arrow up

MASAKR U KRAGUJEVCU OD STRANE BRUTALNIH NACISTA… da li je moglo biti sve dugačije !????

Jedno sagledavanje iz drugog ugla… Glavno žarište bilo je slobodna teritorija u Srbiji i Užička Republika, koja je odolevala puna tri meseca ofanzivi Nemaca . Nemci su krenuli punom žestinom tokom oktobra i novembra 1941. godine. Vršili su masovne represije nad stanovništvom. Radi odmazde, Nemci su izdali naredbu po kojoj će za jednog ubijenog nemačkog vojnika streljati sto Srba. Ta naredba je primenjivana. U Kragujevcu su u znaku odmazde zatvorili 7000 nedužnih građana i đaka i streljali oko 2.400 građana 21. oktobra 1941. godine, među kojima i cele razrede đaka (decu) kragujevačke gimnazije, zločinci su streljali blizu 300 nedužne dece. Uzrok ove teške kragujevačke tragedije je nepromišljeni napad  udruženih partizana

Prvi put u školama pročitan Proglas o oslobođenju Beograda 1944.

Na prvom času u svih 168 osnovnih škola u Beogradu pročitan proglas kojim su se đaci upoznali sa istorijom našeg grada i onim šta se u Drugom svetskom ratu. Prvi put je pročitan proglas u školama o oslobođenju Beograda u Drugom svetskom ratu, izjavio je zamenik gradonačelnika Beograda Goran Vesić. Vesić je precizirao da je na prvom času u svih 168 osnovnih škola u Beogradu pročitan proglas kojim su se đaci upoznali sa istorijom našeg grada i onim šta se desilo 20. oktobra 1944. godine. On je, gostujući na TV Studio B, rekao da je Grad Beograd u saradnji sa Ministarstvom prosvete i Istorijskim arhivom grada Beograda pripremio dva proglasa,

Dušan Opačić: Beograd je oslobodila Crvena armija i to je to!

Ta 1948. godina, ostavila je dubok trag kada je u pitanju srpski narod. Nekako je sudbonosno bila pogubna po nas. Mogu slobodno da kažem da se posledice te godine osećaju i dan-danas, da se od-slikavaju u savremenoj, zvaničnoj istoriji našeg naroda i indetiteta. Sukob na relaciji Tito-Staljin rezultirao je udaljavanjem zvanične Jugoslavije (i nas Srba u paketu) od SSSR (čitaj Rusije), a krajnji ishod je da je ta “moćna” SFRJ postala glavni eksponent zapadnih imperijalnih sila, za jednokratnu upotrebu, sve dok je nalogodavcima odgovaralo, radi nerviranja i ugrožavanja interesa Sovjetskog Saveza. Kao što je poznato, kada im više nismo bili potrebni, tu “moćnu državu” je u krvavim ratovima ugušio isti

Beseda nemačkog sveštenika: Srbi su, dakle, milovali decu onih koji su njihovu otadžbinu u crno zavili

Foto: Politika Beseda nemačkog protestantskog sveštenika Fridriha Grisendorfa koju je održao 1945. godine u svome selu Everburgu kraj Osnabrika, gde se tada nalazilo na hiljade srpskih zatvorenika. „… Naša otadžbina je izgubila rat. Pobedili su Englezi, Amerikanci, Rusi. Možda su imali bolji materijal, više vojske, bolje vojskovođe. No, to je ustvari izrazito materijalna pobeda. Tu pobedu su odneli oni. Međutim, ima ovde među nama jedan narod koji je od svih pobednika izvojevao jednu mnogo lepšu, drugu pobedu. Pobedu duše, pobedu srca, pobedu mira i hrišćanske ljubavi. Taj narod su Srbi. Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 2. juna 2017. godine. „ Mi smo ih

MORAVA NAS VODA OTHRANILA, NEK` MORAVA VODA I SAHRANI…

Andra Kojadinović (1907-1948.) je bio dugogodišnji predsednik opštine Staro Selo (Adžibegovac) i narodni prvak Pomoravlja, poreklom iz stare i uticajne porodice koja je davala narodne poslanike još u vreme Obrenovića. Kao takav u ratu je bio organizator Ravnogorskog pokreta, istovremeno pokušavajući da od svog sela stvori neku vrstu neutralne zone koja bi bila pošteđena žrtava u građanskom ratu. Kada su četnici odstupili u Bosnu, a komunisti preuzeli vlast, Andra Kojadinović je ostao kod kuće. Obavešten posredno od komandira seoske milicije da vlasti nameravaju da ga likvidiraju, i to na njegovu slavu – Svetog Mratu 1944, otišao je u šumu. Duže od četiri godine ostao je u odmetništvu, ali nije odlazio

Putujući muzej dug Soluncima

U džinovskom opanku, na požarevačkom Trgu oslobođenja. Originalni eksponati širom Srbije svedoče o Velikom ratu. POVODOM veka od početka proboja Solunskog fronta i završetka Velikog rata, na Trgu oslobođenja u centru Požarevca je postavljen džinovski opanak koji su pre četiri meseca napravili članovi nacionalne asocijacije za stare i umetničke zanate i domaću radinost “Naše ruke” iz Beograda. U ovom svojevrsnom eksponatu s kojim krstare Srbijom je otvorena i izložba pod nazivom “Junaci u opancima”, a postavku čine autentična obuća ratnika iz tog slavnog doba i fotografije vojnika koji su porazili znatno opremljenijeg neprijatelja. Ova nesvakidašnja limena atrakcija je dugačka šest i po, široka tri i po metra, a teška je

Dug malom junaku iz Velikog rata: Momčilo Gavrić dobija spomenik

U Loznici će 2. novembra svečano biti otkriven spomenik Momčilu Gavriću. PRVI čovek Loznice Vidoje Petrović je najavio da će ona postati prvi grad u Srbiji u koji će biti podignut spomenik najmlađem vojniku iz Velikog rata – Momčilu Gavriću. Odavanje počasti dečaku koji je na front otišao iz rodne Trbušnice podno Gučeva, a u Loznici je jedna ulica već nazvana njegovim imenom, zakazano je za 2. novembar u Parku breza, povodom obeležavanja stogodišnjice oslobođenja u Prvom svetskom ratu. Skupština grada u Loznici je, podsetimo, još 2015. donela odluku i osnovala Odbor za podizanje spomenika, a direktor centra za kulturu “Vuk Karadžić” Snežana Nešković Simić kaže da je odabran rad

DRAGINAČKA TRAGEDIJA

Tokom jula i avgusta 1941.godine Draginac je pored drugih većih mesta iz bliže i dalje okoline u Zapadnoj Srbiji poput Loznice, Banje Koviljače, Krupnja, Bajine Bašte, Užica,… bio teritorija oslobođena od nemačkog okupatora. Talas ustanka i narodnog otpora se širio i ova teritorija je svakim danom bivala sve veća. Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 20. oktobra. 2015. godine. U nameri da na tim prostorima ponovo zavede okupacionu vlast nemački vojni vrh je doneo odluku da se ustanak zau- stavi i uguši. U tom cilju za glavnokomandujućeg nemačkih vojnih snaga u Srbiji postavljen je general Franc Beme a neposredno izvršenje zadatka povereno je

PASTOR: MJEŠTANI POKAZALI KAKO TREBA ЖIVJETI SA PROŠLOŠĆU

U Knićaninu kod Zrenjanina obilježen je dan sjećanja na nevino stradale podunavske Nijemce i 70 godina od zatvaranja koncentracionog logora u ovom mjestu. Na spomen-obilježje “Telečka” vijenac je položio predsjednik Skupštine Vojvodine Ištvan Pastor koji je istakao da Skupština AP Vojvodine i Vlada Srbije uspješno nastoje da kreiraju politike koje istovremeno poštuju i prošlost i budućnost. Pastor je istakao, da stanovnici Knićanina, nekadašnjeg Rudolfsgnada, zaslužuju veliko poštovanje jer su prije 20 godina podigli spomenik nedužnim stradalnicima ovog mjesta i tim činom pokazali kako treba živjeti sa prošlošću. On je rekao da je u logoru u Knićaninu stradalo više od 12.000 tadašnjih stanovnika Banata koji su bili Nijemci i to uglavnom

Nikola Milovančev: O broju žrtava u NDH – činjenično a ne emotivno

Na moj kritički osvrt o proceni broja stanovnika Jugoslavije koju je učinio Državni statistički ured DFJ maja 1945. i konstatacije o koliziji tih podataka sa popisom iz 1948. reagovao je čovek sa kojim sam 28 godina održavao prijateljske odnose, direktor Muzeja žrtava genocida dr Veljko Đurić. Čovek sa kojim sam mnogo puta delio isto mišljenje. I u vezi njegovog poslednjeg članka o nacističko-ustaškom logoru Zemun, objavljenom u Kulturnom dodatku Politike 6. oktobra o.g. mogu da poručim: dobro je da si taj članak objavio. U odgovoru meni Veljko Đurić je već u početku krenuo lično, ad personam, pa ću najpre na to odgovoriti. Na jedno tvrđenje koje je nedostojno („nalogodavci“) se

Veljko Đurić Mišina: Dokle da zaljubljenici u istoriju uče istoričare

Povodom teksta Nikole Milovančeva „Umanjen broj žrtava u Jugoslaviji 1945“, Politika, 8. oktobar 2018, str. 20–21. Kao školovani istoričar, koji je više od tri decenije posvećen istraživanju novije srpske istorije i to iskazao kroz, osim ostalog, desetak knjiga, i kao direktor Muzeja žrtava genocida, a to znači i glavni i odgovorni urednik svega što se obznani pod znakom te institucije, pratim i čitam gotovo sve što je u vezi sadržaja osnovnih delatnosti Muzeja. Tako sam pročitao i pomenuti članak Nikole Milovančeva. Na samom početku reakcije krenuću od kraja, od potpisa autora. Nikola Milovančev je pravnik po obrazovanju a ne i istoričar! On pripada grupi zaljubljenika u prošlost i ima bogatu biblioteku,

Godišnjica ubistva kralja Aleksandara: Slava kralju mučeniku

Aleksandar Prvi Karađorđević rođen je 1888. godine na Cetinju. Sin velikog kralja Petra, unuk drugog srpskog kralja Nikole Petrovića. Aleksandar je u sebi imao krv dvije viteške dinastije, imao je krv Njegoševu i Karađorđevu, bio je uman i hrabar, nije se libio da stane na čelo svoje vojske u najtežim momentima po srpstvo, nije se libio da zajedno sa svojom vojskom i narodom prođe albansku golgotu, ni on ni njegov već tada ostali otac kralj Petar. Predvodio je svoju vojsku u naletu kojim je slomljena kako naš narod kaže švapska sila, bio je opsjednut time da svu porobljenu braću kako ih je zvao oslobodi i ujedini, uspio je u tome

Jovan Vuković: Posle bitke trista generala

“Posle bitke trista generala”, kaže narodna poslovica ali, uvek postoji ono ali. Sa arhivom ili bez nje, uprkos ideološkom moleraju, danas, sa ove vremenske distance, zdrav razum se mora zapitati: Zašto je dozvoljeno da ustanak počne u Srbiji? Srbija nije ostala bez političke pa i vojne organizacije a ipak je izvršena podjela na kolaboracioniste (vrlo revnosne) i ustaničku pamet. Zar obe nisu ekstremističke, zar razum nije bio u sredini te dve opcije ? Sva srpska inteligencija nije mogla stati u onih nekoliko aviona koji su poleteli na jug, gde je njena uloga ? Zar se komunistička propaganda naslonjena na tradicionalistička bratska osećanja prema Rusiji, nije mogla suzbiti razumom i svesti

Srpska tragedija u jednoj sudbini

Memoari majora Aleksandra Miloševića: Жivotna odiseja jugoslovenskog kraljevskog oficira, ustanika i učesnika građanskog rata, odmetnika i razočaranog emigranta. Malo je knjiga koje zaslužuju svoj naslov kao što je slučaj sa “Srpskom pričom”, odisejom majora Aleksandra Miloševića, oficirom Kraljevine Jugoslavije i Jugoslovenske vojske u otadžbini, ustanikom i učesnikom građanskog rata, odmetnikom od pobedničke vlasti i na kraju, razočaranim emigrantom. Istoričar Nemanja Dević je priredio Miloševićeve memoarske ratne zapise i dopunio ih istraživanjima o njegovom burnom životu koji se okončao u Kanadi 2009. stvarajući minuciozan “krajolik” za portret koji nadilazi ličnu sudbinu, postajući metafora srpskih borbi, zabluda, stradanja i lutanja. Aleksandar Milošević je ponikao u patrijarhalnoj šumadijskoj porodici gde su država, ratnička

Golgota rakovičke parohije

Nedavno sam u Domu kulture opštine Rakovica prisustvovao promociji filma „Golgota rakovičke parohije” i od jednog od učesnika, uvaženog istoričara čuo nešto što nikako ne mogu da razumem – ni kao čovek, ni kao građanin ove zemlje. Radi se o sledećem: Udruženje poštovalaca nevino stradalih od komunističkog terora već godinama pokušava da na dostojanstven način obeleži jedno od mesta stradanja nevinih ljudi u Lisičijem potoku, kod česme kralja Aleksandra, iznad Košutnjaka, ali u komisiji za spomenike i obeležja (valjda se tako zove), kao i u opštini Savski venac, nailaze na zid ćutanja. Pozivam merodavne u opštini Savski venac, na čijoj teritoriji se nalazi stratište, kao i sve članove svih komisija,

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.