KAKO JE UBIJAN JOVAN RAŠKOVIĆ

Čuveni novinar, reanimator Velike masonske lože u Jugoslaviji, iz testamenta otkriva cijenu koju je srpski Gandi platio za svoju – nepodobnost

Tek kad mu je stari prijatelj, Zoran Đinđić, po dolasku na vlast omogućio da pročita svoj dosije na 400 strana, Dragan Tanasić postao je svjestan moći DB pod čijim nadzorom je bio od 1981. Danas, osim uništenog zdravlja, najviše žali za vrijednim materijalima koje su mu izuzeli, intervjuima koje je kao ugledni novinar radio sa značajnim ličnostima. Tako je nestao i onaj sa Arsom Milatovićem, Titovim pratiocem iz prvog susreta s papom.

Tanasić se, kao Veliki majstor, našao na meti i zbog obnavljanja masonske loze u SFRJ, odakle je izašao ‘kad je vidio koga su sve infiltrirali’, a koštalo ga je i veliko prijateljstvo s Jovanom Raškovićem. Mada je bio samo jedna karika koju je trebalo ukloniti da bi Milošević ostvario sve što je naumio, slučaj Raškovića, o kome svjedoči Tanasić, kao da najbolje odslikava ono što nam se desilo.

– Profesora Raškovića upoznao sam, nažalost, kasno: u jesen 1985. po preporuci Dobrice Ćosića. Intervju s njim odjeknuo je u javnosti. I, što je najvažnije, najavio je pojavu narcisoidnog i bezočnog političara koji uživa da ponižava svoje saradnike i, po pravilu, svojom politikom uzrokuje veliku nesreću. Sve ono što smo, nekoliko godina kasnije, otkrili i upoznali – kao svojstva Slobodana Miloševića. Već poslije prvih Miloševićevih javnih nastupa, Rašković je naučno analizirao njegove govore i utvrdio da pretežno upotrebljava zapovjedne oblike konfliktnih glagola. Tad je prvi put o Miloševiću izrekao profesionalni sud: ‘opak i zloslutni paranoik!’ Milošević je zastupao sasvim suprotno mišljenje. Nažalost, podržavali su ga i Ćosić, Ljuba Tadić… Ćosić je insistirao na teritoriji. Zato sam ga i pitao: Hoćeš li i dalje ići kod njega?

– Mora se, jer nemam drugog izbora. Dok god budem imao nade da ću spasiti nečije živote, ja ću to činiti…

Karadžić, koji mu nije bio ni do koljena slušao je Miloševića, jeste poštovao Raškovića, a ovaj ga je, iako svjestan njegovih dometa, predložio da vodi SDS da bi rasteretio sebe pritiska

Jedne prilike, pred hotelom Moskva, gdje je odsjeo sa suprugom Tanjom, Jova me iznenada upita: ‘Šta misliš o ideji da organizujem jedan miran marš Krajišnika prema Zagrebu, a da nam se onda priključe i Srbi iz drugih oblasti Hrvatske? Ako budeš mogao da spriječiš Ijude da nose oružje, onda je to dobra ideja. Međutim, već oko 11 uveče pozvao me: „Dragane, molim te dođi, nije mi dobro“.

Odjurio sam u hotel Moskvu što sam brže mogao. Sjedio je, crven u licu, užagrenih očiju, raščupane kose… Tek kad smo izašli na ulicu, progovori: ‘Čim smo ušli u hotelsku sobu, Milošević je tražio da hitno dođem kod njega, da će poslati crni audi po mene. Kad sam sišao pred hotel, shvatio sam da je taj auto bio tu i kad sam se vraćao. Čim sam stupio u njegov kabinet, osorno me pitao: ‘Kakve su to gluposti o Gandijevskom maršu…?‘ Čuvši to, pitao sam se da li tajna policija, osim telefona, prisluškuje cio moj stan?

Milošević je nastavio s vikom i pogrdama. „Nikakav marš ne dolazi u obzir. Mora se, i može, razgovarati jedino oružjem! Sve drugo su gluposti i koještarije“ Tvrdio je da svjetski moćnici razumiju jedino jezik sile!

Prepirka je trajala do pola jedanaest uveče! Milošević mu nije dao da ode mada je Jova bio na smrt izmoren; lomljena noga mu je bila potpuno paralisana.

– Onda udahnem duboko i odgovorim oštro, koliko sam imao glasa: Slušajte, gospodine predsjedniče, vi i ja se definitivno ne možemo sporazumiti… Molim vas da me pustite, da se što dalje od vas udaljim!

Preneražen, slušao sam ga ćuteći sve vrijeme.

– Dragane, zapamti i ovo: On je potpuno sumanut! Vidjećeš, samo za jednu noć on će nas, sve Srbe u Hrvatskoj i Bosni, izdati i ostaviti na cjedilu… Biće to kristalna noć za sve tamošnje nesrećnike..-. Uradiće to radi nekog sopstvenog profita. On je opsjednut samo sobom i vlašću, a ja se ne usuđujem da o tome sada javno pričam… Jednom ću ti o svemu tome progovoriti…

Pri povratku u hotel, izrekao je još nešto: ‘Vidjećeš, on će me uskoro smaći… Naći će već načina za to, možda već u toku sutrašnjeg dana…’

Uslijedilo je onda objavljivanje tzv. razgovora Raškovića s Tuđmanom i Leticom. Rašković je, prema ranijem dogovoru, došao kod Tuđmana da utanače datum zajedničkog nastupa na Jelačićevom trgu, na kojem bi pozvali sve građane Hrvatske da se smire i ne slušaju nikakve provokatore.

U međuvremenu, Tuđman je odustao od te zamisli. Rašković se u njegovom kabinetu zadržao svega 20-ak minuta, ubjeđujući ga da je zajednički nastup nešto najdragocjenije što mogu da učine. Tom prilikom je rekao da Srbi reaguju kao lud narod, ali ne u doslovnom već metaforičnom značenju… Sve ostalo je izostavljeno, a objavljena je gomila koještarija. Lično sam ubijeđen da je taj podli čin izveden u dosluhu između Miloševića i Tuđmana, da bi Raškovića osramotili kod svih Srba. Jer, baš u to vrijeme, oni su pravili svoje istorijske nagodbe u Karađorđevu. Rašković je bezuspješno tražio da mu stave na uvid taj snimak. Nikada ga nije dobio. Jer, prema kasnijim svjedočenjima, Milošević je sagovornicima iz Hrvatske otvoreno govorio da su Srbi u Hrvatskoj njihovi građani i neka Tuđman s njima radi šta hoće! Tu Jovinu istinu je koristio kad mu se činilo zgodnim!

Sve do tog kobnog razgovora, mirovnog marša, Rašković je uživao opšte simpatije kod Srba. Od tada, sva vrata mu bivaju zatvorena!

Materijalno uništen, i psihički razoren, Rašković je kopnio. Poslije sukoba s Miloševićem, početkom 1992. na sjednici GO SDS u Beogradu, Raškoviću, koji je stvorio tu stranku i još bio njen predsjednik, nije dozvoljeno da govori!

Po povratku iz Italije, gdje sam išao da mu omogućim da tamo jedno vrijeme odmori od svega, javim se Jovi. Bio sam konsterniran kad sam ga čuo:

– Imao sam neke tegobe koje su se u bolnici pojačale. Izašao sam na sopstveni zahtjev. Ne osjećam se dobro, a s ovom odlukom hrvatske vlade da me proglase ratnim zlikovcem ne smijem ni ići u Italiju. Očajan sam, hajde da se nađemo.

Tog dana sam, po velikoj vrućini, vozio preko hiljadu kilometara, pa sam nesmotreno rekao: ‘Bolje bi bilo da se obojica večeras odmorimo, a da se vidimo sutra. To sutra, više nije postojalo… Dva sata kasnije javili su da je umro Jovan Rašković!
Od edema pluća!

HRVATSKA JE DRŽAVA I SRBA

Jovan je imao velike muke s Miloševićem, iako mu je stavio do znanja da nema nikakvih liderskih ambicija. Takođe, na okupljanju uglednih intelektualaca kod Miloševića uporno je molio da se zaustavi raspirivanje napetosti. Naglasio je da je Hrvatska država i Srba koji u njoj žive i da bi trebalo da se izbore za ista prava. Svako drugo, a pogotovo nasilno rješenje, bilo bi na štetu Srba, jer ne bi dobili podršku međunarodne zajednice.

R. Motika

Izvor: FAKTOR, ponedjeljak 12. oktobar 2015., str. 15

Vezane vijesti:

Jovan Rašković (1929-1992) Dvije decenije od Jovanove smrti

Godišnjica smrti dr Jovana Raškovića

Feljton o Jovanu Raškoviću: Ćaća od Krajine – Jadovno 1941.