U Grahovu sam. Pred Spomen-domom koji nosi ime Gavrila Principa nanizano dvadeset mrtvačkih sanduka sa posmrtnim ostacima poginulih srpskih boraca. Odjednom u pola bogosluženja, detonacije 15. mart 1995. U Frkašiću sam podno planine Plješevice. Samo desetak kilometara daleko od Korenice. U nekakvoj sam baraci koju zovu zatvorom. U jednoj od njenih memljivih prostorija, pet-šest muslimana koje su pripadnici Srpske vojske Krajine zarobili na sjeverozapadnom dijelu bihaćkog ratišta. Upoznajem se sa jednim od njih. Preziva se Pajazetović i bio je iz Velike Kladuše. Kaže mi da je bio u vojsci Fikreta Abdića, dakle u Narodnoj odbrani Zapadne Bosne,  te kako su ga Alijini zarobili. Srećan je što su ga sada Srbi

6. januar 1995. Stanica Javne bezbjednosti Srpski Bihać dostavila je danas Vojnom tužilaštvu u Banjaluci krivične prijave protiv N.N. izvršilaca koji su u jesen devedeset i četvrte na svirep način umorili više od dvadeset civila. Njihova izmasakrirana tijela pronađena su u srpskim selima Račić i Doljani, desetak kilometara od Bihaća… Jedan od njih je bio sa izvađenim srcem na grudima… Drugome je njegova odsječena glava pronađena u kaci punoj koma… Trećem su bile izvađene oči… Jedna žena, koja je imala više od osamdeset godina, visila je na grani obješena od svoju maramu… Sve ono što sam ranije čuo o ovom zločinu bila je istina… Podaci o svemu tome postoje. I

30. novembar 1994. Negdje sam oko Volarica. Na bihaćkom ratištu. Zakasnio sam u akciju zbog koje sam došao čak sa Jasenice, na drugoj strani ratišta… Na nebu nijednog oblaka, ali je vrlo hladno. Prva drvarska brigada, vratila se sa zadatka. Sjedim uz vatru, sa Slavkom Kukrićem, Slavkom Rujevićem, Mirkom Jovičićem… Pored nas i Mićo Vlaisavljević, načelnik štaba Drugog krajiškog korpusa. Reče nam da je tu i Ratko Mladić. Otišao je, veli pukovnik, u akciju sa studentima… Samo pola sata kasnije stiže vijest da je Mladić ranjen… Odmah smo pomislili na ono najgore… Ali tamo, izdaleka, vidim kako Mladić ide… Pada mi kamen sa srca…. Prilazi nam i smije se. –

Akcija na Bihaću i zvanično je stala u trenucima kad smo bili najjači i najbliži našoj velikoj pobjedi… Naši se više i ne ukopavaju u rovove. Malo gdje ih više i ima… 16. novembar 1994. Drugi dan sam na dijelu bihaćkog ratišta oko Zavalja i Vedrog polja. Jedinice srpske vojske došle na svega oko osam stotina metara do prvih gradskih kuća. Za malo pa se ušlo u Bihać… Tamo iz pravca Vedrog polja dolaze naši… Već se kuju planovi kako će se, ulaskom u Bihać, slaviti naša velika pobjeda… Na krivini puta koji vodi dolje prema prvim borbeni linijama srećem Manojla Milovanovića… Nije mogao sakriti radost zbog operacije koja ide

Danas se navršava 12 godina od akcije EUFOR-a u selu Bjelogorci kod Rogatice, gdje je na kućnom pragu ubijena Rada Abazović /47/, a teško ranjeni njen maloljetni sin Dragoljub i suprug Dragomir. Italijanski karabinjeri u ranim jutaranjim časovima 5. januara 2006. godine upali su u kuću porodice Abazović i počeli da pucaju. U toj pucnjavi smrtno je ranjena Rada Abazović, koja je od zadobijenih povreda preminula u fočanskoj bolnici, dok su njenom sinu Dragoljubu /11/ i suprugu Dragomiru nanesene teže povrede. Pripadnici italijanskog kontingenta SFOR-a nisu dozvolili dva sata da ranjenoj ženi bude pružena ljekarska pomoć. Sanitet iz Rogatice prišao je ranjenoj ženi tek kada su karabinjeri vidjeli da je

Javili su mi da su jedinice Sedmog korpusa Armije RBiH i Hrvatskog vijeća odbrane, te dijelovi Četvrte gardijske 114. omiške brigade Hrvatske vojske ušli u Kupres… Nisam baš tako puno ubijeđen da ćemo ga ikada više uspjeti vratiti 1. novembar 1994. Srpski borci danas krenuli u veliki kontranapad na bihaćkom ratištu. U koloni sam put Ripča zajedno sa borcima iz Treće petrovačke brigade… Tamo od Hrgara, ide Petnaesta… Tu je i Deveta grahovska… I Prva drvarska… Jedinice zaposjedaju položaje svaka na svom pravcu dejstva… Do sada nismo imali gubitaka. Čini se da sve ide po planu… Odmah ispod Gorjevca nailazimo na dva poginula muslimanska vojnika. Kažu da su bili visokopozicionirani

Županijsko državno tužilaštvo u Rijeci saopštilo je danas da je podiglo optužnicu protiv trojice državljana Srbije, starosti 51, 53 i 69 godina, zato što u oktobru 1991. na području Ličkog Osika, Široke Kule i okoline, kao zapovednici Teritorijalne obrane i policije, nisu spriječili ubistva 22 hrvatska civila. Oni se terete da su kao zapovjednici „bili zaduženi za primjenu ratnih i humanitarnih propisa međunarodnog prava o bezbjednodti građanskih osoba tokom oružanih sukoba“, prenosi Hina. Kako se navodi, iako su znali da pripadnici njihovih jedinica ubijaju preostalo civilno stanovništvo hrvatske nacionalnosti, nisu preduzeli ništa da to spriječe, kao i da se počinioci ubistava otkriju i kazne. (Tanjug) Izvor: Radio Televizija Republike Srpske

U Prijedoru će u srijedu, 10. januara, povodom Dana Republike, premijerno biti prikazan dokumentarni film „Spomenko na vječnoj straži“ autora Mileta Savića. Riječ je o dokumentarnom sjećanju na najmlađeg borca Vojske Republike Srpske Spomenka Gostića, koji je snimljen u saradnji sa Boračkom organizacijom Republike Srpske. Spomenko Gostić, petnaestogodišnjak koji je odbio ponudu da se skloni od ratnih strahota već je rame uz rame sa komšijama i prijateljima bio borac Vojske Republike Srpske, poginuo je od granate 20. marta 1993. godine nedaleko od svog sela Jovići na planini Ozren. Sahranjen je na mjesnom groblju Gornji Ulišnjak, gdje počivaju njegova majka i baka. To mjesto, kao i Spomenkovo selo Jovići, danas se

24. oktobar 1994. Krenuo sam na Kupres. U Zloselu, desetak kilometara pred gradom iz pravca Šipova, zastoj. Prepriječilo se nekoliko velikih furgona i kamiona – sandučara. Parkiraju se uz porušene kuće. Ko su oni i zašto su tu? Pozadinac iz Sedme brigade kaže kako su to neki ljudi iz mjesta u Semberiji koji su ovdje došli kako bi pokupili stoku. Krave i ovce. Ne sluti mi ovo na dobro. Jer uvijek su lopovi znali prije mnogih drugih šta se sprema… Nije valjda da će zla ovdje opet biti. 25. oktobar 1994. Muslimani počeli do sada najžešću ofanzivu na bihaćkom ratištu. Naše linije na mnogim dijelovima fronta su probijene. Muslimani su

Martić nije dopustio Mikeliću da prozbori bar jednu riječ… Ćutao je i Akaši. Ni riječi nije progovorio. Samo je slušao. I pamtio 5. avgust 1994. U Kninu sam. Javljeno mi je da je Borislav Mikelić odbio prijedlog odluke o ujedinjenju Republike Srpske i Republike Srpske Krajine. Pišem priču za moje u „našem Oslobođenju“. Pratio sam i susret Jasušija Akašija i Karla Bilta sa rukovodstvom Republike Srpske Krajine. Milan Martić nije dopustio Mikeliću da prozbori bar jednu riječ… Ćutao je i Akaši. Ni riječi nije progovorio. Samo je slušao. I pamtio. Poslije sastanka razgovarao sam sa njima dvojicom… Nešto su mi i Bilt i Akaši prozborili za novine. Onako usput. Ništa

Trvenja u političkom vrhu SAO Krajine ne prestaju. Milan Martić na jednoj, Milan Babić na drugoj, Borislav Mikelić na trećoj, stari esdeesovci na četvrtoj strani… Ne ide ovo uz ime jednog naroda osim onog kojem pripadam 22. februar 1994. Prvi ovogodišnji odlazak u Knin gdje ne prestaju previranja… Hoćemo li se ikad urazumiti i makar između sebe poštovati? Trvenja u političkom vrhu SAO Krajine ne prestaju. Milan Martić na jednoj, Milan Babić na drugoj, Borislav Mikelić na trećoj, stari esdeesovci na četvrtoj strani… Ne ide ovo uz ime jednog naroda osim onog kojem pripadam. Nisam siguran de će sve ovo izaći na dobro. Uvjerava me u ovo i Ilija Džepina,

Pred ambulantom na Grabežu u vreći tijelo jednog od poginulih. Pored vreće, paket koji je poginulom stigao od njegovih iz Glamoča. Nikad neće pojesti onaj kome je to namijenjeno… 29. juli 1993. Više od tri i po hiljade Hrvata iz Bugojna prešlo je u selu Mračaj na planini Raduša kod Kupresa na teritoriju Republike Srpske. Među njima je i oko trista uniformisanih Hrvata, pripadnika Hrvatskog vijeća odbrane… Pod jednom od jelika sjede dvije žene i neki gospodin. Kažu mi da je, prije rata, bio direktor „Kožare“ u Bugojnu. Jedva je pristao na razgovor. Priča mi kako su muslimani zarobili i odveli dvadeset i šest najuglednijih Hrvata iz Bugojna. – Niko

7. januar 1993. Dvadesetak ljudi krenulo je kamionom iz Kupresa u pravcu Ravna da tamo, sa svojima, proslave Božić i Svetog Stefana, svoju krsnu slavu. U rejonu Zanaglinske šume, u zasjedi koju su postavili pripadnici HVO, ubijeno je jedanaest ljudi, dok ih je desetak ranjeno. To je, inače, jedno od najopasnijih mjesta na kupreškom dijelu ratišta, na kojem su, hrvatski vojnici, dva puta postavljali zasjedu i tom prilikom ubili dva srpska civila. 18. maj 1993. U Jasenici sam. Gore na Grmeču. Dosadno. Lutam i pričam sa ljudima. Odlazim i do seoske crkve. A u njoj leševi dva vojnika. Rečeno mi je da su to srpski borci koji su sinoć poginuli

Brvnaru su zapalili neki „novi Drvarčani“. Mislim da ovo Drvaru nije trebalo. Jer pećinu su mogli zapaliti svi drugi, osim ljudi iz ovog grada 30. oktobar 1992. Iznad Jajca sam iz pravca Mrkonjić Grada. Na putu je toliko čaura da se ne možemo kretati čak ni automobilom. Kažu da je Jajce oslobođeno i da su srpski borci ušli u grad. I to poslije višemjesečnih borbi. Neposredno pored doma u kojem je, četrdeset i treće, održano Drugo zasjedanje AVNOJ-a, srećem poznatog borca. Onog Bajića. Baju. Igrali smo jedan protiv drugog košarku. Poklanja mi košarkašku loptu koju je našao u dvorištu jedne od porušenih kuća. Razgovaram sa Dragom Samardžijom, komandantom jedne od