
S Aleksandrom Zec, curicom u roze pidžami, sahranjena je i naša savest
Te hladne večeri u jednom decembru, prije točno dvadeset i pet godina, dvanaestogodišnja učenica zagrebačke Osnovne škole „August Šenoa” Aleksandra Zec vratila se iz škole i u svojoj sobi radila vjerojatno što djeca njene dobi i inače rade, slušala muziku, pisala domaću zadaću za sutra ili preslagivala ormar s garderobom. Njen brat Dušan i sestra Gordana spavali su u drugom dijelu kuće. Njen otac, imućni zagrebački mesar, u kuhinji je zbrajao račune koje treba platiti, a majka, vlasnica kafića na Trešnjevki, kuhala je ručak za sutra. Jedna posve normalna i obična večer u decembru. Jedne posve normalne i obične obitelji kakve žive svojim mirnim životima svuda oko nas. Oko dvadeset











