Nepredviđena događanja ispred kolodvorske zgrade otela su se kontroli. Zaustavi ih zapovjednički glas Hrvatskog policajca. Strogim, kreštavim glasom naredi Ciganima: Stani, prekini! Piše: Nikola Kobac Orkestar umuknu. Tek što se tišina smiri, po protokolu, na red dođoše „sveti oci“. U njihovoj dugodišnjoj službi Bogu i Papi – započeše svoju Prvu misu za žive? Odzvanjaju riječi, nestaju i gube se preko pruge, tamo prema Dvorani Lisinski i naselju Trnje: „Pokoj vječni daruj im Gospodine, i svijetlost vječna svijetlila im. Putovali u miru! Amen!“ Sa druge strane „svečanog“ platoa, između Prvog i Drugog perona, sa  strane koja je zaklonila „počasnu kompoziciju“, na podu, sa bijelim štapom u ruci, u poderanoj partizanskoj uniformi,

Stigosmo na pretposljednju stanicu! Vrijeme je zaustavljeno. Na svježe asfaltiranom peronu odzvanja bat koraka prošlosti. Uglancane čizme prate uvježbani korak odavno usaglašene Hrvatske politike. Piše: Nikola Kobac Praznina pritiska, putnika malo, prolaznika još manje. Raskoš tek otišlog katoličkog Božića i novogodišnje noći prekriven je mnogim tajnama. Sprovodnik vlakova, držeći pod miškom metalnu tablicu, naslonjen na sjenu peronske rasvjete, iščekuje dolazak kompozicije. Ni malo nije zabrinut. Uobičajen je to postupak za sve dolaske i odlaske. Istina, načuo je da ovaj voz/vlak ima posebnu težinu i dužinu – svečan je. Najavljuje kraj neobičnom događaju. Hodajući pravolinijski naprijed, pa malo nazad čeka čovjek da mu se na vidiku (U)kaže moderna lokomotiva (U)mivena starom

Evo će proći i četvrti mjesec kako sam bila tamo, a napisala nisam nijednu jedinu rečenicu o tome o čemu tako dugo ćutim i što pred kraj mog životu živu hoće da me pojede. Moje rodno selo Kordunski Ljeskovac, ne postoji od prvog dana avgusta 1995. Nema Kordunskog Ljeskovca ni na jednoj geografskoj karti. Gdje je moje selo? Živjeli su u njemu Ćaćići, Devići, Gojići, Dakići, Smiljanići, Kovačevići, Klarići… Godine 1857. Kordunski Ljeskovac je imao 1.514 stanovnika. U Slunju sam 2008. podigla svoju domovnicu. S hrvatskom putovnicom sam lakše mogla otići u Ameriku da vidim teško bolesnog sina. Nakon podataka gdje i kada sam rođena, slijedi ono s prebivalištem (država,

Dobro veče Krajišnici, dobro veče dragi prijatelji, dobro veče Banja Luko! Hvala vam što dođoste i  ovo moje književno veče uljepšaste. Svima hvala, posebno hvala Tebi profesore Svetozare Livada i Tebi profesorice Dragice Španović – Livada, prvo za napisani Predgovor moje i naše knjige, a onda za riječi ohrabrenja – „piši kada te je Bog podario“. Našli ste snage da u godinama koje nosite i sa teretom kojim se borite – budete među nama. Da sa nama podijelite radost rođenja još jednog, i najboljeg svjedoka i druga svih vremena – knjige. Knjiga (H)ISTORIJA OSUŠENE ZBILjE ili TRAJANjE JEDNOG NESTAJANjA ne bi svjetlost mraka ili tamu dana ugledala i među vas

Piše: Nikola Kobac Za koji dan će Hrvatska birati. Saborske zastupnike, ovi hrvatsku vladu, hrvatska vlada hrvatsku politiku, hrvatska politika potvrditi hrvatske prijatelje, hrvatski prijatelji će izabrati hrvatske neprijatelje… i tako redom, od kako postoji Hrvatska koja smije i može glasati, birati i radovati se. Mnogo godina prije, dok je Car birao demokratija je ćutala. Danas je drugačije: Dok narod (demos) bira Predsjednik odlučuje. Dok je Austrougarska gospodarila, mobilisala i uslove života u Hrvatskoj određivala, Hrvatska je bila velika samo onda kada je trebala na strani Carevine ratovati. Danas je velika onoliko koliko uspješno veliča „blistavu“ pobjedu i protjerivanje svojih građana srpske nacionalnosti te 1995. godine. Istina je da je to