Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu. Ako Bog da, sabraćemo se 19. juna 2021. kod Šaranove jame.

 

Dani(j)el Simić: Je li Dara prevršila mjeru oko Jasenovca?

Datum objave: ponedeljak, 15 februara, 2021
Veličina slova: A- A+

Spadam u teške budaletine, koje misle da je bilo kome, igdje, stalo do toga da li ste u životu bili dosljedni u zastupanju svojih stavova. Da će to vašim riječima, u trenutku kada odlučite istupiti, opštedruštveno dati veći značaj.

danijel_simic.jpg
Dani(j)el Simić; FOTO: FRONTAL.RS

Još od onda, kada me jedna pomoćnica u ministarstvu zovnula na razgovor i ponudila da napravim portal za kulturu o državnom trošku, ali mi je dala na papiriću broj njenog mladog rođaka “koji se bavi računarima” da i on bude “obavezno uključen”; a ja se na to zgadio i jedva nekako potrefio vrata da je ne pošaljem u materinu, jasno je da sam monetarno retardiran. Samim tim i mentalno. Odnosno socijalno.

Nikoga nije briga. Niti će biti. Portal i pare je napravio neko drugi, ko se ne grsti na burazersku političku ekonomiju. Sve ove godine sam mogao uzimati novac za “kulturne projekte” i “odgovorno blogovanje” istovremeno.

Srati po svom narodu kad treba, a onda glumiti rodoljuba i isticati da sam dobio novac od tog istog naroda, jer sam zaslužio svojom neponovljivom genijalnošću. Tako svi rade. Ali baš, baš svi. Osim mene koji sam, rekoh već, notorni sanjar i idealista. Dakle kreten.

Za ovih punih 12 godina kako zagrijavam stative za srpstvo putem Frontal.RS, izlazeći mečki na rupu sam naučio da, čim se iskreno oglasite držeći se svog principa – neće biti dobro. Strana koja siše budžet, domaći ili okupatorski, apsolutno će zaboraviti da su vas zvali objektivnim do tada.

Ne samo da će uvjereno govoriti kako ste nečiji plaćenik i rđa jedna teška, da jebete djecu i ubijate ljude, već će i oni koji su do juče bili očigledno protiv iste te koncepcije, sad odjednom postati najveće moralne gromade i žeton-saveznici, koji vama drže predavanja.

Zabrinutost da budete neprotivurječni i dosljedni, zapravo je umišljenost i nepamet. Podmeću i kleveću i ovako, kad ste čisti kao suza polarnog medvjeda.

Više i taj Simić na vrh glave sa tom njegovom ćirlicom

U najmanje ovih 12 godina, a više je od toga, zavadio sam se ili barem u nekom trenutku teško zamjerio skoro svim učesnicima društvenopolitičkog života. I to javno. To mi u startu daje nikakav koalicioni potencijal, da sutra krenem sastavljati skupštinsku većinu. Ne dobijam pare ni od države, ni od njenih neprijatelja.

A zašto?

Dovoljno je da držite jedan stav oko kojeg ne možete praviti kompromis, kao ja oko srpskog pisma, pa ćete se u vrlo kratkom roku zakrviti. Sa svima. Jer, osim što kod mene ima puno takvih stavova, srpstvo je krmača koju jašu svi, kada uzimaju pare od poreza srbadijskog kmetstva.

Kažete li im, kao 13. prase već 12 godina, da ako već uzimaju novac sirotinji raji jer su tako nezamjenjivo bitni, da bi mogli barem koristiti srpsko pismo u tom svom plaćenom dobrotvorstvu…

Oooo, kako ste tada samo gnjide. O, bratstvenici. O, rođaci.

Tako, s vremena na vrijeme, čujem iz treće ruke da je neko rekao “ne volim Simića, ali ovaj put je napisao odličan tekst…”. A ne samo da ih ne poznajem, već nijesam ni svjestan postojanja tih osoba.

Dugo sam se mislio da li je to do mene? Do moje naravi? Da ne činim veću štetu nego korist srpstvu, kao njegov glavni zatočnik zapadno od Drine? Da se povučem kako bi neko drugi, umiljatiji, zauzeo prostor koji okupiram?

Istina je jedino, da to mjesto niko neće.

Nije do mene

Ne bojim se reći “ne razumijem” kad neko priča, a posljednje što želi je pojašnjenje. Sa neistomišljenicima se verbalno bijem uglavnom sam u studiju, ali ni jedan Nevladinić ne smije više ući u isti, ako ih ja čekam u oktagonu.

Slavim jednu iz ciklusa vučijih slava i samotnjaštvo je ušlo u krv ove društvene životinje. Kao zoon politikon srodio sam se s tim, da ako zastupam interese svog naroda, ili bar iznosim istinu o njemu, onda moram dijeliti i njegovu sudbinu. Usamljenu, odbačenu, izdanu od najbližih. Da sam ružan, bolestan, nekulturan, fašista i genocidaš.

Da sam prebirač kostiju. Mitoman. Apologeta ratnim zločincima i zloj Rusiji. Mračnjak i smarač. Nevoljen u Efbihu, Hrvatskoj i Krugu dvojke. Maligni pojedinac i provokator.

Lovac na protivurječnosti, koji toliko nervira svojom dosadnom dosljednošću, pa pravovjerne junačine koje su, eto, sve suprotno, redovno izjavljuju herojske replike: Sad ću namjerno da ti pišem latinicom. Pri tom su, avaj, osim što to i onako čine – jako napakostili baš meni. A ne svojoj djeci. Oni, veliki Srbi po potrebi i žderači budžeta iz prirodnog im prava.

Urednik jedinih novina koji se štampaju srpskim pismom u Srpskoj, kao da ova titula nije dovoljno umobolna, na pitanje kad će Glas Srpske prestati objave na dmrežama izbacivati s opisima i linkovima isključivo “latinične varijante”, odgovorio mi je: Neće nikad. To je ekskluzivitet Frontala.

Pri tom to nije uopšte smiješno. To je tačno. To je sudbina srpskog pisma za državne pare. A on tu istinu može napisati javno. Ne samo bez ikakvih posljedica, već sam tu ja ekskluzivni negativac što je pominjem.

Smandrljajmo to, dok se opet ne zaboravi

Otkako sam se vratio na dmreže, nepogrešivo sam utvrdio jedan obrazac. I ja sam, takav naopak kakav sam, pola decenije odsutan i nesponzorisan, dobijam kišu lajkića i srcića ukoliko objavim neku pošalicu ili fotografiju opšte prakse.

Teme vezane za srpstvo, srpsko pismo kao danas njegovo osnovno identitetsko ishodište u 21. vijeku, a posebno Pokolj i epicentar mu u Jasenovcu, ne idu preko šezdesetak odobravanja. Uglavnom tridesetak.

Čita se to, i to se baš čita, ali niko ne smije da lajkuje. Srpstva se većina Srba javno stidi. Mučno je i loše za karmu. Jer, pogađate, gledaće vas kao Simića.

Sve se to ovih dana promijenilo, pojavom Dare iz Jasenovca. Što je zaprepastilo i mene, koji se sa globalnom diskriminacijom što je doživio ovaj film, susrećem od 1995. godine. Velikosrpska sam litijska propaganda. Nijesam dovoljno dobar za Oskara. Ne vole me onda ni moji.

No, Srbi su se probudili. I ćirlični, i latinični. Svi film vole, a niko ga gledao nije. Osjećaju da im treba, da im se desilo nešto zbog čega danas gotovo da ih više nema. Dijele po dmrežama, pominju u kafanama, iščekuju. Glasaju toliko, da IMDB trokira. Zainteresovani su da ga vide. Žele da cijeli svijet čuje zabranjenu, neispričanu priču.

Zato bih i ja da uzjašem ovaj talas privremenog, indukovanom psihozom izazvanog patriotizma, te pošaljem par poruka. Kratko, na samom kraju, od čega je ova u podnaslovu ljudski najbitnija.

Iskopajte žrtve i dostojno ih sahranite!

Čak se i Vlada Srpske posthumno, po premijeri, sjetila da film počasti sa pola miliona maraka. Nakon što je najmanje 2.200.000 KM potrošila na S. Dragojevića i G. Markovića, kao osvjedočene srpske patriote. I danas, šalje takve iste u Veneciju, i trpi u visokoškolsim ustanovama.

Nije se sjetila da, istim tim subordinacijskim lancem, zvizne po ušima one koji smanjuju broj srpskih žrtava Jasenovca sa 700.000, a jedu hljeb države Srpske. I Srbije. Pri tom smanjuju samo broj srpskih žrtava, a ostalih ne.

Pitam vas, sve da imaju dokaze da je taj broj manji, a nemaju jer su žrtve spaljivali i bacali u Savu, koji je interese srpskih “istoričara” da u tome prednjače, ako su Hrvati sami poslije Drugog svjetskog rata priznali 700.000? Koji je interes državi da ih trpi da rade protiv njenih, ako ništa, propagandnih interesa? I to još dobrano prije nego što smo snimili prvi igrani film o Jasenovcu, nakon 76 godina čekanja?

Zato, o slavni vlastodršci, utvrdite Dan sjećanja na Pokolj (ekvivalent Holokaustu), a ne pišite zakon u kojem se zove Dan sjećanja na genocid NDH nad Srbima, Jevrejima i Romima. Ova druga dva naroda odavno imaju svoj dan sjećanja i mi im tu ne trebamo. Trebamo se prestati prišljamčivati drugima, pogotovo kad to otvoreno neće.

Na slobodnoj teritoriji Donje Gradine, iskopajte kosti koje nijesu odnijele podzemne vode. Ne dopustite da leže onako kako su ih, kao stoku, tu bacili dželati. Skupite te mošti i poslažite ih u veliki providni obeslisk, koji će se vidjeti iz svemira.

Ili napravite bilo kakav, visoki pamjatnik u ravnici. Onaj betonski cvijet sa druge strane je odavno uvenuo u neoustaškim falsifikatima, kojima je cilj zamagljivanje zločina. Bez jasnog znanja šta se desilo i ko je koga koliko ubijao.

Koliko je daleko Jasenovac od vas?

Povedite akciju da svaki srpski veći grad ima putokaz na svom izlazu, koji po principu “Ne brže od života”, kazuje broj kilometara do Jasenovca.

U svakom tom gradu napravite spomenik za žrtve Pokolja koji smo pretrpili, dajte imena ulica barem po Jasenovcu i Jadovnu, kao dvije faze iste cjeline istrebljenja. Od Pirota do Kozarske Dubice, od Ulcinja do Subotice. To ništa ne košta za jednu državu. Već sad zato napravite budžet, za novi film o Jasenovcu.

Od najavljene premijere ovog filma koji je prevazišao sebe na neviđeno, istovremeno na državnoj televiziji 20.02.2021. u 20:00 u Srpskoj i Srbiji, odavno nije bilo nacionalno odgovornijeg i propagandno efektnijeg čina u srpskom narodu. Ovom prilikom za orden rada predlažem onoga kome je to palo na pamet. U slučaju Koridor 92 je to izostalo iz sasvim neshvatljivih razloga.

Nakon što film svi odgledamo, neminovno će u narodu srpskom doći do sentimenta koji će želiti osigurati potomke, da im se zlo ne ponovi opet kao devedesetih. Nemojmo dopustiti da ljudskost samopoštovanja, koja još plamti u nama, zgasne kao Kosovski mit o kojem više nikad ne snimismo ni jedan igrani film.

Da li je Dara to magično ime, koje je prevršilo mjeru našeg samopotiranja? Od kojeg će krenuti obnova sopstvenog duha? Želim da vjerujem, čak i ako je razum na drugoj strani. Ni Dara iz Jasenovca nema ćirilični trejler na TiCijevi.

Ali, Srbi slobodu i istinu cijene više od razuma.

Izvor: FRONTAL.RS

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

2 odgovora na „Dani(j)el Simić: Je li Dara prevršila mjeru oko Jasenovca?“

Žeža kaže:

Svi smo mi Dara. Ja bar ne vidim izlaz, niti svjetlo na kraju tunela. Kome je ovaj članak upućen, ako ne meni samom!? Neko će se počešati zbog ovog? Ajd’ ga natjeraj da se barem počeše, osvrne, a kamoli da se zamisli, ili ned’o Bog nešto promjeni… Nema više ko! Sve moj do mojega u nadolazećem lancu upravljanja sviješću ove raje.

Nina kaže:

Za sve svirepo smaknute,zaklane,bačene u Savu,u paško more,jame Velebita,jasenovačku ciglanu,strašnu Gradinu…ovo je vječna svijeća!Iznova potresena,zahvalna na tekstu,saglasna…Mučenicima je ,,Dara”otvorila vrata raja.Pomiluj ih,Gospode,i nas grešne,u dugom ćutanju.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top