arrow up

Dani(j)el Simić: POKOLj ILI KAKO PREIMENOVATI NEŠTO ŠTO NEMA IME?

Inicijativa UG Jadovno 1941, o davanju imena genocidu nad Srbima u vakat Drugog svjetskog rata, dočekana je na nož od strane nekih državnih ustanova. Otkud tolika agresija? Piše: Dani(j)el Simić Na početku treba reći da ovaj tekst pišem sa osjećajem teške sramote. Zađite po osnovnim i srednjim školama, djeca neće znati gotovo ništa o Jadovnu, Jasenovcu i njihovom tvorcu NDH. Starija populacija još i manje. Sve su to neke nejasne predstave i maglovita poluubjeđenja, a tek u inostranstvu ni toga nema. Krajnje neznanje. U tim uslovima, kada posla ima preko glave za sve koji se toga žele prihvatiti, ovako rasprenim tonom i nekonstruktivnom reakcijom na inicijativu, dokazujemo izreku: Dva Srbina,

Stradalnici Jevreji i Srbi 1941. u Banjoj Luci i rušenje hrama Hrista Spasitelja

Aprila 1941. godine  stvorena je, pod zaštitom nacističke vojne sile, genocidna Nezavisna  država Hrvatska, uspostava koje je značila pogrom nad Srbima, Jevrejima i Romima. Što se sprema bilo je mnogima poznato godinama ranije, ali je političko sljepilo većine srpskih političara učinilo da naš narod u Hrvatskoj, Dalmaciji, Sremu, Bosni i Hercegovini dočeka nespreman ustaško preuzimanja vlasti na tom prostoru. Piše: Nikola Milovančev Sve se moglo predvidjeti, kao i genocid do kojeg je došlo u Nezavisnoj državi Hrvatskoj. Hrvoje Magazinović, Hrvat monarhističke i jugoslovenske orijentacije, opisao je u svojim memoarima („Kroz jedno mučno stoljeće“, Društvo Hilandar, Valjevo 2010. g.) svoj razgovor iz novembra 1940. sa Viktorom Gutićem, koji je pola godine

Milan Ružić: Moja Srbija

Prodali smo sebe za dobre pare, ali je novac pokupio neko drugi. Stalno me pitaju zašto se žalim na bilo šta i zbog čega prigovaram kad sam se rodio u zemlji koja je „prosto takva“. Nisam se ja rodio u ovoj zemlji. Nisam se ja rodio u zemlji u kojoj zadnjica govori i plaća se više od diplome. Ne verujem da je država mog rođenja ona koja samu sebe rasprodaje. Ne bih rekao da je moja država ona koja ljubi čizme koje su joj do juče pritiskale vrat, a ni dan-danas nisu od toga odustale. Moja zemlja nije zemlja rijaliti programa, već teške realnosti. U mojoj zemlji se od časti

Milovančev: Da li je potreban termin za imenovanje genocida nad Srbima u NDH?

Zadnjih dana aprila o.g. u javnosti se povela polemika oko termina Pokolj, koji je Udruženje građana Jadovno 1941. prošle godine predložilo kao imenitelj za zločin genocida nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Reagovali su Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica iz Banjaluke, a zatim i Katedra za nacionalnu savremenu istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjaluci, Katedra za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Istočnom Sarajevu i Javne ustanove „Spomen područje Donja Gradina“. Polemika je skrenula pažnju javnosti a možda je i dobro da je tako, da jednom vidimo gde smo i po ovom pitanju. Pokušaću da budem objektivan jer nisam bio zagovornik prihvaćanja pojma Pokolj kao najboljeg rešenja

Milan Ružić: Pismo Maksa Luburića Viktoru Ivančiću

Cilj njegovog teksta je da zabavi masu i da odletuje jednu ili dve godine pod kanskim palmama Emira Kusturice, pa će posle ponovo napasti nekoga za koga pomisli da preko njegovih leđa može da se živi, ili za koga mu narede U jednoj od svojih zaumnih olakšica koje su rezultirale čak i knjigom, Viktor Ivančić, bivši urednik i osnivač mrtvorođenog „Feral tribjuna“, ovoga puta je sebi dozvolio da napiše pismo Milana Lukića Emiru Kusturici. Naravno, kako se drugačije probiti u okruženju koje ne razume tekstove Ivančića, a ne razume ga, jer u njima nema ničeg za razumevanje, nego pljunuti na Emira Kusturicu? I na pljuvanju velikog reditelja se njegov pohod

Bastašić: Termin “Pokolj” kamen spoticanja

Dio stručne i naučne zajednice u Republici Srpskoj odbacio je inicijativu Udruženja “Jadovno 1941.” da genocid koji je Nezavisna država Hrvatska (NDH) počinila nad Srbima u Drugom svjetskom ratu bude imenovan kao “Pokolj”, što je, kako kaže, predsjednik ovog udruženja Dušan Bastašić pogrešno i utemeljeno na zamjeni teza. Genocid kao zločin nad Srbima do sada uopšte nije ni imenovan, pa se tako ne može ni preimenovati – poručio je Bastašić, podsjetivši da je genocid nad Jevrejima poznat kao “holokaust”, nad Romima kao “porajmos” i da jedino genocid nad Srbima još nema svoje ime. Dodaje da je u njihovoj inicijativi jasno navedeno da se naučna i stručna javnost do sada nije

​Streljanje omladine u logoru Sajmište 1943. (Foto Vikipedija)

Istina o logoru Zemun 1941-1944.

U »Politici“ od 6. juna 2017. je na st. 23 objavljen intervju sa g. Robertom Sabadošem, pod naslovom „Logor Staro Sajmište  čeka da bude dostojno obeležen“.  Zbog poštovanja prema istorijskoj istini ali i prema čitaocima „Politike“, koja se u mojoj porodici čita više od 90 godina, osećam se dužnim da ispravim neke netačnosti iznesene u delu intervjua u kojem se spominje nacističko-ustaški logor Zemun. Već sam naslov članka je sporan. 1941. g. je postojalo samo jedno Sajmište, zato naziv logora nikako ne može biti „Staro Sajmište“. Logor treba zvati njegovim pravim imenom, „Logor Zemun“. Čitavo vreme,  postojanja, vlasti okupirane Srbije nisu imale nikakva ovlaštenja nad logorom – Srbija je bila

Ković: Ne dozvoliti da se zamagle genocidi nad Srbima u 20. vijeku

Vanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu Miloš Ković rekao je večeras u Andrićgradu na predavanju “20. vek genocida nad srpskim narodom” da je potrebno da se razumije da se Srbima nameće riječ genocid, kako bi se zamaglili genocidi koje su Srbi pretrpjeli u 20. vijeku. “Srbe optužuju Englezi da su genocidni, a oni su pokušali da provuku tu rezoluciju u Savetu bezbednosti. Istorija svih američkih država koju su stvorili Englezi je počela genocidom. I sada smo došli u situaciju da nas oni optužuju da smo genocidan narod, da nam oni drže predavanja o ljudskim pravima”, naveo je Ković na predavanju u Andrićevom institutu, u okviru ciklusa 20. vijek. On

Nikola Milovančev: Zašto N. Bakareca boli istina o Paveliću i ustašama u vezi sa logorom Zemun?

Povodom teksta „Vi verujete i u Nedića”, „Politika”, 4. april 2019, prenetom i na „Stanju stvari“ Umesto da odgovori na moj članak „Ima nas koji verujemo u Kosovski zavet”, g. Nebojša Bakarec je napisao nekoliko neistina i političkih diskvalifikacija, a na pitanja nije odgovorio. G. Bakarec u svom reagovanju ponavlja tvrđenje da Kosovski zavet nije povezan sa religijom. Možda bi bilo dobro da je 17. marta ove godine došao u Zemun, u Hram Rođenja Presvete Bogorodice, na predavanje „Sveti vladika Nikolaj i Kosovski zavet”. Predavač je bio o. Stefan, iguman manastira Velika Remeta. Ne sumnjam da bi prisutni tada sa zanimanjem ispratili i izlaganje g. Bakareca i primereno ga nagradili.

Nikola Milovančev: O progonu dr Vladimira Dimitrijevića

Kad se sve sabere – najlošija situacija je, kao i obično, u Srbiji. Zar da se onda začudimo kad vidimo progone najodanijih srpskih sinova? Sa nevericom pročitah vest o progonu dr Vladimira Dimitrijevića, umnog pravoslavnog mislioca i srpskog rodoljuba. Poverenik za zaštitu ravnopravnosti objavio je protekle 2018. godine mišljenje da je on svojim člankom „U odbranu prirodne porodice“ povredio 12. član Zakona o zabrani diskriminacije. Setih se odmah sličnog mišljenja poverenice za zaštitu ravnopravnosti u povodu izjave mitropolita Amfilohija o paradi homoseksualaca u Beogradu 2010. godine. Nisam do tada ni zamišljao da poverenica za zaštitu ravnopravnosti Srbije može da bude tako nestručna i pravno nepismena da izdaje mišljenje u vezi

Milan Ružić: Vreme za zaborav

Došli smo do trenutka u svojoj istoriji u kojem se sve svodi na zaborav. Od svega čega bismo se imali setiti i time se ponositi, mi se jedino uvek setimo da zaboravimo. Zaborav je od nas načinio idealne robove i to će nam biti maksimum u ovom istorijskom minimumu nas kao naroda. Da bi se ovo promenilo, maksimum mora biti naš minimum. Narod čija svest grca, jedino se još jednim prstom drži za svoju religiju. Mi grcamo u podvalama, omalovažavanjima, razbraćivanju, raskršćavanju, rasrbljavanju i samoporicanju. Ne vidim ništa što bi zaustavilo naš dalji pad, ako dalje ima, prema dnu, ako smo već moral i poštenje preležali kao što deca preleže

Nikola Milovančev: Ima nas koji verujemo u Kosovski zavet

G. Nebojša Bakarec, funkcioner SNS-a, objavio je u „Politici“ članak „Pogubne posledice zamrznutog konflikta“. Pojedini navodi u članku ne odgovaraju činjeničnom stanju a vređaju me i kao pravoslavnog vernika (reči o „…utopijama o Kosovskom zavetu…“), pa ću se na njih osvrnuti. (Reagovanje povodom teksta „Pogubne posledice zamrznutog konflikta”, „Politika”, 16. mart.) Autor članka se zalaže za postizanje „kompromisa“ o statusu Kosova, koji bi u suštini značio promenu ustavnog rešenja o Kosovu (preambule Ustava Srbije). Za sva događanja od 2003. do danas (zločin u Goraždevcu 2003., pogrom nad Srbima 2004., proglašenje nezavisnosti Kosova 2008…) g. Bakarec krivi stanje „zamrznutog konflikta“ odnosno nepristajanje na priznanje protivpravne secesije Kosova. Ovo je velika evolucija

Danijel Simić

Dani(j)el Simić: Bez ikakve šale

Puno njih se ljutilo, što ne raskrinkavam poimence nečasnike koji su kopirali dio Frontalove baze podataka, te svoje latinične, autošovinističke sadržaje, godinama poturaju lažno pod naš azbučni logotip. No, došlo sad i do Vikipedije. Pitali urednici srpskog podskupa ove sajberenciklopedije, da objasnimo o čemu se tu radi, pošto i oni prate da se latinična kopija pojavila dosta poslije lansiranja Frontal.RS? I, kažem ja Šikuljaku, uskoro ću odgovoriti. Ima tome pola godine. Ako ne i više. Davno je bilo kada smo spriječili napad iz zasjede, te od tada gotovo pa nikako ne reagujemo na nudiguze, koji se šlepaju na naš lik i djelo. Osobito na moje tekstove iz kopirane baze, nakon

Milan Ružić: Minut za Dobricu

Juče nas je napustio Dobrica Erić. Na taj dan zanemela je srpska poezija, Šumadija se obukla u crninu, a Srbija je plakala za jednim od svojih najvećih sinova. Međutim, kad kažem Srbija, ne mislim na narod, već na državu. Što se tiče nas koji smo na ovom svetu ostali i posle Dobričinog odlaska, mi nismo vredni ni pet para, niti jednog jedinog slova iz Dobričinih stihova, a kamoli tolikih pesama koje nam je ostavio i koje nije mogao poneti u grob. Mi smo od njega nasledili sebe, a šta je on dobio od nas? Dobio je bedni minut na nacionalnim televizijama. Dodelili smo mu mrve svoje pažnje i zahvalnosti. Nisu

Nemanja Dević je prekopao mnoge arhive u zemlji i inostranstvu

Жivojin Mišić: Deco, ostavljam vam samo čast

Gospodin Slučaj, koji je, zapravo, uvek sve, samo ne slučaj… udesio je da ove srede, 27. marta, čije posledice ni do danas nismo shvatili… u jednom prestoničkom restoranu provedem popodne sa praunukom srpskog vojskovođe koji je preteču te tragedije, kažu mnogi, video dve decenije pre nego što je do nje i došlo. Umoran od posla i pomalo malaksao od nekog virusa koji me je drmao, došao sam nekako napet, izgleda ni ne shvatajući kakva je to krv koja teče u venama mog sagovornika – i šta to uistinu danas znači. Kasnio sam, po zloj svojoj navici, ali nije mi zamerio; krupan i krepak, stisnuo mi je ruku, i dobronamerno me

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.