arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Đurđica Dragaš: I ja sam iz kolone

Mi, koji smo nepovratno izgubili deo života, mi koje je kolona „presekla“, uvek ćemo nositi njen žig. Naš život nikada neće moći da se nazove normalnim. Nedavno, na promociji moje zbirke pesama posvećene stradanju Srba u NDH, prišla mi je koleginica iz RTS-a. Predstavila se, rekla gde i šta radi, a onda me  pogledala u oči i onako, gotovo zaverenički dodala – i ja sam iz kolone. Tih par reči bilo je dovoljno da se prepoznamo i razumemo. I nije to prvi put. Za ovih 29 godina često sam, čuvši ih, do tada nepoznate ljude doživljavala kao svoje. Kao da nas je „pripadnost“ koloni činila prisnima i ujedinjenima. Taj surovi znak,

Đurđica Dragaš: Mirisalo je Divoselo na jutarnju rosu, na jabuke i pokošenu travu

Silno se namučih pre par dana pokušavajući da, na Gugl mapi, pronađem, bar približno, mesto gde je nekad bila naša porodična kuća u Divoselu. Kažem mesto zato što od kuće, posle nekoliko napada hrvatske vojske početkom 90-ih, nije ostao ni „kamen na kamenu“. Kad u pretraživač upišete Divoselo, jedino što dobijete kao rezultat je velika zelena pustoš. Nema kuća, nema puta, nema oranica… Samo zeleno „more“ koje guta sve pred sobom. Tražila sam, uvećavala, pokušavala da pronađem neki trag života prema kojem bi se orijentisala… Posle mnogo muke, uspela sam (bar tako mislim) da nekako lociram parče zelenog prekrivača ispod kojeg bi trebalo da su ostaci naše kuće. Usput sam

„Veritas” čuva istinu o 8.500 stradalih u Hrvatskoj

Ubice u najvećem broju slučajeva nisu procesuirane. Baza podataka Dokumentaciono-informacionog centra „Veritas” čuva istinu o sudbini oko 8.500 lica stradalih tokom rata u Hrvatskoj. Od tog broja, 38 odsto su civili usmrćeni i masakrirani najčešće na kućnom pragu. Njihove ubice u najvećem broju slučajeva nisu procesuirane, izjavio je direktor „Veritasa” Savo Štrbac. On je naveo slučaj Anđe Katić (djevojački Meljanac, 73), koja je ubijena ispred svoje kuće u selu Otišić kod Sinja 16. jula 1993. Jedan od ubica je bio Tihomir Armada zvani Mirko iz Hrvaca, koji je tada imao svega 23 godine. „Armada je, kada je Anđa upisana u našu bazu podataka u februaru 2001. godine, još nekažnjen živeo

Pražić Đorđe

Đorđe Pražić: Spisak srpskih žrtava rata na području opštine Gospić u vremenu avgust – decembar 1991.

Spisak srpskih žrtava rata na području opštine Gospić u vremenu  avgust – decembar 1991. 1.BAČIĆ NIKOLA (v), 2. BAJIĆ MANE 1925, 3.BANjEGLAV Miloša TODOR 1950,  4. BARAĆ Ilije DANICA 21.03.1923, 5. BARAĆ Miće RADOVAN rođ. 01.06.1951, 6. BASARIĆ Jove DUŠAN 18.10.1945 (v), 7. BASARIĆ Đure DUŠAN 25.04.1930 (v), 8. BEGIĆ ANKICA, 9. BJEGOVIĆ Jovana ĐURAĐ 14.07.1931, 10. BOGIĆ Miloša JOVO 1935, 11. BOGIĆ Ilije JOVO 1946, 12. BOGIĆ RADE, 13. BOŽOVIĆ Milene ĐORĐE 16.09.1954. (v), 14. BULj Jove DANE 17.02.1937, 15. BUNČIĆ SLAVKO 1947, 16. BURSAĆ ANICA 1920, 17. CICOVIĆ Branka JOVO 07.07.1949. (v), 18. ČUBELIĆ Ante MILE 1941, 19. ČUBRILO Nikole BOGDAN 1927, 20. ĆOPIĆ PAJO 1935, 21. DELIĆ Đure

Tri razglednice iz Gospića

Davor i Snežana su sa djecom otišli kod prijatelja na doček nove godine u jedan stan kod „Arene“ na Novom Beogradu. Dušan je u novogodišnjoj noći ostao sam mjenjajući kanale na televiziji. Volio je narodnu muziku ali su mu već dosadili isti spletovi narodnih pjesama koji se već nekoliko godina ponavljaju na televizijama za novogodišnji program. Piše: Đorđe Pražić Sve je isto osim haljina pjevačica koje su svake godine kraće i sa većim razrezima,  naročito kod onih slabijih pjevačkih sposobnosti. Zaspao je sat vremena prije ponoći. Instiktivno se trgao na eksplozije petardi što su ih djeca bacala po naselju.  Ponovo je utonuo u san i narednog  jutra se probudio oko

Đurđica Dragaš: Svaki odlazak u Liku, dodatna je životna lekcija

U ovom strašnom vremenu u kojem je uništenje postalo merilo uspeha, ja se radujem što nisam u „trendu“, što pripadam lozi graditelja i stvaralaca, nizu onih koji su i meni i svetu ostavili samo dobro.  Obično pišem „u dahu“, u autobusu, na ulici, u sred noći, kad me probudi misao koja se prethodnog dana tek maglovito rađala. Grozničavo skupljam reči, ne dam im da umaknu i tako zauvek izbrišu trenutak u kojem dobijaju smisao, onaj sjajni trenutak kada se rađa novi tekst. Ipak, ponekad reči moraju da sačekaju, da se pokore mislima koje traže mir i blagoslov vremena. Nekad je, jednostavno, potrebno da se utisak slegne da bi uopšte ugledao

Srpske žrtve iz Gospića 1991. Foto: SRPSKA-MREŽA.COM

Navršava se 32 godine od likvidacije najmanje 124 Srba iz Gospića

Danas se navršava 32 godine od likvidacije najmanje 124 gospićkih Srba 17. i 18. oktobra 1991. godine u Hrvatskoj, saopštio je Dokumentaciono-informativni centar “Veritas”. Porodice ubijenih posebno uznemirava i onespokojava saznanje da su trojica osuđenih za ovaj zločin već odavno na slobodi, napominju iz “Veritasa”. Gospiću i okolnim mjestima u jesen 1991. godine Hrvatska vojska i policija su, uglavnom pod maskama, odvodili srpske civile iz njihovih kuća i stanova i likvidirali ih raznim načinima i na više mjesta. Likvidirani su uglavnom viđeniji Srbi koji su bili lojalni novouspostavljenom hrvatskom režimu. U tom periodu je, prema “Veritasovim” podacima, ubijeno najmanje 124 lica srpske nacionalnosti, među kojima i 38 žena, od čega

jadovno_2013-frontal-01-svijece.jpg

I 32 godine nakon ubistva 125 Srba u Gospiću pronađeni ostaci svega 57

Veritas: Saopštenje povodom likvidacije gospićkih Srba u jesen 1991. U Gospiću i okolnim mjestima, u jesen 1991. godine, Hrvatska vojska i policija su, uglavnom pod maskama, odvodili srpske civile iz njihovih kuća i stanova i likvidirali ih raznim načinima i na više mjesta. Likvidirani su uglavnom viđeniji Srbi koji su bili lojalni novouspostavljenom hrvatskom režimu. U tom periodu je, prema Veritasovim podacima, ubijeno najmanje 125 lica srpske nacionalnosti, među kojima i 39 žena, od čega skoro polovina od 16-18 oktobra. Među likvidiranima su i deset bračnih parova i četiri para po jednog roditelja i djeteta. Do sada su pronađeni i sahranjeni posmrtni ostaci 57 likvidiranih, dok se za ostalima još

Đurđica Dragaš: TRAG

Kad god vidim ovakav trag na nebu i čujem daleki zvuk aviona, setim se leta provedenih kod babe i dede na selu. Baba me je često vodila sa sobom kad bi išla da obiđe krave u polju i „prepne“ ih tj. premesti kočiće za koje su bile vezane kako bi dobile još koje parče netaknute trave. Išle smo kilometar – dva u jednom pravcu, po najjačem suncu, u sred dana (jer baš tad to i mora da se uradi), ali nije mi bilo teško. Trčkarala sam uz njen odlučni i žurni korak, držeći je za ruku i nadajući se da ćemo u povratku svratiti na kafu kod njene „druge“, Milke

Đurđica Dragaš: Divoselo – selo kojeg nema

Još jedna tužna godišnjica. Pre tačno 30 godina, u praskozorje, počeo je napad na tri podvelebitska srpska sela u okolini Gospića. Divoselo, Čitluk i Počitelj našli su se tog jutra pod teškom artiljerijskom vatrom. Divoselo – selo kojeg nema Gorelo je nebo, a eho eksplozija širio velebitskim vrletima. Kako je dan odmicao, eksplozije su bile sve ređe, ali je tragedija tek počinjala. Dok su iz tzv. Medačkog džepa (kako su kasnije prozvana ova tri sela) stizale poluinformacije, a strah širio kao poplava, zlokobni dim i odsjaj vatre koji su predveče počeli da dopiru iz tog pravca, značili su samo jedno. Gorele su kuće! Uništavano je ono što je preostalo iza

Đurđica Dragaš: Pustilo nas je naše Divoselo da se pronađemo, dotaknemo i radujemo plačući

Spavajte mirno, rođeni moji!!! Pronašla sam vas, rođeni moji, pod zelenim pokrovom, među divljim travama, u šumi izrasloj iz vaših kostiju. Vodilo me srce, ranjeno i željno. Vodila me krv vaša što teče mojim venama. Dozivali ste me, znali ste da vas tražim, u mraku divoseljačkom, u muci našoj zajedničkoj. Znam da ste mi se radovali! Radovala sam se i ja vama! Osetili ste moju ruku na vašem hladnom uzglavlju, moj drhtavi poljubac, moje suze na crnoj, krvavoj zemlji divoseljačkoj. Smirivali ste moje ludo srce, brisali tugu, radovali se mom životu. Tešili ste me iz svoje mračne, samotne postelje. Prepoznali ste moj osmeh, vatru u očima i beleg na levom

Savo Štrbac

Savo Štrbac: Krvavi Uskrs na Plitvicama

Početkom 1991. godine rukovodstvo tadašnje SFRJ pokušava da arbitrira u rešavanju nastalog konflikta između Knina i Zagreba, ali svi pokušaji ostaju bez rezultata. Početkom 1991. godine rukovodstvo tadašnje SFRJ pokušava da arbitrira u rešavanju nastalog konflikta između Knina i Zagreba, ali svi pokušaji ostaju bez rezultata. Hrvatska se sve više naoružava, višestruko povećava broj policajaca, formira Zbor narodne garde (ZNG) kao vlastitu vojsku, iako je još formalno u sastavu SFRJ. Početkom i sredinom februara Hrvatska donosi odluku “da na njenoj teritoriji ne važe savezni zakoni” kao i odluku o razdruživanju od SFRJ, a SAO Krajina krajem februara donosi “Rezoluciju o razdruživanju od RH”. Polovinom marta JNA traži od Predsedništva SFRJ

Novinar Simo Kljajić iz Gospića – likvidiran, zapaljen, identifikovan, ali i dalje s oznakom nestao

Nešto pre podneva 12. oktobra 1991. novinar Simo Kljajić izašao je iz svog stana na prvom spratu u Ulici Dragana Rakića BB u Gospiću (danas Ulica kralja Petra Krešimira IV) pa, dijagonalno preko raskrsnice, otišao do čuvene Uglovnice da kupi hleb. I nestao. Autor: Jelena S. Spasić Kao takav se i dan danas vodi, iako je utvrđeno i presuđeno gde ga je i kako šest dana kasnije ubila hrvatska vojska. Najpre, ko je Simo Petra Kljajić. Rođen je 13. juna 1933. (u nekim dokumentima stoji i 20. jun) u Ploči. Po zanimanju je bio kovinotokar, tj. metalostrugar, kako pokazuju dokumenta čije je kopije Udruženju novinara Srbije (UNS) poslalo Hrvatsko novinarsko

Đurđica Dragaš: Moje čudo u čudnoj 2022. godini

Kraj jedne i početak nove godine, vreme kada pravimo planove, ali još više podvlačimo crtu, zbrajamo i oduzimamo, razmišljamo o proteklih dvanaest meseci. Da li smo mogli bolje, jače, uspešnije? Jesmo li ispunili obećanja data  sebi i drugima, jesmo li „varali na kontrolnom“, razočarali ili usrećili svoje bližnje, možemo li da, bez stida, pogledamo svoj odraz u ogledalu? Iako je sigurno mnogo onih koji se ne osvrću i ne prave planove, onih koji žive samo za danas, verujem da je ipak više nas koji sebi postavljamo sva ova pitanja! Sećam se… i 2022. smo dočekali bez snega, u debelom plusu. Nije nam ipak, onako globalno, donela baš mnogo sunca i lepote.

Đurđica Dragaš: Jugoslavije više nema i niko je ne želi… osim vas!!!

Probudite se! Zna se ko, po onoj narodnoj, uči na tuđim, a ko na svojim greškama. Ne bih da koristim teške reči odmah na početku, ali baš o toj poslovici sam razmišljala gledajući objave i čestitke koje su po društvenim mrežama, povodom „Dana Republike“, delili moji zemljaci, sapatnici, Krajišnici. Ono što su ranom zorom započeli osvedočeni i zadrti komunisti i jugonostalgičari, tokom dana i večeri (u skladu s vremenskim zonama u kojima se nalaze) nastavili su zemljaci rasuti po svetu, izbeglice, ljudi koje je na taj put bez povratka odvela upravo ideologija i sistem kojima su se tog dana klanjali. Kap koja je prelila čašu bio je prilog u RTS-ovom

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.