Posljednji ispraćaj (2)

Datum objave: ponedeljak, 11 januara, 2016
Objavljeno u Kordun, Kordun
Veličina slova: A- A+
Nikola Kobac
Nikola Kobac

Nepredviđena događanja ispred kolodvorske zgrade otela su se kontroli. Zaustavi ih zapovjednički glas Hrvatskog policajca. Strogim, kreštavim glasom naredi Ciganima: Stani, prekini!

Piše: Nikola Kobac

Orkestar umuknu. Tek što se tišina smiri, po protokolu, na red dođoše “sveti oci”. U njihovoj dugodišnjoj službi Bogu i Papi – započeše svoju Prvu misu za žive? Odzvanjaju riječi, nestaju i gube se preko pruge, tamo prema Dvorani Lisinski i naselju Trnje: “Pokoj vječni daruj im Gospodine, i svijetlost vječna svijetlila im. Putovali u miru! Amen!”

Sa druge strane “svečanog” platoa, između Prvog i Drugog perona, sa  strane koja je zaklonila “počasnu kompoziciju”, na podu, sa bijelim štapom u ruci, u poderanoj partizanskoj uniformi, leži čovjek. Nenadano, promuklim i umornim glasom zavapi:  “U pomoć, u pomoć, u pomoć braćo. Izginusmo narode srpski. Zašto sam ja ratovao? Devet rana zaradio?” Tek sad nasta prava zabuna, komešanje, ogromno iznenađenje. Unatoč svim mjerama sigurnosti nezvani gost pokvari “scenski ugođaj”.

Zaljuljaše se i pocrveniše tračnice, zgrade, vagoni…  Da li od stida ili od muke?

Neko  od čuvara reda glasno zapita: Od kud pak ovaj ovdje. Ko je on? Zapovjednik im tog trenutka  naredi: Hvatajte te ga!

Kroz maglu prepoznah glas đeda Đurana, iz sela Klapavice u Lici, sela između Udbine i Bruvna. U Zagreb je stigao noć uoč’ 9 na 10. maja 1945. Bio je borac Šeste ličke divizije. Već nekoliko godina ne zna da li je u ovaj grad stigao “kao okupator” ili kao oslobodioc. U borbama sa zaostalim ustaškim grupama, u Gračanima, na južnim obroncima Medvednice, ostao je bez vida. Poslije liječenja, iz Zagreba nikuda nije odlazio, sem kratkotrajnih posjeta rodnom selu. Ni te 1991. godine  nije htio. Istina, brižna Hrvatska ga je savjetovala i ponudila mu besplatno iseljenje iz komfornog i dobro opremljenog stana u centru grada. Predložili mu da ode na prostore na kojima živi “njegov” narod.

Ne umije Srpski narod iz Hrvatske drugačije. Pred očima ovih paćenika su duge kolone zbjegova iz 1941. i 1942. godine. Kreću se u istom pravcu. Napuštaju sela i imanja, topla ognjišta i kućne pragove žureći u veliku zimu. Snijeg je zavejao sve puteve, a oni idu.

Đuran, vjeran pokretu i partizanskoj zakletvi mislio je da nema naših i njihovih ljudi, da su svi njegovi. Odkud je danas dospio na kolodvor, nikako ne mogaše na brzinu odgonetnuti. Bez pratioca, slijep, kroz ogradu, pa preko šume željezničkih šina? Pođe ili htjede da zauzme mjesto u prvim redovima posljednjeg ispraćaja.

Da baš danas moj đed Đuran nije progledao?

Predsjednik, ne obazirući se na dešavanja, ne prekida govor. Vidjevši da je “publika” nestala ljutito reče:

–          Vi ste zavedeni. Bježite i sakrivate se u udobnost Hrvatskih vagona, dok se Ja ovdje smrzavam. Koliko sam samo truda i znoja utrošio da vas okupim, da vas ispratim? Gospodo, Ja na tome radim od 1989. godine. Punih 40 godina.

U hodniku vagona, ispred kupea pravi krkljanac. U potrazi za “svojima”  svi  gurnuše na jedna vrata.

Stampedo godina i iskustva, stampedo zabluda i očekivanja? Žurba u ništa? Bježanje od svoga juče? Trčanje u tuđe sutra?

Ne umije Srpski narod iz Hrvatske drugačije. Pred očima ovih paćenika su duge kolone zbjegova iz 1941. i 1942. godine. Kreću se u istom pravcu. Napuštaju sela i imanja, topla ognjišta i kućne pragove žureći u veliku zimu. Snijeg je zavejao sve puteve, a oni idu.

Kao i danas, bijaše početak januara 1942. Idu, idu a ne znaju kuda, ni za kim. Ostavljajući svoje obarke i grmove traže veliku šumu i neke nove proplanke.  Znaju da tamo ništa nema, nikoga nema – idu. Na brdovitoj zaravni sastaju se kolone srpskih sela, srpskog naroda i proklete sudbine, bez plača, bez suza. Utrnuli od straha svi se utapaju  u kolonu jedne velike Nesreće, ali  – idu. Iza njih  gore sela, kuće, štale, svinjci, sve njihovo. Bježe, ne obaziru se.

U pauzama “zavijanja” još se samo čuje glas Predsjednika i riječi: “Vi ne odlazite. Vi se humano preseljavate. Želim vam svaku sreću u otpočinjanju novog života…”

A danas?

Smjestili ih u udobne, moderne vagone i voze, negdje, nekom i od nekoga! Nikome ne vjeruju. Obuzeti strahom, lokomotiva im se učini krvožednija od svake pećine u koju su, dok su djeca bili navirivali, crnja od najcrnje noći, veća od Dinare, opasnija od bosonogog trčanja po kamenju. Pamte ovi današnji nesretni putnici kako su im očeve, majke, bake i mnogu  rodbinu odveli nekuda na željezničku stanicu, utrpali u vagon i odvezli. Od tad ih vidjeli nisu! Da neće i ova lokomotiva u istom pravcu, ćuteći, u sebi – sebe  pitaju.

Pojaviše se kola Hitne pomoći. Pometnuše đeda na nosila, spretno položiše u bolnički auto i uz zavijanje sirene odvezoše put Draškovićeve. Ubrzo zajauka tišina koju prekinu violina na ramenu zaostalog muzičara uz riječi pjesme: “Prokleta je ovo avlija”.

Otpravnik vozova dade znak, kompozicija krenu. Lagano se  pokrenuše vagoni, nečujno se oteše točkovi i “ukrašeni div” pođe. Putnici koji su stajali malčice se zaljuljaše unazad ali brzo uhvatiše ravnotežu. I odmah  napustiše hodnik te potražiše uočljiva, crveno bijela sjedišta. Ona su im ličila više na električnu stolicu nego klupu za putovanje. Baš onu i onakvu o kojoj im je slikovito pričao, koju je opisivao pokojni Markan po povratku iz Amerike.

Falio se da u Americi nema vješanja od kako su nestali Indijanci, kauboji i lopovi. Ma ljudi, Amerikanci su smislili novu, laku smrt. Metnu te u stolicu, svežu i cvrc. Milina umrijeti, falio se Marko. Ništa ti nemere biti, ne boli te, samo te nema.

Posjedaše mimo reda, bez uobičajenog guranja i utonuše svako u svoje misli. Ženi bliže prozoru se učini da voz stoji, da bandere idu,  da se zgrade utrkuju. Navuče zavjesu, zakloni vidike, skloni svjetlost sunca što su ostavili baš iznad svoje dojučerašnje kuće.

Iza voza sa voznim redom drama. Odnekuda “izroni” bakica u crnini, negdje se zagubila, zastala u onom metežu. Potrča teškim korakom za vozom vičući iz svega glasa: Čekajteeee, staniteeee. Ne gledajući ispred sebe, to krhko, izmoreno i izrađeno čeljade natrča i sudari se sa metalnim stupom. Pade, sklupča se i otrese tijelom. Na asfaltu se zaustavi korak njene nesreće. Još jedna majka pravoslavna napusti ovaj naopaki, nikad njojzi naklonjeni svijet.

Opet kola hitne pomoći i opet zvuci “brižljive” sirene. U pauzama “zavijanja” još se samo čuje glas Predsjednika i riječi:

“Vi ne odlazite. Vi se humano preseljavate. Želim vam svaku sreću u otpočinjanju novog života…”

Ljuban, iako u poznim godinama, do juče vrli domaćin nasloni laktove na koljena, sagnu se i glavu sakri šakama. Ne razaznaje da li sjedi okrenut prema smjeru kretanja vagona ili se vozi unatraške. Otrese se tih misli, neopterećen kako sjedi i kuda putuje, ugleda na vratima babu Soku. Ona ga uze za ruku i povede u njegovo djetinjstvo.

Tek, biće da  je navršio petu godinu. Zima je. Čini mu se da je snijeg veći od drvene bajte u kojoj je puna kuća čeljadi. Uz babu i đeda tu su mu ćaća i mati, dva brata i pet sestara. Dvije bliznakinje mlađe od njega, smještene su u zipki. U donjoj sobici je tetka Ljubica sa svoje troje djece. Tetak Ilija otišao u Ameriku i od tad o njemu niko ništa ne zna. Dogega se do ulaznih vrata zašuškanih slamom, da manje piri, ‘oće van i sve se propinje da uvati kvaku nasađenu na metalnu kutiju, prišarafljenu na istesanu hrastovinu.

Kud bi dijete? Bez obuće u veliki snijeg? Noge umotane u krpe a preko krpa navučene šarene čarapice. Mati mu ih je baš jutros oplela trčeći od štale do kuće, od jednog do drugog djeteta, od šporeta do kolijevke. U kući je toplo i prostrano. Niko nikome ne smeta, djeca su pro’odala i kradomice se gurkaju, da đed ne primjeti. Ćaća je otišao usjeći još koje drvo. Zima se odužila, ne bi bilo dobro da djeca ozebu, do najbližeg doktora ima preko 30 kilometara.

Privuče drvenu đedovu klupicu  koju je đed često i redovno koristio. Služila je dok bi ložio vatru ili kominjao kuruze, ili se odmarao u pauzama teškog seljačkog posla. Posla koji je više tražio i uzimao nego davao. Nasloni se na vrata i taman da povuče kvaku prema dolje, a vrata se širom otvoriše. Izvana mu se vraćao ćaća. Izgubivši oslonac skondrlja se, kroz otvorena vrata ćaći pod noge i na ganjak napola zatrpan snijegom.

Tog trenutka se oglasi lokomotiva. Sirenom pozdravi pružni prelaz i zatvorenu rampu.

Ljuban se prenu, diže glavu i pogleda u svoju obuću bojeći se da je na put krenuo bos, po ovolikom snijegu. Sa njegove druge strane, zavaljen u sjedalo komšija Milan, nagnut na prozor vagona naslonio glavu na zavjesu i biće da spava, učini mu se.

Nastavlja se…

Posljednji ispraćaj (1)


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top