Dani(j)el Simić: POKOLj ILI KAKO PREIMENOVATI NEŠTO ŠTO NEMA IME?

Datum objave: petak, maj 3, 2019
Veličina slova: A- A+

Inicijativa UG Jadovno 1941, o davanju imena genocidu nad Srbima u vakat Drugog svjetskog rata, dočekana je na nož od strane nekih državnih ustanova. Otkud tolika agresija?

Piše: Dani(j)el Simić

Na početku treba reći da ovaj tekst pišem sa osjećajem teške sramote. Zađite po osnovnim i srednjim školama, djeca neće znati gotovo ništa o Jadovnu, Jasenovcu i njihovom tvorcu NDH. Starija populacija još i manje. Sve su to neke nejasne predstave i maglovita poluubjeđenja, a tek u inostranstvu ni toga nema. Krajnje neznanje. U tim uslovima, kada posla ima preko glave za sve koji se toga žele prihvatiti, ovako rasprenim tonom i nekonstruktivnom reakcijom na inicijativu, dokazujemo izreku: Dva Srbina, tri partije.

Budući da sam i sam pisao ranije o potrebi da ovaj demografsko-političko-civilizacijski nokaut (koji je pitanje jesmo li i preživjeli kao narod, ili smo odavno mrtvi) imenuje jednom, srpskom rječju, nema nikakve prepirke o tome da je to neophodno. Bilo je još prije najmanje pola vijeka. Svi drugi narodi sa sličnim istorijskim iskustvom su to uradili.

Treba nam jedna moćna, i lirska i epska riječ, kojom će se poetizovati, sažeti, oslikati i o(ne)čovječiti taj period i djelo. Tako se vodi računa i o nečemu što se zove popularizacija, propaganda, odnosi sa (svjetskom i domaćom, naučnom i laičkom) javnošću. Ono što je kod nas, pogotovo u ovom pogledu, nula bodova.

Pamtljivost, slikovitost, suština

Dakle, polazeći od toga da svako bar malo osoljen nema ništa protiv neophodnog imenovanja, u „mišljenju“ Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica (RCIRZ), te još nekoliko institucija koje su otuda inicirane na oglašavanje, nelogičnošću prvo upada u oči formulacija „pokušaj preimenovanja“?!

Šta to znači? Nekako se zvalo, pa kojekakvom humanoidu naumpalo da iz dosade izvodi kerefeke i izmišlja novo ime?

Evo, uz svo dužno uvažavanje prava na mišljenje i slobodu govora svih zainteresovanih – ne razumijem. Kako se to do sada naše istrebljenje zvalo? „Genocid nad Srbima u Drugom svjetskom ratu počinjen od strane nacista, fašista i ustaša“? Ma, nije valjda?

Dakle, ne treba reći nož, već „alatka od željeza ili nekog drugog čvrstog materijala, oštrih ivica, pogodih za rezanje ili ubadanje“? Ne ubistvo, već „protivpravno lišavanje života nasilnim činom“? Ne glupan, već „osoba sa slabijim umnim potencijalom“?

To je, sestre i braćo, opis! Definicija. To nije ime! To nije rječnička odrednica, koja treba lako da se traži u enciklopedijama. Da se pamti u školskim klupama. Da se gugla. Da se snimi film sa takvim naslovom. Ovom logikom, Frontal se ne bi smio zvati Frontal, već „Jedini ćirilični portal zapadno od Drine“? Molio bih vas stoga sve, da se ne sprdate i zloupotrebljavate ovako bitna pitanja, koja se tiču svakog ko se osjeća Srbinom. I ne samo tih.

Idemo ozbiljno: Ako ne valja „Pokolj“, šta su drugi prijedlozi?

Ovo sve pišem kao uvod u širu društvenu raspravu o ovom pitanju, sa premisom da svi imamo najbolju namjeru, te želimo da se šutnja o zatiranju Srba (koja se primiče razdoblju od 100 godina) konačno prekine. Istina pod brendiranim i međunarodno zaštićenim imenom, dođe do većeg broja ljudi. Prije svega Srba.

Zašto svi znaju za genocid nad Jevrejima, Jermenima, pa i Romima; a gotovo niko za istrebljenje Srba? Pa ni Srbi sami. Bez priče ko je za to kriv, nemanje pojma, pa ako hoćete i jasnog naučnog termina za istragu Srbalja, nešto je što je svakako simptomatično u poređenju sa gore navedenim narodima.

Ako nam je to aksiom, druga stvar koja napadno štrči u reakciji budžetskih potrošača je što nema nikakvih drugih prijedloga. (?!) To je ono što se od „naučne i stručne javnosti“ traži. Izostankom imenovanja pogodnijih termina, ovakva vrsta odgovora, a posebno ton saopštenja, daje utisak da se radi o ličnoj sujeti.

Prostoj ljutnji što se pojedinci i institucije od kojih se to očekuje, nijesu prve sjetile? Ali su se sjetili da pametuju. Je li zato što i pored plata od novca svih poreskih obveznika, po ovom pitanju izgledaju krajnje neradnički u odnosu na jedno udruženje građana? Šifra: Državni pos’o?

Pošto je reakcija obimna i možete je naći na mrežnoj strani RCIRZ, nijesam u prilici da citiram i naizmjenično polemišem na sve teze koje su tu iznijete. No, navodim dio saopštenja katedri za istoriju Univerziteta u Banjoj Luci i I. Sarajevu, te Spomen područja Donja Gradina (obratiti pažnju da u imenu potonje ustanove nema internacionalno i opštesrpski daleko poznatijeg pojma „Jasenovac“):

„U Republičkom centru pravilno su rezonovali da se ‘pokolj može definisati kao akt trenutnog razvoja situacije, afekta, osvete i obično je događaj koji traje kraći vremenski period, nužno bez dugoročnog razvoja i ponavljanja, što se, svakako, ne može reći za zločin genocida’. Kao i da on ‘može biti i akt pojedinca ili male neorganizovane grupe, dok genocid to nije’“.

Dakle – Rodoubistvo?

Kao prvo, ne znam u kojem su to rječniku ili propisanoj terminologiji nekakve ratne forenzike našli da Pokolj znači baš to, osim svog ličnog utiska, odnosno jezičkog osjećaja?

Uzećemo u obzir da kao srpski pisac nemam blage veze o riječi kao takvoj, a pogotovo kao lingvističkom pojmu. Posebno da nemam pravo da govorim o etimologiji i semantici, pa možemo ukucati pojam „pokolj“ u pretraživač. Prvo gdje svrbi, jeste što je većina rezultata (ako pišete azbukom) vezana upravo za inicijativu koju je pokrenulo UG Jadovno 1941.

No, nađe se i pokoji rječnik u viki-digitalijama, pa on veli:

Pokolj, (značenje izvedeno preko sinonima) krvoproliće, zverstvo, pogrom, holokaust, masovno ubistvo, homicid, istrebljenje, genocid, etničko čišćenje, ubijanje, masakr [1]

Ukoliko je riječ o nekim bezveze budalama koje svašta kače na internet, te da ostavimo po strani da se u najvećoj većini ne slažem sa ranije citiranim tekstom, iz predmetnog saopštenja se da zaključiti da se favorizuje strani termin – genocid? Dobro, važi.

U tom slučaju, ako je naučni termin (potreban citat) „Genocid nad Srbima u Drugom…“, genocid se na srpskom kaže „rodoubistvo“.

Stara je boljka srpske naučne zajednice da preuzima, odnosno prednost daje stranim terminima. Tako se redovno odričemo svojih riječi i one postaju za svijest Srba „hrvatske“, pa predviđam da će sačiniteljima saopštenja i „rodoubistvo“ biti baš rogobatno i nepodesno.

Može onda još par prijedloga?

Šta mislite o tome da se „Genocid nad Srbima u Drugom…“ zove: Svespaljenje (ὁλόκαυστος)? Veliki zločin (Մեծ Եղեռն)? Uništenje, Isjecanje, Rasparčavanje (Porajmus)? Masovno ubijanje (Samudaripen)? Propast (שואה‎)?

Bez obzira što javni službenici neprestano ističu da se trebamo „ugledati na Jevreje“, u ovom slučaju očigledno nemaju namjeru da slijede tu nit. Te iz RCIRZ kažu:

„Autor odluke javnost nije udostojio etimološkog, semantičkog i simboličkog objašnjenje predloženog imena. Zato smatramo da ovakav pristup nije ozbiljan, a ni metodološki opravdan niti usklađen sa savremenim rehumanizujućim trendovima kulture pamćenja, a istovremeno je i u suprotnosti sa temeljnim vrijednostima srpske duhovnosti i nacionalne kulture u cjelini“.

Osim što je navedeno u prvoj rečenici lako potvrdiva materijalna neistina, nekih koji „prate trendove“, ne znam jesu li jevrejski propagandisti i naučnici doživljavali ovakvu vrstu klevete i dezavuisanja, kada su četrdesetih godina prošlog vijeka uzeli grčki termin „Holokaust“?

On je izvorno služio isključivo za jednu vrstu obrednog žrtvovanja životinja i biljaka kroz vatru, u mnogobožačkoj religiji stare Grčke. Preuzet, po analogiji sa Starim zavjetom i „žrtvom paljenicom“ (a ne „svespaljenicom“ kako kaže autor „mišljenja“), što je prevod riječi „holokaust“ od strane Đure Daničića, a koja je preko Septuaginte došla do njega, odnosno nas Srba.

Srbi bi, da se ugledaju u ovom slučaju na Jevreje, trebali da nazovu „Genocid nad Srbima u Drugom…“ – kako? Hostija? Liturgija? Euharistija? Slažem se da je glupo… Zato Jevreji imaju riječ na ivritu (Šoa – Propast), za svoj narod i nauku.

Maternji jezik

Za sve prijedloge ispod prošlog podnaslova, mogla bi se u okviru jermenskog, romskog i jevrejskog jezika, odnosno naroda, primjeniti ocjena koju su, krajnje proizvoljno i na osnovu svog ličnog jezičkog osjećaja, uzvodno prišili korištenju termina Pokolj.

Kakva „Propast“? Propast je kad neko bankrotira, a nas su pobili – kaže, recimo, neki Jevrej. „Veliki zločin“ je kad neko ubije novorođenče, a ne kad pobije pola naroda! To je mnogo veće, kaže Jermenin. Isjecanje? Isecanje je kad te neko dočeka nožem u mraku, a ne pokolj svih nas Cigana, kaže Rom. I sve tako.

Zatiranje, Istrebljenje, Pogrom, Istraga, Iskorjenjivanje, Pomor… Postoji veliki broj riječi u srpskom jeziku, koje bi mogli upotrijebiti za ono što nam se desilo u Drugom svjetskom ratu. I ne bi pogriješili. Tu je jedino bitno da se svi složimo.

Sve one se mogu upotrijebiti i biti dostojne, kao što i sve one, pojedinačno, imaju semantičkih nejasnoća, kontekstualnih nedostataka, odnosno različitih, krajnje individualnih tumačenja od strane pojedinačnih govornika srpskog jezika.

Isto tako kada kažemo „Idem kući.“, upotrebljavamo riječ čiji su sinonimi dom, izba, loga, prebivalište, stan, bajta… Ali niti ih upotrebljavamo umjesto kuće, niti nam u većini slučajeva znače isto. Nije svaka kuća dom, a odavno više niko ne govori – imaš kuću, vrati stan. Mada se i u kući nastanjujete.

Sasvim sigurno nećemo govoriti „haus“, „spiti“ (σπίτι) ili „domus“ za rođenu kuću, samo zato što su se islamizirana braća dohvatila termina „genocid“, kao nečeg što je samo njihovo…

Može Srbosjek?

Nauka o jeziku je došla do zaključka da u većini svjetskih jezika ima malo pravih sinonima. Čak riječi srpskog jezika kao Vaskrs i Uskrs, mrkva i šargarepa, voz i vlak, pečurka i gljiva, pritisak i tlak, hljeb i kruh; pored toga što bukvalno znače isti pojam, upotrebom jednog od njih vuku određeni kontekst. Regionalnu, običajnu ili čak vjersku pripadnost govornika.

Ono što je najčudnije kod pojma Pokolj, kao i bilo koje druge ponuđene odrednice, jeste što nam je NEOBIČNA i NOVA u kontekstu „Genocida nad Srbima u Drugom…“! A kad je neobično i novo, svako ko umije da čita i piše, pogotovo kada je povod ovako kardinalan za nacionalno biće, ima svoje favorite i misli da je baš njegov pojam najbolji.

Kod Pokolja se išlo na to, da je genocid hrvatskih ustaša različit od ostalih u Drugom svjetskom ratu, upravo po insistiranju na hladnom oružju i zvjerskom mučenju žrtava. Narodski rečeno, rođaci, i danas u diskursu javnog prostora dominira fraza da su ustaše „klale“.

Drugi su pretežno koristili metak i otrovni plin, dok su oni razvili čak i posebnu alatku zvanu „srbosjek“. Da se ne zamori šaka dok se kolje.

Obzirom na kontekst i jezovitu moć ove riječi, ona bi, kao artefakt koji su zapamtili muzejski arhivi, možda bila najpodesnija za zajednički imenitelj „Genodica nad Srbima u Drugom…“. Ne sumnjam da bi bilo onih kojima bi se više sviđalo Srbokolj, ili onih okrenutih stranim terminima, koji bi načinili Srbocid.

Ali i to se trebamo (što skorije) dogovoriti. Dogovoreno bez kokošarenja usvojiti.

Gnjev bajstendera

Baš iz razloga što nemam nikakvih novčanih ili karijerističkih motiva u ovom slučaju, moram se još jednom osvrnuti na krajnje neprimjeren, pa i za mene lično kao člana UG Jadovno 1941 uvredljiv ton ovog saopštenja. Ovo je moja lična, javna opomena, i nadam se da se tako nešto neće ponavljati.

Da nije bilo ovog udruženja, pa ako hoćete i njenog predsjednika Dušana Bastašića lično, danas niko ne bi znao (uključujući i mene) za stvarno značenje pojma Jadovno, te niko ne bi ništa radio da se rasvijetli i obnaroduje zločin koji se desio u 132 dana trajanja te tvornice smrti.

Da je samo to, a nije samo to, stid bi i sramota trebalo biti da se odluka Skupštine UG, stavlja pod navodnike, odnosno kurziv. Jadovno 1941 je za otimanje ovog stratišta od zaborava uradilo više nego Vlade Srbije i Srpske zajedno. Bez svake sumnje. I to na teritoriji, prema inicijativi i Srbima u cjelini neprijateljske, Neovisne Republike Hrvatske!

To je činjenica koja se ničim ne može oboriti, kad već ne može postitidi ili bar povući neko kućno vaspitanje da se operu ruke, prije nego što se sjedne za tastaturu.

Meni je, opet kao najtiražnijem i najprodavanijem piscu beletristike u istoriji Srpske, za oko zapao jedan ilustrativan primjer. U „Mišljenju RCIRZ“ upućenom Skupštini Srbije i Miodragu Linti (Srbinu), na jednom mjestu engleskim jezikom se objašnjava riječ posmatrač: „Govoriti o genocidu, a preskočiti ulogu posmatrača (engl. bystander) znači ne pominjati neke od osnovnih elemenata savremenog posmatranja genocida“.

Što se Linti nije anglosaksonski pojasnila i još koja riječ? Naučio je pisac friško, pa da se pohvali? To najilustrativnije govori o „ozbiljnosti i naučnosti“ kojom se pristupilo ocjeni predloženog termina Pokolj. A posebno doživljaja „savremenosti“.

Stoga, teška srca stičem mišljenje da je u pitanju privatizacija republičkih ustanova, te jalovi gnjev „bajstendera“, na njihovu posmatračku ulogu u ozbiljnim, kardinalnim poslovima oko komemoracije i istraživanja zločina nad Srbima. Ako ne radim ja, ne smije ni niko drugi… izgledaću loše.

Ko je i kad izglasao „ime“ Genocid nad Srbima u NDH?

Ovo „Mišljenje RCIRZ“ ni na jednom mjestu nije uspjelo dokazati ništa od onog što je obećano. Posebno o „štetnosti“ tobožnjeg „preimenovanja“. A u stvarnosti pokušaja imenovanja.

Štaviše, rečeno je mnogo lako oborivih neistina, te je pokazano krajnje neznanje i neupućenost pisca „mišljenja“ u pitanja srpskog jezika. Taman koliko žele spočitati drugima „nerazumijevanje u pitanja istorijske nauke“. Nije čudno onda, da se poseže za engleskim, favorizujući jezik Latina, starih varalica.

To meni, sa jezičkog stanovišta prateći odbijanje Pokolja, djeluje kao sekta onih koji se ubiše da druge slude kako je neophodno za opštenacionalni spas, u imenu srpske nacije ne vršiti jednačenje suglasnika po zvučnosti. Jer, kažu oni, nijesu Srbi srpovi, pa je zato nacija srbska…

Prije svega nije istina ni da je neko, negdje, nekad; napravio neki sabor koji je odlučio da se zločin genocida nad Srbima u Drugom svjetskom ratu IMENUJE, te propiše za korištenje termin „Genocid nad Srbima u NDH“. To ne postoji. Ovakva tema se može istraživati, ali to je tema, nije nikakav utvrđeni naučni termin, a još manje „ime“. Koje bi se, jel’te, onda moglo „pokušati preimenovati“.

Pisci svog ličnog „mišljenja“ prvo moraju to da dokažu. Što je nemoguće, pa se nigdje ni ne pominje.

„Mišljenje“ zapravo potkrepljuje „Pokolj

No, upravo ovaj definišući, odnosno opisni sintagmoid, koristi se u „Mišljenju RCIRZ“. U slučaju Jermena, pored „Velikog zločina“, koristi se i termin „Jermenski genocid“, ili „Genocid nad Jermenima“. „Ime“, tj. definicija sa NDH u imenu, svakome ko zna za masovna ubistva Srba (npr. Kragujevac) u današnjoj Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj; pokazuje svu naučnu neprimjenjivost i netačnost, te štetnost ovog (kobojagi) naučnog termina.

Uz to, on se naučnim poljem istraživanja samoodređuje da u ono što je UG Jadovno predložilo da se zove Pokolj, ne može ući stradanje i genocidno kontekstualizovanje Srba, koji su pomlaćeni van (približno) Avnojevskih granica SR Hrvatske i SR BiH. Dakle može Srem, ništa Banat i Bačka.

Paradoksalno, na više mjesta „mišljenje“ na svoju nesreću upravo potkrepljuje potrebu imenovanja. Prvo priznanjem postojanja i opravdavanjem jevrejskog jednorječnog termina Holokaust (ali ne i Šoa).

Zatim, samoukopavajući još efektnije, autor „mišljenja“ daje podršku posebnoj podesnosti termina Pokolj. Čini to ukazivanjem da je Bastašić, kojeg se u čitavom dokumentu ne imenuje kao da je šugav, pod navodnicima „zaboravio“ na: noževe, kame, maljeve, i „hladno naoružanje“…

Inače, kaže se „hladno oružje“, mada u vojnoj terminologiji postoji oružje i oruđe. Hladno oružje su mač, bajonet, luk i strijela, koplje, bojna (ne obična) sjekira, helebarda, buzdovan, itd. Kao oružje može poslužiti i služio je po rovovima i naoštren ašov, pa ga to neće svrstati u oružje, već će ostati oruđe. Što je srpska riječ za alat, pišče „mišljenja“.

Sujeta državnih službenika

Ukoliko su ovo zaista državne institucije koje su se zabrinule oko nepodesnosti Pokolja za ime ishodišta našeg povijesnog zla i ponavljanja istih grešaka i u 21. vijeku, kamo javna rasprava?

Zašto bolji, naučniji i pozvaniji od „jednog zubara“, nijesu ranije prepoznali suštinsku bitnost imenovanja jednom, eventualno s dvije riječi? Zašto izvanredna i očigledno široko podržana ideja jednog NVO, nije prihvaćena i uz naučni nadzor i javnu raspravu dovedena do pojma oko kojeg ćemo se složiti? Makar većinom glasova.

Zašto UG Jadovno 1941 nije pozvano na konsultativni sastanak, te očinski ukoreno da ne ide samo sa ovom inicijativom kao slamka među vihorove? Zašto mu se nije pomoglo, ljudski porazgovaralo, već se krenulo tabloidisanjem kroz naslove budžetskih medija: „Odbaciti dokument UG Jadovno jer je štetan i nepotreban“?

Isto kao što Beograd i Banja Luka najavljuju izgradnju nekih instalacija i ustanova na području Jasenovac – Donja Gradina, a da niko od građana (čak ni ja koji se ama baš zanimam) nije vidio bilo šta od idejnih rješenja, niti je o tome vođena javna rasprava.

Zar se Jasenovac, kao i ovaj nesretni Pokolj, ne tiče svih nas?

Stiče se dojam da je ovo čisti pokušaj monopolizacije sjećanja na stradanje Srba. Umišljanje neke svoje posebne, ekskluzivne stručnosti, te boksovanje opštedruštvene važnosti svog mišljenja, koje bi trebalo čak da dovede do „povlačenja inicijative“.

Pri tom, politička elita ni inače ne daje pet para na mišljenja naših stručnih ustanova. Ali duh je izašao iz boce gurnute pod tepih, pa od toga nema ništa.

Javnosti radi, moram reći da je moja (bajstenderska) ocjena da se u ovom slučaju radi o nečem najprizemnijem, odnosno najsramotnijem za srpski narod i državu. Ličnim sukobima i animozitetu između nekih od zaposlenika RCIRZ, sa kojima se Dušan Bastašić razilazi u načinu, odnosno prioritetima pri pristupanju Pokolju, u smislu sjećanja i izučavanja.

A to nije samo vezano za riječ kojom će se naše potiranje imenovati.

Što treba u kući, u crkvu se ne daje

Prakamen spoticanja, izuzev svemoćnih sujeta, jeste činjenica da je obrazovanje o Holokaustu (dakle stradanju Jevreja) nešto što je uvršteno u naučno-nastavne programe škola u Srpskoj, a da ništa slično nije urađeno za genocid nad srpskim narodom. Koji za svoje stradanje, eto, nema ni neko poetično-simbolično ime.

Disproporcija u pažnji i ulaganju u svoj i tuđi (ma koliko prijateljski) narod, ogleda se u tome da je Vlada RS o svom trošku poslala veliki broj ljudi da se o pokolju Jevreja obrazuju u Jerusalimu. Zatim su, opet o trošku Srpske, organizovani obavezni seminari za naučno osoblje koje nije putovalo na Bliski istok.

Istovremeno za pronalaženje, obilježavanje i podsjećanje na srpska stratišta, mora se stalno prositi i kukumavčiti neke crkavice, trpeći da vas titulišu kao „prebirača kostiju“, koji će „ugroziti gradnju mosta na Savi kod Gradiške“. A most se gradi sve u šesnaest. Ali Pelješki.

To i meni, ako ćete pravo, zvuči kao ova donacija Vlade Srbije od 1.000.000 evra za Notrdam, dok je Vlada Francuske za obnovu pogorilog Hilandara dala – 0. Slovima: nula evra. Ujedno, koliko god se mi trudili da gajimo prijateljske odnose sa moćnom jevrejskom državom, jasno je da su sapatnje istorijski označenih kao niža rasa, samo jedan od zgodnih povoda ili pitanja, oko kojih možemo graditi obostrano korisne bilateralne odnose.

U svjetlu ostalih interesa, to su pitanja simboličnog, pa i nikakvog značaja. Tako našoj braći po Jadovnu i Jasenovcu nije smetalo da prva zemlja pokojne SFRJ u kojoj otvaraju ambasadu, bude Hrvatska. Da joj prodaju bespilotne letjelice, nude elektronsku modernizuju sovjetskih aviona Mig-21, koji su 1995. godine i u praksi obnovili tradicije NDH, bombardujući kolone izbjeglica na Petrovačkoj cesti.

Ili, da ostanemo u domenu avijacije, da pošalju svog generala da na dan najvećeg etničkog čišćenja u Evropi od Drugog svjetskog rata, koja se slavi na tradicijama ustaštva, iznad Knina pokazno provoza američke F-16, koje je Neovisnoj Republici Hrvatskoj namjeravao prodati Izrael.

Kome majku srpsku?

Sve je interes, reće vam odrasli ljudi. A iz nekog razloga interes zaposlenih u RCIRZ je bio da se ljuto zamjeraju, ukoliko kažete bilo šta o tome da bi prioritet trebali biti Srbi, pa onda tek Jevreji. Stoga, treba stati na loptu i o svom se jadu zabaviti.

A samo kao jad i čemer, može se opisati stavljanje UG Jadovno 1941 u kontekst navijanja vode na vodenicu Srebreničkog igrokaza, te dozvoljavanje pisca (ovo sigurno nije pisao Milorad Kojić, već je samo potpisao kao potencijali poslanik u PSBiH, što ga, naravno, ne amnestira) da se upotrijebe rečenice kao:

„Iako nam je poznato da je donosilac odluke dosadašnjim djelovanjima koja su često izazivala zabrinutost zbog otvaranja pitanja koja su išla na štetu Republike Srpske (KOJA TAČNO?), iskreno se nadamo da ova posljednja aktivnost nije preduzeta sa lošim namjerama“.

Ma, je li? Meni mater?

Neimenovanjem konkretnih „štetnih djelovanja“ UG Jadovno 1941, naravno iz razloga što su nepostojeća, ali i nepominjanje „korisnog rada“, svo ovo „mišljenje“ se svelo upravo na to. Na lično, nepotkrijepljeno I NAVODNO mišljenje, koje je neko napisao i u ime ostalih konsultovanih institucija.

Zašto se od Jadovno 1941 traže neka imena, dok se isto to ne daje ni sa druge strane? Na kojem sastanku i u kojem sastavu su donesene odluke institucija, te su one poslale saopštenje? Odnosno, jasno je da u ovom slučaju nikakvog okupljanja svih zaposlenih, njihove konsultancije i glasanja u sve četiri institucije nije bilo.

Srozalo se sve to na jadnu klevetu, gdje se za lične obračune i frustracije zloupotrebljava sistem države. Šifra: Aparatčik. Ko se to usuđuje vrlo smislen prijedlog, jedne časne i potvrđeno patriotske organizacije, stavljati čak u kontekst nekoga ko će „svojim pristupom, iznad RS staviti naglašen upitnik“? Šta je sljedeće, primoravanje da se Milorad Pupovac beatifikuje kao srpski rodoljub?

Veće od mene, veće od svih nas

Isto kao kad bih ja izvodio zaključke o „ustaškoj podlozi“ ovog „mišljenja“, jer je ime azbučnog dokumenta u PDF, na sajtu RCIRZ napisano pismom Ante Pavelića? (Tamo gdje može Ć, može i Ć…).

To je šupljije i izlizanije od politikantskih prepucavanja u predizbornoj kampanji, za čim se, budući bez stvarnih argumenata, te nespremnosti na dijalog i poštovanje sagovornika, poseže u nekreativnosti. Samo zato što neki nijesu sposobni da shvate? Ili im je prosto krivo što se ovako vidi da nikakve, zaista korisne inicijative ne preduzimaju?

Je li to Jadovno 1941, pa ako hoćete i ja kao član, te nadmoćna većina onih koji se slažu sa ovakvim imenovanjem, ako možda i ne sa terminom Pokolj – imamo loše namjere prema Srpskoj? Stvarno se neko usudio to napisati?

U pitanju je takav samozaljubljeni, autistični bezobrazluk, da to nije dostojno ničeg drugog do svezivanja jednog poštenog šamara. Hohštaplerski. Krkanski. Kompleksaški. Đikanski. Licemjerno. Bilmezanski. Ima puno stranih i domaćih riječi za koje ne treba javna rasprava, da se vidi kako su odgovarajuće za ovakvo medijsko jalijašenje.

Još jednom dobronamjerno upozoravam da se to više nikad ne ponovi. I neću više. Samo budali (oprostite, „osobi sa slabijim umnim potencijalom“) treba više od dva puta ponavljati. Ali joj šamar zato sjeda kao iz poslovice.

Zaključujem da nam je potrebno „kršteno ime“ za genocid nad srpskim narodom u Drugom svjetskom ratu, te otvaram raspravu. Raspravu, za koju očekujem da će biti lišena ovakve retorike. Kako one u „mišljenju“, tako i u ovom mom traktatu, koji je iznuđeni odgovor mene lično.

Mogu da podnesem da se nekom ne sviđa termin Pokolj, pa da se oko toga usaglasimo, ali ne i da je srpski zaista jezik „niže rase“ pa ne valja nijedan. Neophodne su činjenice i međusobno uvažavanje, uz primjere iz prakse, jer oko ovih stvari se dalje smijemo svađati samo iza zatvorenih vrata.

Veće je to od svih nas.

Autor: DANI(J)EL SIMIĆ

Izvor: FORNTAL.RS

Vezane vijesti:

Stradanje Srba dobilo ime: Pokolj je srpski Holokaust

Vasilije Krestić: Sramota je prvog reda da mi u Srbiji nemamo ni jedan Memorijalni centar

VIDEO: Dušan Bastašić: Pokolj je ime genocida nad Srbima

VIDEO: Konferencija za medije udruženja “Jadovno 1941.” iz Banja Luke

Podrška terminološkoj odrednici POKOLj od strane udruženja za odbranu ćirilice „Dobrica Erić“

Anđelko Anušić: Udruženju Jadovno 1941.

Banković: „Pokolj“ – termin za genocid nad Srbima u NDH 1941-1945

BASTAŠIĆ: POKOLj DA BUDE ODREDNICA ZA ZLOČIN GENOCIDA NAD SRBIMA U NDH

Jahura: Pokolj Srba u NDH je bitno obeležje i najtraumatičniji deo našeg istorijskog pamćenja sa dalekosežnim posledicama

PODRŠKA UDRUŽENjU JADOVNO 1941. ZA AKTIVNOST NA …

Vladimir Bursać: Šta za mene znači pojam Pokolj? 

Bastašić: Termin “Pokolj” kamen spoticanja

Nećak: Niko nema pravo da osporava usvojenu odrednicu „Pokolj“

Bojanić: ŠTA IMA LOŠE U TOME DA SE IMENUJE GENOCID …

Milovančev: Da li je potreban termin za imenovanje genocida …

 

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top