Sa vozačem autobusa izlazim i idem pješke nekoliko stotina metara naprijed. Kad ono tamo nekakvi ljudi sa tandžarama o ramenu. Neobrijani, nenaspavani… Malo i „tuknu“… Porušili balvane preko ceste i kontrolišu svakog ko prolazi… 17. avgust 1990. Sunce upeklo… Nebo gori… A ja krenuo u Knin. Na zadatak, naravno. Kod kafane „Dva bora“, odmah kad niz Derala siđeš prema Strmici, zastoj saobraćaja. Kontam udes, ali… Sa Ilijom, vozačem autobusa, rodom sa Stožišta kod Bosanskog Grahova, izlazim i idem pješke nekoliko stotina metara naprijed. Kad ono tamo nekakvi ljudi sa tandžarama o ramenu. Neobrijani, nenaspavani… Malo i „tuknu“… Porušili balvane preko ceste i kontrolišu svakog ko prolazi… Čujem da su mještani,

Reakcije na podnošenje krivičnih prijava zbog bombardovanja Banskih dvora u Zagrebu pre 26 godina. General Bajić: Napad nije naredio niko iz Beograda, ja sam doneo odluku Krivična prijava protiv mojih kolega i mene u stvari je pokušaj zvaničnog Zagreba da skrene pažnju sa neugodne haške presude, prema kojoj su Franjo Tuđman i Hrvatska vojska u BiH počinili agresiju, kaže za „Novosti“ general avijacije u penziji Ljubomir Bajić.  Protiv njega i još petorice oficira JNA hrvatska policija nedavno je podnela krivične prijave zbog bombardovanja Banskih dvora u Zagrebu pre 26 godina. Na pitanje da li je uplašen zbog najavljenog zahteva Zagreba za izručenje, Bajić odgovara „da se ustaša nikada nije plašio“,

4. juli 1990. Nikada prije u Titovom Drvaru nije bilo više plavaca i kojekakvih sumnjivih tipova. Specijalci MUP-a BiH, uglavnom iz Cazina i Velike Kladuše, a u manjem broju iz Bihaća, slili se u grad heroj. Grad sa imenom Tita. Kako bi u njemu obezbjeđivali red i mir. Jer, iako na vrijeme zakazan, promotivni, odnosno osnivački skup Srpske demokratske stranke BiH, kako je tada nazvan, bio je zabranjen… Međutim, skup je ipak održan. U sportskom centru „Drugo zasjedanje USAOJ-a“ okupilo se više hiljada ljudi. Stigli su brojni gosti i aktivisti SDS, stranke koja je, već uveliko puštala korijenje i u mnogim drugim mjestima. Došla je i delegacija SDS iz Knina

9. maj 1990 U Drvar danas dolaze Jovan Opačić i Dušan Zelembaba, članovi najužeg rukovodstva Srpske demokratske stranke iz Knina.  Došli su poslije sugestije i na prijedlog Dobrice Ćosića da kninski SDS pređe rijeku Unu. Bila je to uostalom,  i želja nekih viđenijih ljudi ljudi iz Banjaluke, Drvara, Bosanskog Petrovca, Ključa, Mrkonjića Grada, Glamoča, Bosanskog Petrovca… Bio je to prvi iskorak SDS u BiH. U sali za konferencije Opštinskog komiteta Saveza komunista  Titov Drvar, ispod Titove slike koja, okačena na zid, još nikom nije smetala, uz Opačića i Zelenbabu, sjedi još i Slavko Grahovac, Drvarčanin, uz čije ime se dovode u vezu sve aktivnosti u vezi sa formiranjem SDS-a. Sastanku

Zagreb — Hrvatskoj se može pripisati odgovornost za događaje u logorima u delu BiH, nakon presude haškog tribunala u slučaju Prlić i ostali, kaže advokat Ante Nobilo. On kaže da je o tome već razgovarao sa predstavnicima logoraša, ali da konkretni koraci još nisu preduzeti. Nobilo je gostujući na N1 tv rekao da je sa predstavnicima logoraša načelno dogovorio da će zajedno krenuti u tom pravcu. „Smatram da se Hrvatskoj može pripisti odgovornost za ono što se događalo u logorima, ali je potrebno prethodno opsežno istraživanje međunarodnog prava i ostalih činjenica“, naveo je. Naveo je i da je potrebno pročitati presudu u slučaju Prlić i ostali, koja je, kaže, veoma

Na današnji dan prije 22 godina u Parizu je zvanično potpisan Opšti okvirni sporazum za mir u BiH, poznatiji kao Dejtonski sporazum, čime je okončan građanski rat u BiH. Sporazum su, u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara SAD Vorena Kristofera, potpisali nekadašnji predsjednici Srbije Slobodan Milošević i Hrvatske Franjo Tuđman, te Alija Izetbegović iz BiH. U svojstvu svjedoka dokument su u Jelisejskoj palati u Parizu potpisali predsjednici SAD Bil Klinton i Francuske Žak Širak, premijeri Rusije Viktor Černomirdin i Velike Britanije Džon Mejdžor, njemački kancelar Helmut Kol i predsjednik Vlade Španije Felipe Gonzales, koji je bio predstavnik EU. Ovim dokumentom potvrđen je mirovni sporazum postignut 21. novembra u Dejtonu, koji je

Tokom 1990. godine kod nas i u svijetu počela su velika, prije svega politička previranja koja nisu slutila dobru 1990. godina Nešto se veliko kuva. Nema više jugoslovenske zastave. Bivše republike svaka na svoju stranu. Tokom 1990. godine kod nas i u svijetu počela su velika, prije svega politička previranja koja nisu slutila dobru… U Zagrebu je održan prvi Sabor HDZ… Na Maksimiru obračun fudbalera Dinama i Crvene zvezde… U Sarajevu osnovana SDA, a održan je i osnivački skup SDS… U Hrvatskoj petokraka zamijenjena šahovnicom… Sukob Srba i muslimana u Foči… Srpsko nacionalno vijeće na skupu u Srbu proglasilo srpsku autonomiju… U BiH održani višestranački izbori… Slovenija istupila iz Jugoslavije.

Prošlo je 26 godina od svirepog ubistva Mihajla, Marije i Aleksandre Zec u Zagrebu. Iako su ubice priznale zločin, nikada ih nije stigla zaslužena kazna. Mihajlo Zec bio je u SFRJ ono što se u Americi zove self-maid man — čovek koji je poštenim radom ni iz čega stvorio imetak. Sa 19 godina napustio je rodno selo pored Prijedora i došao u Zagreb, gde je završio mesarski zanat. Do 1991. stekao je mesaru, kuću na zagrebačkoj Trešnjevci, oženio se i dobio troje dece, Dušana, Gordanu i Aleksandru. Sreća porodice Zec prekinuta je oko ponoći 7. decembra 1991, kada je na vrata njihove kuće zakucala grupa pripadnika hrvatske paravojne formacije, po svom komandantu Tomislavu Merčepu poznata kao „merčepovci“. To su bili Siniša

Te hladne večeri u jednom decembru, prije točno dvadeset i pet godina, dvanaestogodišnja učenica zagrebačke Osnovne škole „August Šenoa” Aleksandra Zec vratila se iz škole i u svojoj sobi radila vjerojatno što djeca njene dobi i inače rade, slušala muziku, pisala domaću zadaću za sutra ili preslagivala ormar s garderobom.  Njen brat Dušan i sestra Gordana spavali su u drugom dijelu kuće. Njen otac, imućni zagrebački mesar, u kuhinji je zbrajao račune koje treba platiti, a majka, vlasnica kafića na Trešnjevki, kuhala je ručak za sutra. Jedna posve normalna i obična večer u decembru. Jedne posve normalne i obične obitelji kakve žive svojim mirnim životima svuda oko nas. Oko dvadeset