arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Bojan Vegara: STUPNIK 26. maja1993.

Sjetih se na momenat da možda nije istina da je Darko poginuo i da mu je i na Otesu život od snajpera spasila kutija metaka u džepu košulje. A onda preko pruge se začu kuknjava i bi mi jasno da je istina. Probudio sam se kad je mama zatvorila vrata i otišla u stanicu milicije na posao. Ostao sam da ležim na razvučenom dvosjedu u hodniku i gledao kako se zraci sunca probijaju kroz željezne grede na prozoru. Dugo sam ležao i gledao tu igru svijetla. Onda se probudio buraz, ustao sam i ubacio dva drveta u šporet i stavio tavu da nam ispečem jaja. Dvoje jaja njemu, dvoje meni

Spomenko Gostić. Ilustracija: Pres-foto

Spomenko Gostić – godišnjica pogibije 15-godišnjeg junaka

Dvadesetog marta obilježava se godišnjica kako je u odbrani rodnog sela Jovića na Ozrenu poginuo Spomenko Gostić, petnaestogodišnjak koji je odbio ponudu da se skloni od ratnih strahota i rame uz rame sa komšijama i prijateljima bio borac VRS.  Spomenkov saborac Brane Milivojević sjeća se da je dječaku umrla majka početkom 1992. godine, a već u septembru iste godine granata je pred kućom ubila baku sa kojom je živio. Ratni vihor ga je omeo i da nastavi školovanje, jer je bilo nemoguće iz Jovića ići u srednju školu u Doboju, pa se momčić privio uz vojsku, čiji borci su ga štitili, hranili i brinuli o njemu koliko su mogli. Spomenko Gostić je, sjećaju se

Pogledajte film ,,KOŠARE” (video)

U režiji: Đorđa Bojanića, prof. istorije i đakona Dejana Jovanovića. Cilj ovog dokumentarnog filma je da približimo suštinu i značaj ove bitke i junaštva, koji ne ulazi u detalje bitke i strategiju iste. Kroz priču nas vodi borac i junak sa Košara Darko Anđelković i penzionisani general-pukovnik Vladimir Lazarević. Cela priča je protkana kroz naratorski deo i kazivanje pesnika dr Danila Vasojevića, brata junaka Ivana Vasojevića Jaguara, naglašava Đorđe Bojanić. Naš krajnji cilj je da ovaj film ponudimo svim školama u Srbiji da ga i đaci osmog razreda i srednjih škola pogledaju 25. marta u ponedeljak ili 11. aprila 2024. god, u nadi da dobijemo preporuku ministarstva prosvete. Narator u filmu je Boško Kozarski.

Bojanić: DAN SEĆANjA NA 17. mart 2004. Taj dan nazivamo POGROM, a može se nazvati i GENOCID

Pre 16. godina na Kosovu i Metohiji izbili su najveći etnički zločinački motivisani sukobi od starne šiptara i dolaska međunarodnih snaga u okupiranoj srpskoj pokrajini. Priredio Đorđe Bojanić Taj dan nazivamo POGROM, a može se nazvati i GENOCID, evo i zašto… zar zatiranje svega Srpskog što je od antičkog doba građeno, te uništene crkve, manastiri, groblja, spomenici, ti pisani dokumenti, sva ta starina, oslikana, sve te uništene freske, ta uništena kultura, duhovnost i fizičko uništenje ljudi… zar to nije GENOCID nad jednim narodom, koji se našao usamljen dok je na svo to razaranje i uništavanje mirno gledala ta demokratska Evropa? Pitam se, kakav je to narod koji uništava groblja, koji se i

Hadži Mirjana Stojisavljević: Knjiga izlaska

Nije pitanje hoćemo li ili nećemo da se borimo, nego hoćemo li ili nećemo da postojimo. Car Lazar Sada već u godinama kada „izvesni delovi moga života počinju da liče na ispražnjene dvorane palate jer je siromašni vlasnik odustao da živi u celoj palati” (M. Jursenar), odlučih da na jednom mestu saberem sopstvena razmišljanja o svome milom srpskom rodu. Stoga sam u svojevrsnu audijenciju primila vlastite uspomene na dvadesetdvogodišnju borbu za srpski jezik, i to od onog časa kada sam početkom maja 1992. godine sa rekom Srba morala napustiti Sarajevo. „Knjiga izlaska”, simboličnog naziva, sadrži u drugom delu pripovest o tome kako sam izašla iz ratom zahvaćenog grada, odbijajući da

dr Jovan Rašković

Zavet i ispovest

Uzrastanje bez zaveta, mora stvoriti slabe, perverzne i koristoljubive ljude. Narcise i egocentrike. Često potpuno poremećene.  Piše: Miroslav Pušonja Naleteh sinoć na intervju sa akademikom Jovanom Jovom Raškovićem. U tom razgovoru pred svanuće političkih pa potom ratnih sukoba, Jova reče da smo u jednom periodu vremena živeli iznad naših mogućnosti (strani krediti o kojima se nije pričalo pre osamdesetih), da smo zborili iznad naše pameti (ideološko slepilo za stvarni svet u nama i oko nas) i da smo odlučivali iznad naših znanja (organi samoupravljanja). To nas je dovelo do stanja svesti da nam nema ravnih, i da ništa ne treba menjati.  U tom sjajnom intervjuu Jova još reče da je

Bojan Vegara: Srđan i Staša su poginuli ispred zgrade, a imali su samo 12 i 13 godina

Svako primirje je odnijelo nekoliko dečijih života i baš svako su oni prekršili. Danas je Dan sjećanja na stradalu djecu Srpskog Sarajeva i obuze me neka jeza i hladnoća. Sjećam se dana kad su ubijene Nataša i Milica, svirala je uzbuna i prekinuta je škola, jer je 50 metara od prve linije. Kasnije nam je javljeno da su na Grbavici ubijene iz snajpera Nataša i Milica. Naravno bilo je primirje, a od primirja najviše nas je stradalo. Svako primirje je odnijelo nekoliko dečijih života i baš svako su oni prekršili. Svijet mi nismo mnogo interesovali i taj svijet nije htio da zna za nas. Bili smo gladni, žedni, bjedni. Nagutali

Linta poziva Tužilaštvo za ratne zločine da u svom radu koristi 250.000 dokumenata o zločinima nad Srbima

Predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta poziva Tužilaštvo za ratne zločine da da u svom radu konačno počne da koristi 250.000 dokumenata o zločinima nad Srbima. Tužilaštvo za ratne zločine preuzelo je 2009. godine arhivu bivšeg Saveznog komiteta za prikupljanje podataka o povredama međunarodnog humanitarnog prava i zločina protiv čovečnosti na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. do 1999. godine. Odluku o osnivanju navedenog Komiteta donijela je Skupština bivše SFRJ 18.marta 1992. godine. Tokom svog postojanja prikupio je više od 250.000 dokumenata o zločinima nad Srbima. Komitet, koji je jedno vreme predvodio tadašnji patolog sa VMA dr Zoran Stanković, istraživao je ratne zločine nad Srbima u Gospiću, Medačkom xepu, Pakračkoj

Srbi ne zaboravljaju nelegalni referendum, ubistvo Gardovića i spaljenu srpsku zastavu

Nakon izglasavanja referenduma u skupštini bivše SR BiH i preglasavanja srpskih predstavnika, zatim novog preglasavanja 29. februara i 1. marta 1992. godine na nelegalnom referendumu, Srbi su u BiH imali samo dvije opcije – da prihvate majorizaciju i referendum i dočekaju novi genocid, ili da se organizuju i brane. Referendum – 1. mart 1992.Foto: RTRS U subotu, 1. marta, navršavaju se 33 godine od nelegalnog referenduma o unitarizaciji i preglasavanju Srba u BiH, iako je dotadašnja, bivša „socijalistička BiH“ od 1945. godine funkcionisala striktno po principu da se ne smije dešavati preglasavanje nijednog naroda. Nakon što je 1990. godine u BiH izabrana skupština sa višestranačkim sastavom, od početka funkcionisanja vidljiva

Bojan Vegara: DAN KOJI JE MIRISAO NA POBJEDU U RATU

Naši su napredovali i gledali smo kroz dvogled kao muslimani bježe onim Igmanskim putem u kolonama. Pričalo se, da nam treba 500 metara da se spojimo sa Đeneralom i da je to kraj rata. Mama samo što je izašla iz stana i otišla na posao, a mi ustali i molili se Bogu. Neko zalupa na vrata i prekidoh molitvu. Buraz osta u sobi da se moli, a ja otvorih vrata. Ispred stoji baba sva zapuhana i rekoh joj: -Odkud ti baba ovako rano? -Ma jutros naišle Munje, svratio Vlado da vidi đeda i odoše na Igman. Reče baba i prođe u hodnik i sjede sva uspuhana. Briše znoj i puše

Otjerana u grob

Stoja Trivkanović (1950 – 2019) iz Siska izgubila je sve sudske postupke pokrenute zbog ratnog ubojstva dvojice sinova i muža krajem ljeta 1991. godine. Stoja Trivkanović (1950) umrla je sredinom decembra 2019. godine u Sisku ne dočekavši pravdu zbog ubojstva sinova Zorana (23) i Berislava (18) te njihovog oca Nikole Trivkanovića (48). Trojica Trivkanovića su prisilno, 25. augusta 1991. godine, odvedena u nepoznato iz porodične kuće u sisačkom naselju Zeleni Brijeg. Zloglasnom bijelim kombijem, koji je ljeta i jeseni 1991. često viđan po Sisku, uniformirane su se osobe tog dana oko podneva uvezle u dvorište Trivkanovića. Odvedeni su viđeni na ORA-i, poznatom sisačkom mučilištu, nakon čega im se izgubio trag.

Saopštenje povodom godišnjice likvidacije porodice Radosavljević u Daruvaru

Dana 25. februara 1992. godine u Daruvaru pripadnik Hrvatske vojske, tada dvadesetogodišnji Jožica Mudri, likvidirao je četveročlanu srpsku porodicu Radosavljević: Radeta (36), njegovu suprugu Jovanku (32) i njihove maloljetne sinove Dejana (14) i Nenada(10). Toga dana, oko 19.15 časova, u kuću Radosavljevića navratio je Jožica Mudri u uniformi vojnog policajca i u toku višečasovnog razgovora sa vlasnikom kuće, motivisan činjenicom da su Radosavljevići srpske nacionalnosti, izvadio pištolj iz futrole i iz neposredne blizine u njih ispalio 11 metaka pucajući im u glave. Pošto je Dejan i nakon pucnjave davao znakove života, Mudri mu je kuhinjskim nožem zadao još osam ubodnih rana po grudnom košu i stomaku. Zatim je tijela mrtvih Radosavljevića posložio po podu trpezarije jedno do drugoga,

Među najmonstruoznijim likvidacija porodice Olujić u Cerni

Pripadnici Hrvatskih odbrambenih snaga (HOS) su 17. februara 1992. godine u Cerni, kod Županje, ubili četvoročlanu porodicu Olujić zbog etničke pripadnosti, saopšteno je iz Dokumentaciono- informacionog centra “Veritas”. Ubistvo porodice Olujić spada među najmonstruoznije likvidacije u ratu devedesetih godina prošlog vijeka, uz ubistva tročlane porodice Zec u Zagrebu u decembru 1991. godine i četvoročlane porodice Čengić u Erveniku kod Knina u januaru 1992. Sve tri porodice bile su mješovitog hrvatsko-srpskog sastava. “Veritas” je naveo da su porodicu Olujić – Radomira (38), njegovu suprugu Anicu (37) i maloljetnu djecu Milenu (16) i Marka (13) likvidirali pripadnici izviđačko-diverzantske satnije (čete) HOS-a, kojom je komandovao Tomislav Madi. Dodaje se da je u Komletincima

KO NAS JE KLEO NIJE DANGUBIO

Srbinu je grob svetinja i svi se boje da će im grobove najmilijih neko oskrnaviti te su se s toga odlučili da ih nose na svoju teritoriju. Piše Stanojević Zoran Stojim pred kućom kad nailazi Jovanović. Znam ga zajedno smo bili u bolnici. Dan sunčan ima i snijega koji se topi. Jovanović je sav mokar i umazan blatom. Priđe mi, kaže daj malo vode da se operem da ne idem kući ovakav. Pa gdje se tako uprlja pitam. Vodim ga do pumpe. Idem prijatelju sa groblja zamolili me da pomognem pri vađenju poginulih boraca. Muka živa druže moj, muka. Bolje u rat još godinu nego ovo raditi. Sahraniš pa opet

Bojan Vegara: NIJE MALA NAŠA MUKA

Sjećanje na dane u kojima sve iza sebe ostavismo, svu muku, sav rat, sve podvige, sve bitke, svo herojstvo, te u koloni živih i mrtvih izađosmo iz Srpskog Sarajeva. Uvijek u februaru oživim u sebi onu kolonu živih i mrtvih, ali i sve bitke i podvige. A ovaj tekst je jedan od onih, za koje znam, da ću ih oplakat i suzama napisat. Kako i da ne oplačem, kad pišem o takvoj žrtvi i o tolikom junaštvu, da mu ravnog nema do onog na Košarama i Paštriku? Kako da ne oplačem, kad pišem o Srpskom Sarajevu? Malo je danas ljudi, da i zamisliti mogu taj podvig, tu upornost i tu

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.