Ideje za mnoge naše poduhvate začete su u kafani. I za ovaj moj. A povod je bio tekst iz „Pečata“… Piše Miroslav Maksimović Može li strah biti mio? Ne znam, možda i može. Moja majka je, godinu-dve pred smrt, a posle moždanog udara, rekla da oseća da je čitavog života bila u nekom tihom strahu. Od čega? Od ljudi? Rodila se u mestu koje se zove Miostrah. I tu je, u četrnaestoj godini, završila prvi život. Drugi je, do osamdesete, provela, u čudnom strahu, a da nikad više nije otišla tamo. Жivot

Knjiga „Hronologija zla“ ulazi u završnu fazu

Dragi prijatelji, sa velikom odgovornošću i dubokim osjećanjem duga prema našim stradalim precima, obavještavam vas da knjiga „Hronologija zla“, posvećena stradanju srpskih civila 1941. godine na prostoru Podmajevice, Majevice, Posavine i Semberije, ulazi u svoju završnu fazu. Piše: Milutin Tešanović Planirano je da predprodaja knjige počne već u julu, dok će promocije krenuti u septembru. Posebno je važno što će, uz promocije, po školama biti organizovani i časovi istorije na ovu temu, kako bi mlađi naraštaji saznali istinu o stradanju nevinih ljudi, žena, djece i staraca, čija imena ne smiju ostati zaboravljena. Ovo nije samo knjiga.Ovo je naš zajednički zavjet pamćenja. Zato molim sve pratioce, potomke stradalih, mještane i sve

NAJNOVIJE VIJESTI

Ilija Ivanović

He was born in 1928 in the village of Podgradci, Bosanska Gradiška

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.