Vlak je 28. aprila predvečer krenuo prema Bjelovaru. Dugo nijedna od porodica nije znala kuda su ti ljudi odvezeni. Po izjavi Marije Bosanac, to je potrajalo oko tri nedjelje. Govorilo se da su otjerani na rad u Njemačku. Nikome nije išlo u glavu da se toliki ljudi mogu poubijati! Ljuba, nevječana žena Dane Bobića, negdje je doznala da su u Koprivnici, u logoru „Danica“. Majke, žene i sestre počele su odlaziti u Koprivnicu, odnositi hranu i čisti veš. Iz straha da idu na željezničku stanicu u Grubišnom Polju, one su odlazile u Špišić Bukovicu pa odatle vlakom u Koprivnicu. Kad se majka vratila iz prve posjete, donijela je očeve dugačke

Naravno, sve ih “primaju” i zatvaraju sa ostalima. Netko donese glas da su svi iz škole otjerani na željezničku stanicu, ukrcani u stočne vagone i da su tu zatvoreni. Idu sada jadne majke, braća, sestre i žene da vide svoje najmilije, jer zatvaranje u vagone znači da će nekamo biti odvezeni. Svatko ponešto nosi: potrebnu obuću, odjeću… Neki su iz kuća istjerani napola obučeni ili u papučama. Nosi se ponešto i za jelo. Čuvari-ustaše i domaći civili sa puškama ne dozvoljavaju da se bilo šta dade njihovim komšijama, do jučer uvaženim domaćinima kojima su išli u goste, na slave, na Božiće, na Uskrse, na krstitke i babine, u svatove… „Šta

Radost u našu kuću unio je dolazak moga brata Steve, najstarijeg djeteta Luke i Evice. On je učio pekarski zanat u St. Bečeju, a prije nekoliko mjeseci se “oslobodio” i postao kalfa, te nastavio raditi kod istog majstora. Međutim, počeo je rat, a on još nije uzet u vojsku. Došli su Nijemci pa je od straha pred njima došao kući. Pričao je o nekakvim Folksdojčerima, domaćim Švabama koji su se latili oružja kao što je ovdje uradila “Seljačka zaštita”. Kaže da oni na rukavu imaju kukasti krst, a kape su im sa šiltom. Netko je naišao iz varoši. Šapatom priča da su ustaše i zaštitari g. protu Jovana Markovića za

Počele priče da se u klokočevačkoj šumi pobunio rezervni puk, sve uglavnom „Šokci”. Poubijali komandire i komandante Srbe i Crnogorce i otišli kućama ili prešli u zaštitu. Došao netko iz gornjeg kraja, tamo je ujakova i tetkova porodica, šapću da stalno peku kruhove i daju Bosancima i Srbijancima, vojnicima koji šumom bježe ispred Nijemaca da ih ne zarobe. Nemaju više odjeće da im daju da se presvlače. Opremu bacaju u onaj stari bunar preko puta Đukića kuće. Ide odozgo, jaše na konju vojnik. Raskopčan je, bez oružja, na konju nema sedla. Govori: “Sve je propalo, to je velika njemačka sila, svu konjicu koja se suprotstavila su poubijali – i konje

I još oni kočijaši i ujak nisu ni upregli konje pod ona kola, kad nastade tajac. Došla neka tri čovjeka. Jednog dobro poznam. Imaju šešire, na rukama hrvatsku trobojnicu i na ramenu karabin. Kažu: „Hrvatska se predala! Isprežite konje i idite kući”! Seljaci jedva dočekaše, odvojiše konje od kola, uzeše vagijere u ruke i krenuše kući. Nas trojica brže trčimo kući da prenesemo novu vijest. Smatrali smo vijest važnom jer se posljednjih dana puno govorilo o tome da se Hrvati predaju Nijemcima, da neće da se bore, da su izdali, da se u pojedinim selima puca po vojsci… Saopćim ocu šta se desilo u Kovačevića dvorištu, a on kaže: „Kakva

Nedjelja je. Oblačno vrijeme. Mitar Amidžić, godinu dana stariji od mene, i ja idemo kod mog vršnjaka, našeg zajedničkog kolege Predraga Popare (Baće) i čujemo zvuk aviona. Dođosmo do Baćine kuće kad tu neki ljudi pričaju sa Baćinim ocem o tome da je bombardiran Beograd. Mitar i ja odmah trčimo natrag kući da donesemo tu vijest. Otac i mati se čude, dovikuju nekima koji prolaze trotoarom i pitaju da li je istina to što smo čuli. Eto i svijeta iz crkve. Neki zastaju, roditelji pričaju sa njima nagnuti kroz prozore. Zastaju uglavnom rođaci i kumovi. Oni iz katoličke crkve samo prolaze, ne zastaju. U toj priči netko reče da je

Bivši kotar Grubišno Polje pokrivao je područje istočne Bilogore, a graničio je sa kotarevima Virovitica, Slatina, Daruvar, Garešnica i Bjelovar. To je najsjevernija općina zapadne Slavonije. Uže područje Bilogore i Kalnika brdovito je i šumovito, a u istočnom dijelu Bilogore i na Kalniku naseljavaju ga pretežno Srbi, čija se sela kao uska traka provlače između Podravine i Moslavine, naseljenih gotovo isključivo Hrvatima. Po popisu iz 1931. godine, na tom je području tada živjelo 24.179 stanovnika i to 11.200 Srba, 8.000 Hrvata, 1.200 Mađara, 3.500 Čeha i 300 stanovnika ostalih narodnosti. Kako se vidi, Srbi su na tom području činili najbrojniji dio stanovništva – 46%. Bivši grubišnopoljski kotar ima kao kotar

U julu mjesecu 1942. godine ustaše su na područje grubišnopoljskog kotara dotjerale oko 9.000 Kozarčana, staraca, žena i djece, “zarobljenika” s Kozare. Svi su ovi “zarobljenici” u bijednom fizičkom stanju, gladni i bolesni. Početkom avgusta, po naređenju III operativne zone, četa prelazi u Slavoniju i tu ostaje sve do akcije na Španovicu, 3. oktobra 1942. godine, u kojoj je i sama sudjelovala. Krajem avgusta 1942. godine Gedeon Bogdanović je, zajedno sa deset drugova, prekomandiran u sastav Prvog slavonskog partizanskog odreda. Slavonci, Moslavčani i Banovci 27.9. zajednički napadaju Grubišno Polje, garnizon od oko 200 ustaša i 300 domobrana. Sve te akcije, a i neke druge manje, izvršile su združene snage s

Tada su uhapšena 504 Srbina. Otjerani su u Zagreb, pa u Koprivnicu, a zatim u Gospić. Svugdje su teško maltretirani, vrijeđani i mučeni. Svi su oni kasnije, u julu mjesecu 1941. godine, poubijani u Jadovnu na Velebitu. U avgustu 1941. godine ustaše poduzimaju i drugu masovnu mjeru likvidacije Srba – njihovo iseljavanje u Srbiju. Iseljavanje vrše stranci-ustaše i domaće ustaše, te jedna četa ustaša-koljača iz Hercegovine. Tada je iseljeno 600 bogatijih porodica (oko 2.500 ljudi). Tom su prilikom, u noći 4/5. avgust 1941. godine, ustaše masakrirale i iz čista mira ubile pet Srba. Nešto kasnije otjerane su i u Jasenovcu pobijene sve porodice Židova. Odmah zatim, Nijemci su u srpske

Ustaše su u odnosu na broj stanovnika bile beznačajna manjina. Treba imati u vidu da je u ono vrijeme i uz uvjete kakvi su bili (kapitulacija, prisustvo njemačkih jedinica u Grubišnom Polju, potpuna podrška dijela aparata bivše vlasti, zatim vodstva HSS-a i većine katoličkog klera) i ta manjina bila sasvim dovoljna da osigura uspostavu ustaške vlasti. Odmah nakon uspostavljanja ustaške vlasti paralelno je uspostavljen i sistem ustaške organizacije – ustaški logor u Grubišnom Polju, ustaški tabori po općinama, a i ustaški rojevi po selima: G. Rašenica, V. Peratovica, Lončarica, Topolovica, Zrinska, Veliki Grđevac, V. Barna, V. Zdenci, Djakovac i Turčević Polje. Osim toga, pojedinci i manje grupe naoružanih ustaša postojale

Bez obzira na hladnoću, kišu i susnježicu ili snijeg, gotovo svaku večer u zimu ’40/41. godinu dosta ljudi išlo je u varoš (centar mjesta Grubišno Polje) slušati radio. U gornjem kraju mjesta nitko nije imao radio-aparata. Ne znam koliko ih je moglo biti u varoši, ali svi su išli slušati radio u kuću gdje je krojačku radnju imao Smola. On je imao radio pa bi ga postavio u ganjak (trijem) i tu su ga slušali i oni koji stanu u trijem, ali, bez obzira na vremenske prilike, i oni koji u ganjak nisu stali. Vladala je potpuna tišina. Radio je glasno, vrlo glasno govorio. Slušalo se bez naprezanja. Govorili su

1. Bjelovitić Miloš, Jarić Ilija, „Gudovac 1941 – Da se ne zaboravi“, Matica srpska Republike Srpske, 2002. 2. Bobetko Janko, „Sve moje bitke“, Vlastita naklada, Zagreb, 1996. 3. Bojčić Cvjetan, „Ožiljci“, Udruženje Derežana u Beogradu, Beograd, 2003. 4. Bosanac Marija, Kasetofonska snimka, „Grubišnopoljski list“ br. 86, 29. mart 1991. godine – poseban prilog. 5. Brkić Zvonko, „Bilogorska sjećanja“, Općinska konferencija Saveza komunista Grubišno Polje, Grubišno Polje, 1969. 6. Bulajić Milan, „Jasenovac: ustaški logor smrti“, „Srpski mit“, Muzej žrtava genocida, Beograd, 1999. 7. Cvetković B. Zdravko, „Sedamnaesta slavonska NOU brigada“, Vojno-izdavački zavod, Beograd, 1978. 8. Debić Ivica, Delić Ante, „Otkos“, Matica hrvatska, Grubišno Polje, 1999. 9. Dedijer Vladimir, „Vatikan i Jasenovac“,

Bilogora i Grubišno polje 1941 – 1991. Početna strana… Sadržaj poglavlja Uvod Istorijski kontekst i njegov uticaj na uže geografsko područje Događanja pred prvi i drugi svjetski rat Pregled događanja na prostoru istočne Bilogore 1941. i 1942. godine Geografski položaj i stanovništvo Okupacija i uspostava ustaške vlasti Hapšenja, teror i deportacije Napad partizana i ustaška odmazda Svjedočanstva o genocidu Zlosutno proljeće Bombardiran je Beograd, rat je počeo Hrvatska seljačka zaštita na sceni Pobuna 108. puka na mobilizacijskom zborištu u Klokočevcu Dolazak brata Steve Noć strave i užasa Komšije i prijatelji, koji to više nisu Nekoliko širih, autentičnih svjedočenja Marvenim vagonima za Koprivnicu Kolone smrtnika idu prema Velebitu Tihomir T. Prodanović:

Milan Bastašić rođen je u Grubišnom Polju 30. januara 1931. godine u porodici Luke i Evice, rođene Đukić, kao treće dijete. Otac mu je bio solunski dobrovoljac. Osnovnu školu završio je u Grubišnom. Krajem aprila 1941. godine hrvatske ustaše hapse mu oca i osamnaestogodišnjeg brata Stevu i potom ih ubijaju u Jadovnu na Velebitu. Poslije masovnog masakra srpskog naroda na Bilogori i u Grubišnom Polju koncem septembra i početkom oktobra 1942, Milana su sa muškarcima ustaše otjerale u Jasenovac, a majku i sestru Jovanku u Sisak. Krajem rata pošao je u gimnaziju, a malu maturu položio je u Daruvaru 1947. godine. Sanitetsku oficirsku školu završio je u Ljubljani 1950. i

Početak ove knjige nastajao je u košmaru razmišljanja o novim saznanjima iz nedavne prošlosti. Raslo je sve šire sagledavanje nekakvih tabua za koje sam smatrao da to nisu. Saznanja i impresije bili su takvi da je uslijedila prava turbulencija podataka o događanjima, odnosima, činjenicama, iskrivljenim istinama, akterima i svjedocima. Svaki pokušaj da se to sredi imperativno je zahtijevao ulazak u prošlost. Ne manji problem bio je – odakle i sa čime početi. Dublji istorijski kontekst u najužem sadržaju nametao se kao nužnost – da se nađe čitaocu pri ruci, da on vidi kako se ništa ne događa slučajno. Među korice ove knjige stavljene su mnoge istine, do sada nepoznata događanja