Knjiga „Livanjski Srbi-prosvjetna i duhovna zaostavština“, autora prof. Branka Dokića i Radovana Jovića, promovisana je 8.oktobra u sali Vaznesenjske crkve u Beogradu. Skup je blagoslovio otac Mirko Jamedžija, nekadašnji paroh lijevanjski, a otac Mihajlo iz bežanijske crkve Svetog Georgija obratio se skupu pozdravnim, uvodnim rečima u ime domaćina, Vaznesenjske crkve. Prof. Branko Dokić, profesor Elektrotehničkog fakulteta u Banja Luci, priznaati stručnjak u međunarodnim krugovima, ogledao se i na terenu politike, sada ambasador Bosne i Hercegovine u Atini, pored svih obaveza ima volju i nalazi vremena da piše i knjige koje osvetljavaju materijalnu i duhovnu zaostavštinu njegovog i našeg naroda u njegovom i našem zavičaju. Radovan Jović, dugogodišnji novinar i dopisnik

U jednoj od onih lijepih starinskih kula u selu Čelebiću, sazidanih od fino tesanog kamena, u mraku gotovo potpunog sljepila, dane broji Stana Crnogorac. Nabrojila je sedamdeset i pet godina, ali breme koje je ona turila iza pleći bilo je preteško i za tri života. Sjedi skrušena, sva u crnini. Krupne i nekada očigledno lijepe oči miruju bez sjaja poput dva planinska jezerca koja su se već predala ilinskoj pripeci. Sjeta i tuga u očima i u riječima, i u rukama dok miruju skrštene, i u tromom, umornom pokretu — i u glasu i u ćutanju…     Zasuzi samo kad spomene osmogodišnju unuku Miru, najmlađe od petoro unučadi, djece sina

Selo u kojemu živi Sava Petrović zove se Gubin. Niko više ne zna odkud mu takvo neobično ime, po čemu je taj pitomi kraj Livanjskog polja podno Dinare tako prozvan, ali kad je u pitanju sudbina ove žene, onda u tome ima nekakve žalosne ironije. Ovoj sedamdesetogodišnjoj sićušnoj starici cio vijek je prošao u neprestanom gubljenju, a ona postojana, i danas na nogama, laka i čila kao da joj je život prošao u radovanju: „Ja sam tu iz Čaprazlija. Od Marčeta. Uoči rata, bojim se da je to bilo nekako na dvi godine prije nego se zaratilo, udala se za Iliju Kozomaru iz Donjih Rujana. Eto, sinu mi Uglješi bilo

Po molbi člana našeg Udruženja Miloša Nikše, objavljujemo njegovu zahvalnicu svima koji su pomogli da se njegov pradeda, Jovo (Nikole) Crnogorac iz Čelebića, upiše u knjigu umrlih opštine Livno. Takođe, skrećemo pažnju i drugima da na ovaj način mogu upisati svoje pretke u knjige umrlih Bosne i Hercegovine. Z A H V A L N I C A Poštovani, Povodom proglašenja, po majčinoj naslednoj liniji, moga pradede, Crnogorac (Nikola) Jovo, umrlim licem u Opštinskom sudu u Livnu, nestalog u rejonu sela Čelebić kod Livna u Bosni i Hercegovini na verski praznik Ognjena Marija, dana 30.07.1941. godine, kao i naknadnog upisa u matične knjige umrlih za selo Čelebić u opštini Livno

Ako nevolje i nesreće kale čovjeka i čine ga tvrđim i postojanijim, ako „nove nužde rađu nove sile”, onda je Božo Bošković iz sela Čaprazlija podno Dinare očigledan primjer i dokaz za to. Nije ga, čini se, samo vodenica mljela, a on traje, traje… I da nije dočekao da djecu svoju sahranjuje (dva sina mu je smrt u mladosti punoj pokosila, prim.B.S.), a to je valjda najstrašnija kazna za svakog roditelja, još bi ova tvrda starina odolijevala životu i prkosila njegovim ćudima. Roditeljska nesreća ga je, međutim, pokolebala i potresla iz temelja pa više nema ni snage ni volje da se prisjeća svega što je preturio preko glave. Srećom, Ljubica,

Po nekim podacima za oko osam stotina žrtava ustaških pokolja u Livnu i selima u livanjskoj kotlini nije imao ko zaplakati niti svijeću zapaliti. Zauvijek su ugašena mnoga ognjišta, iskorijenjene cijele porodice, ne ostalo traga ni od odive. U tom pogledu je sigurno najkarakterističniji slučaj sela Golinjeva, rodnog mjesta velikog humaniste, pjesnika i neumornog borca za slogu i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda, Jovana Sundečića. Krvnici su tog zlog ljeta zaboravili Sundečićeve poruke i amanete i ni iznad jednog od šezdeset srpskih šljemena nije se dan poslije te strašne Ognjene Marije zapramao dim niti je ikada više u nekoj od tih srpskih kuća vatra propirena srpskom rukom. Kako vrijeme odmiče

Kako je ustaška vlast više pojačavala teror srazmjerno je raslo nezadovoljstvo i ogorčenje srpskog stanovništva, a u selima sa mješovitim stanovništvom, naročito u onima u kojima je većinu predstavljalo hrvatsko stanovništvo, i strah od sukoba i odmazde — da bi mogle isplivati stare mržnje i zađevice i sijevnuti iz korica nikad zarđali krvavi noževi nacionalnih raskola i netrpeljivosti. Najkritičnije stanje je bilo u selima u Livanjskom polju gdje ih je bilo i čisto hrvatskih i čisto srpskih i mješovitih. Tako su sela Lusnić, Strupnić i Kovačić, bila naseljena isključivo Hrvatima, u Čelebiću je živjelo otprilike pola jednih pola drugih, dok su Bojmunte, Radanovci, Vrbica i Bogdaše bila poglavito srpska. Na