Rat je, eto, prošao, a muke ostale da vječno bole. Nije valjda da ću kriti da sam bio u ratu. Da sam i patio i saosjećao sa srpskim borcima junacima rata, onima koji su i najzaslužniji za ovo malo, a zapravo veliko, što danas imamo 14. decembar 1995. Dogodio se Pariz. Slobodan Milošević, Alija Izetbegović i Franjo Tuđman potpisali mirovni dokument koji je, tek parafiran, i prvi put ovjeren u američkoj bazi „Rajt Peterson“ kod Dejtona. Rat je, eto, prošao, a muke ostale da vječno bole. Zašto je toliko momaka izginulo? Zašto je toliko kuća porušeno? Ko će brinuti o stotinama hiljada ljudi protjeranih sa rodnih ognjišta? Sa svoje djedovine.

Oslobodili smo dva francuska pilota. Svijet zatečen gestom dobre volje srpske strane 4. novembar 1995. Na groblju u rodnom mu selu Mašići kod Gradiške danas je u prisustvu visokih vojnih starješina, saboraca, rodbine i prijatelja otkriven spomenik pukovniku Rajku Balaću, heroju borbe srpskog naroda za slobodu. Za čast i dostojanstvo. Spomenik srpskom junaku koji je, na današnji dan prošle godine,  poginuo na Radiću, na bihaćkom ratištu, otkrio je general-potpukovnik Manojlo Milovanović, načelnik Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. 27. novembar 1995. Ako je Bihać bio ključ rješenja krize i našeg usuda u zapadnom dijelu Republike Srpske, a po mnogima sigurno jeste, zbog čega se onda to pitanje nije riješilo potkraj prošle

Klinton je upozorio da se rat u bivšoj Jugoslaviji mora zaustaviti. Da je ovo rekao tamo negdje oko Božića devedeset i treće ni po muke. Ali ovo je izgovorio u jesen devedeset i pete kada je u Bosni zamalo pa sve već bilo završeno 20. oktobar 1995. Rakovačke bare kod Banjaluke… Stoji žena… Izbjeglica… Sama je sa svojim čemerom… Prilazim joj… Hoću da malo popričamo… Da nešto zapišem… Nevoljno, ali ipak prihvata moj prijedlog… – Trinaesti put bježim. Iz Livna sam… Prvo sam bila u Čaprazlijama, selu između Grahova i Livna… A onda bježanija… Dolazim u Sajkoviće, a potom u Crni Lug, Grahovo Resanovce… Dolazi potom u izbjeglički kamp na

9. oktobar 1995. Ovo je valjda deseti put u posljednjih godinu kako srećem Radovana Karadžića. U štabu smo Petnaeste bihaćke brigade u Kevljanima… Predsjednik ponavlja istu priču. A ja? Ja ga ubjeđujem da je desetak kilometara naše linije napušteno te da na tom potezu nema nijednog našeg vojnika. Ubjeđujem ga da će muslimani predvođeni Atifom Dudakovićem upravo tuda, odnosno iz pravca Dabra ući u Sanski Most. Jer, tu je najtanje. Tu je prazan prostor između položaja Prve drvarske i Petnaeste bihaćke brigade. Karadžić mi ne vjeruje iako sam jutros upravo tuda prolazio i usput vidio samo jedan leš muslimanskog vojnika. Karadžiću su, vjerovatno, nešto drugo rekli. Ali njegova se pika…

Karadžić nas ubjeđuje da „mapa o podjeli Bosne nema“ i da će se dijeliti po onoj „što osvojiš tvoje je“… Međutim, Jajce, Šipovo, Petrovac su pred padom. Čim je završio razgovor i spustio slušalicu, odmah pita pratioce kuda se može do Banjaluke, ali da se ne ide preko Mrkonjić Grada. Jer Mrkonjić Grad samo što nije pao… 12. septembar 1995. Ulazim u pedesetu godinu, nadam se, kakvog takvog, ali ipak života… Na Balkani sam kod Mrkonjić Grada… Karadžić nas ubjeđuje da „mapa o podjeli Bosne nema“ i da će se dijeliti po onoj „što osvojiš tvoje je“… Međutim, Jajce, Šipovo, Petrovac su pred padom. Karadžić u telefonskom razgovoru za Radio

Naveče na televiziji njihova samo kurtoazna konstatacija uz tvrdnju da „kolona ne bi bila bombardovana da u njoj nije bilo i vojnih vozila i nosača raketa posebno“ 7. avgust 1995. Kod Kapljuha, samo malo dalje od birtije „Na petrovačkoj cesti“, avion Hrvatskog ratnog zrakoplovstva bombardovao je kolonu izbjeglica… Nisam tu bio, ali sam saznao od kolege Milorada Zorića koji je to prvi snimio kamerom, da je poginulo desetak nesrećnika, isključivo civila iz Donjeg Lapca… Stranci i međunarodne kadije nisu se zbog toga baš tako puno uznemirili… Naveče na televiziji njihova samo kurtoazna konstatacija uz tvrdnju da „kolona ne bi bila bombardovana da u njoj nije bilo i vojnih vozila i

Braćo i sestre, molim vas stanite… Okrenite se i zajedno sa mnom krenite nazad prema Kninu… Ja ću pred vama… Nikada do sada Ratko vas nije izdao… Neće ni noćas… Neću… Kunem vam se grobom svoje kćerke, reče general Mladić i pusti suzu. 5. avgust 1995. Ratko Mladić večeras sjede u „puha“ i ode prema Petrovcu… Dvadesetak kilometara dalje prema Ključu, u mjestu Kapljuh, sustiže čelo izbjegličke kolone… Staje… Pune mu oči suza. – Braćo i sestre, molim vas stanite… Okrenite se i zajedno sa mnom krenite nazad prema Kninu… Ja ću pred vama… Nikada do sada Ratko vas nije izdao… Neće ni noćas… Neću… Kunem vam se grobom svoje

Mladić cijelu noć slao telegrame u Beograd i pozivao u pomoć… Određivao je i rokove do kada mu iz Beograda treba odnosno moraju, da stignu odgovori. Međutim odgovora ni od kuda. Ni od koga! Nijednu povratnu informaciju nije dobio 5. avgust 1995. Ratko Mladić je sa Oštrelja cijelu noć slao telegrame u Beograd i pozivao u pomoć… Zvao je neke tri jedinice da hitno dođu i da se priključe borcima koji brane Krajinu… Mislio je tu i na povrat izgubljene teritorije i na Knin, ali i na mjesta u zapadnom dijelu Bosanske krajine, koja su već bila okupirana… Određivao je i rokove do kada mu iz Beograda treba odnosno moraju

Negdje oko 20 časova iz prostorije u kojoj su vođeni razgovori, ljut kao malo kada prije, izlazi Mladić. Kasnije sam saznao da je sa Karadžićem imao svađu i to na nož. Navodno mu je Mladić rekao, i to pred svima, kako je on prodao Krajinu tom i tom čovjeku na tom i tom mjestu te za toliko i toliko para 1. avgust 1995. U Resanovcima, šesnaest kilometara daleko od Bosanskog Grahova prema Drvaru, bile su jedinice Istočnobosanskog korpusa pod komandom Vinka Pandurevića. Na njihovom lijevom krilu nalazili su se borci Devete grahovske brigade… Na Kamenici, ponad Drvara, nalazio se štab Treće petrovačke brigade, a dalje prema Martin Brodu i Bihaću

Pred zgradu Skupštine opštine Drvar dolaze Radovan Karadžić, Milan Martić, Biljana Plavšić, Momčilo Krajišnik, Manojlo Milovanović, Milan Babić, Mile Mrkšić… Ratka Mladića među njima nije bilo 31. jul 1995. General Ratko Mladić stigao na Oštrelj. Kažu mi da ostaje malo duže. Pokušavam da dogovorim intervju… Pomoćnik komandanta Drugog krajiškog korpusa za moral Marko Galić mi kaže da je šef ljut i da mu za živu glavu ne prilazim. Ne daj bože da sam ga pitao zašto je ljut, a kamoli zbog čega neće da me primi… Kad malo potom, eto ti kurira… Zove me baš general Mladić… Neko mu je rekao kako treba da razgovaram sa njim. Oblačim se i

Odbrana generala Vojske Republike Srpske Novaka Đukića neće odustati od dokazivanja istine i zahtjeva za obnovu postupka u slučaju „Tuzlanska kapija“, rekao je Srni šef tima odbrane Milorad Ivošević. „Zahtjevi odbrane ne umanjuju tragediju koja se dogodila u Tuzli, već imaju osnovni cilj da roditeljima, porodicama i prijateljima unesrećenih pokažu šta je pravi uzrok smrti njihove djece“, rekao je Ivošević. On je upitao zašto Sud BiH bježi od istine i ne prihvati prijedlog odbrane za obnovu postupka, te utvrdi da li su tačni ili ne novi materijalni dokazi i činjenice do kojih je došla odbrana u ovom slučaju. Ivošević je rekao da očekuje da će Ustavni sud BiH prihvatiti ranije

Pričaju mi da ih je policija u Novom Sadu i okolnim mjestima pokupila na silu i privela, odnosno mobilisala, te ovdje, na Oštrelj, dovela kao dezertere da „brane svoju zemlju“ 8. juli 1995. Taman da uđem u „puha“ kako bih sa komandantom korpusa krenuo prema kupreškom ratištu, na parkiralištu pored motela na Oštrelju stoji parkirano nekoliko autobusa. Registarske tablice govore da su iz Srbije… Ne znam otkud oni i zašto baš sada na parkiralištu motela na Oštrelju. Iz autobusa izlaze nepoznati mladići… Ljudi u bermudama i sa klompama na nogama… Neki su i u trenerkama… Uglavnom ljetna oblačila… Šta je sada ovo? Nije valjda da su pošli na nekakav izlet?

Iznad mene preletješe dva helikoptera, a nad njima u brišućem letu i dva borbena aviona… Saznajem da su to bili Amerikanci koji su u jedan od helikoptera smjestili Skota O’Grejdija, pilota moćnog američkog aviona „F-16“ kojeg su na ovom području oborili srpski borci 8. jun 1995. Nisam imao nekakvih velikih razloga da na Oštrelj, odnosno u komandu Drugog krajiškog korpusa i naš Pres-centar koji se već godinama tu nalazi, dođem tako rano… Ali, stopirao sam, naišlo je auto, sjeo sam i evo me na Oštrelju… Taman idem prema vikendici u kojoj se nalazi Pres-centar, kad iznad mene preletješe dva helikoptera, oba obojena u bijelo i sa oznakama Ujedinjenih nacija. Nad

Pozdravljaju se prilično prijateljski. Generale, gađali su me vaši kada smo letjeli ponad Travnika, veli Smit Mladiću. E moj generale, da su vas gađali moji, vi se nikad ne biste spustili ovdje gdje ste upravo sletjeli, odgovori mu Mladić 17. maj 1995. Rupert Smit je opet insistirao da razgovara sa generalom Ratkom Mladićem. Sastanak je dogovoren na Balkani kod Mrkonjić Grada. I odjednom, eto ti ga…. Slijeće helikopter sa oznakama Ujedinjenih nacija… Iz njega izlazi Smit… Prilazi mu Ratko… Pozdravljaju se prilično prijateljski. – Generale, gađali su me vaši kada smo letjeli ponad Travnika – veli Smit Mladiću. – E moj generale, da su vas gađali moji, vi se nikad