Mojim precima je večnost dana. Ubili ste njih, ubili ognjišta, al’ Vaskrs ne biva bez rana.

Dočeka me jutros drenov cvet,
Na severu zemlje lala
Ote se suza prađedovska zauvek.
Zna i ona da dren nije samo drvo, da dren nije samo cvet.
Kaži suzo, zašto sama padaš,
Ko još plače na cvetanje rano?
Onaj kom je preklan svet,
Ko ne pamti rodnu kuću,
Ni iznad nje ptice let.
Ne plačem to ja od tuge,
Mojim precima je večnost dana.
Ubili ste njih, ubili ognjišta,
Al’ vaskrs ne biva bez rana.
Kada vam ponekad strah dođe,
Kome se pomolite Vi,
Kojima je (oduvek) pradedovski zanat bio srbosjek.
I ne pišem ja o prošlosti davnoj,
Svi moji preci su u meni.
Ne pišem ja pesme za knjige,
Neke mučne stihove iz rata.
Kroz mene govori moj tata,
Govorio je dok je bio živ
Aposteriori,
A sad u dosluhu sa Gospodom zbori.
Ko voli istinu, sve voli.