O jednom razumevanju našeg susreta sa proslošću

Datum objave: ponedeljak, 11 decembra, 2017
Objavljeno u Ostalo, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+

Kada nam danas savjetuju da zaboravimo prošlost (od istorije se vele ne živi) i okrenemo se budućnosti, kad nas optužuju da proizvodimo mnoge događaje, proglašavajući nas vinovnicima za veliki rat, raspad bivše Jugoslavije, da smo genocidni i mnogo toga drugog, valjda misle da ćemo lakše prihvatiti stanje stvoreno golom silom, progonom i otimačinom, koje smo doživjeli pred kraj prošlog vijeka.

Tu sliku o nama, izašlu iz radionice svjetskih moćnika, žele da nam okače o vrat kao novu legitimaciju. Možemo li mi to? Smijemo li mi to? Da li smo mi (kao „ruralan, epski i necivilizovan narod“, što govore cinici sa Zapada) opsjednuti istorijom, ili je možda istorija svijeta i Evrope opsjedala nas i dovodila nam u pitanje i goli opstanak?

Nije sporno da nas je neoliberalizam, razumjevan kao novi imperijalizam, uveo u eru postistine, straha i nesigurnosti, tj. U vrijeme kada istorijske činjenice ne obavezuju, „sila Boga ne moli“. Danas se zamenjuju uloge žrtava i zločinaca, heroji postaju zločinci, a teroristi su oslobodioci i heroji. Primjena duplih standarda postala je naša svakodnevica, a medijska manipulacija i instrumentalizacija jedina realnost i izvor istine.

Iz prirode nesigurnosti današnjeg svijeta trijumfovala je ravnodušnost. Mi naravno ne možemo birati vrijeme u kome živimo, ali je pitanje kakav je naš odnos prema prošlom i budućem vremenu od prvorazrednog značaja. Danas, kada slavimo osam vijekova od krunisanja Stefana Prvovenčanog (ko ne bi bio ponosan), prvog u lozi Nemanjića i 170 godina od štampanja Njegoševog „Gorskog Vijenca“, Vukovog prevoda Novog zavjeta na srpski jezik, te Daničićevog djela „Rat za srpski jezik i pravopis“, prava je prilika da se susretnemo sa prošlošću i da kroz druge naočare sagledamo istu i promišljamo o tom pređenom putu.

Zlatno doba srpske države i kulture počelo je u srednjem vijeku. Kada smo izgubili državu, stekli smo rajetinski mentalitet i trebalo nam je da prođu vjekovi da bismo je ponovo uspostavili i utopili u Jugoslaviju. Sada, kada to činimo da bismo odbranili sebe od drugih i druge od sebe, to nije ni lako ni bezbolno. Ali jedna istina upozorava. Kada je bilo sabornosti, bilo je i samostalnosti i suvereniteta, tj. nacionalna država je bila garancija opstanka, kulturnog i ekonomskog razvoja i slobode.

Gotovo ista sudbina je i danas. Moćnici određuju s kim ćemo, kuda ćemo i kako ćemo, a među nama nalaze one kojima je opštedruštveno u sjenci ličnog. Srbi su jedini narod u Evropi koji je izgubio sve svoje države. Nestala je Kraljevina Jugoslavija, koja je završena sa genocidom nad Srbima umjesto zahvalnosti, raspala se socjalistička Jugoslavija, sa rasparčanim srpskim etničkim prostorom, nestala je i Savezna Republika Jugoslavija i na kraju se raspala i državna zajednica Srbija i Crna Gora. Rasuti po različitim državama i kontinentima, podjeljeni tokovima ideoloških zabluda i isključivosti, na kojima su počivale i počivaju sve naše podjele i raskoli, prilika je da promislimo pređeni put, spoznamo zablude, poraze i pobjede. Tim prije što smo se uvjerili (po ko zna koji put) da oni koji nam sugerišu da se manemo prošlosti i istorije, srpski etnički prostor na Balkanu vide isključivo rasparčan, nepovezan i kontrolisan. Da li je ovo prilika da napokon kažemo šta mi hoćemo umjesto ono što nećemo.

Danas treba sagledati stanje nacije u cjelini, njene nevolje i nedaće nezavisno iz kog dijela srpskih zemalja dolazile. U tom poslu naše pozivanje na slavne pretke (Stefan Nemanja, Sveti Sava, Karađorđe, Miloš, Dositej, Vuk, Njegoš, Andrić, Crnjanski, Tesla, Pupin, Milanković itd.) i naše bavljenje prošlošću nije lamentiranje nad istom, i prepreka ka modernoj i properitetnoj Srbiji – naprotiv.

Ti velikani su znali da na pijedestal dostojanstva stave i državu i znanje i obrazovanje. Tu našu tradiciju želimo sačuvati i suočiti sa evropskim vrijednostima, a pri tome očuvati naš nacionalni identitet, naš jezik i kulturu. Nije li to put promišnjenog prilagođavanja Evropi i savremenom svijetu i naš susret sa prošlošću. Za realizaciju ovakvog projekta potrebni su istorijski um i sloboda, tj. Spoznaja da su sloboda i država neodvojive i da im je potrebna stalna budnost i volja da budu štićene. Ni jedna ni druga nisu večno garantovane, kao ni vječno izgubljene. Ozbiljnost i težina dosuđenog nam zadatka je isuviše velika, kao što je velika i neizvjesnost kako će budućnost prosuđivati naša djela.

Autor: MILIMIR MUČIBABIĆ
Profesor univerziteta

Izvor: Slobodna Hercegovina


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top