
Saša Lončina: U jednom gradu, hiljadama kilometara udaljenom od potkozarja, svi prisutni gledaju film o stradanju jednog naroda kojem se to stradanje negira… i plaču
Kao neko ko je potomak žrtava Gradine i Jasenovca, prvi put sam mogao gledati ekranizovano ono što sam od mnogih preživjelih i onih koji su imali sreću da izbjegnu to zlo, mogao čuti. I nije nimalo prijatno, ali za otrežnjenje je uvijek najbolja gorka istina, pa ko može da je prihvati. U uvodnom dijelu filma govori se o narodu u zbijegu, koji nakon ofanzive na Kozaru završava u vozovima za Jasenovac. Ženama i djeci koja ustrašena i svjesna sudbine tiho pjevaju ’’Zasp’o Janko…’’ u vagonima smrti. Baš u tom trenutku imao sam osjećaj kao da cijela bioskopska sala plače. Zamislite, u jednom gradu, hiljadama kilometara udaljenom od potkozarja, svi prisutni











