Kako čitati biskupa ustašu!

Varaju se svi koji misle da Banjaluka i Blajburg nemaju baš nikakve veze! Vidjećete, imaju, i te kakve! Iznenađujuće poistovjećivanje ova dva grada od strane biskupa Komarice, koliko god je uvrijedilo Srbe zbog poređenje mjesta počinjenog zločina sa mjestom izvršenja kazne, toliko je i zbunilo i sve ostale. Pitali su se kakve realne veze, u savremenom ili istorijskom, političkom ili simboličkom smislu, mogu imati prijestonica Srpske i pogranično austrijsko mjesto okupljanja hrvatskih fašista u bijegu iz oslobođene Jugoslavije 1945.

Banjaluka i Blajburg – jedina veza su ustaše

Komaricina izjava im je izgledala besmislena, a nije postala ništa smislenija time što ju je potvrdio pretpostavljeni mu nadbiskup Puljić i šef centrale HDZ-a Karamarko. Jedina veza koja se možda može uspostaviti jesu ustaše, ali im je ipak bilo nezgodno da to doreknu. Ustaše su u Banjaluci Srbe ili klali na licu mjesta, ili deportovali u logore smrti, poput Jasenovca, a u Blajburgu je nekolicina od tih ustaša presudama antifašističkih prijekih sudova, streljana. Istina je da su pri tome tragično stradali i neki nevini Hrvati, kao što su stradali i nevini Srbi koji su se čak borili u četničkoj oslobodilačkoj vojsci, ali ih je Tito kao konkurenciju stavio na suprotnu stranu. Srbi, koje su ustaše pobile u Banjaluci i široj okolini, bili su svi nevini. Za primjer, vladika Platon je odmah zaklan, a svi pravoslavni sveštenici, zajedno sa porodicama, odvedeni su u logor. Ustaše su, dakle, ta zagonetna veza između Banjaluke i Blajburga. A izjava biskupa Komarice samo je još jedan kamičak koji se uklapa u ponovno ekstremno desno skretanje u Hrvata, nad kojim se zgražava ujedinjena Evropa. „Najmlađa članica, koja se zaklinjala u svoje antibalkansko mitl-europejstvo, pa tako!“

Odložena beatifikacija i transfer afekta sa RKC na SPC

Ima tu još nešto, neposrednije i konkretnije, i nije čudo što ispad dolazi baš od jednog biskupa i uz podršku jednog kardinala rimokatoličke crkve. Radi se o plimi gnjeva hrvatskih katolika što je, djelotvornom intervencijom patrijaršije SPC prema Svetoj stolici, na neodređeno vrijeme odložena beatifikacija Alojza Stepinca. U Zagrebu je bila naveliko pripremana kao neuporediv povjesni vjerski, nacionalni i državni trijumf, a onda je došao hladan tuš. Naravno, ništa od toga ne bi bilo da papi Franji nije više stalo da konačno bude ugošćen u Beogradu, ali Svetom ocu, kao Božijem namjesniku, nema prigovora. Zato je izvršen tipičan transfer afekta sa Vatikana na Beograd i Banjaluku kao srpsko-pravoslavne centre. Bizarnoj poruci trija Komarica-Puljić-Karamarko, prethodilo je zakeranje trija Karamarko-Kolinda-Kovačić u Briselu, povodom otvaranja evro-poglavlja za Srbiju.

Čitava priča ima i svoju „beiha“ dimenziju: lokalni katolički korpus se evidentno ponovo okreće ka muslimanima kao nužnom zlu. Nekoliko godina Čovićeve borbe za hrvatsku jednakopravnost u Federaciji, koju je unutar BiH strateški podržavao i Dodik, te diskretnog lobiranja Hrvatske i Njemačke po kuloarima sjedišta EU, dalo je mršav rezultat. Sve se svelo na to da se Željko Komšić više neće kandidovati kao hrvatski predstavnik i biti biran bošnjačkim glasovima, te da će zapadni Hercegovci zadržati pola Mostara kao svoju nacionalnu prijestonicu. Naprosto, Stejt department nije dao da se dira u Vašingtonski sporazum kojim su se „beiha“ Hrvati na prevaru odrekli „Herceg-Bosne“ kao svog entiteta. Ipak, još mnogo veću prepreku predstavlja neprikosnoveni autoritet Vatikana. Rimska kurija jednostavno neće da se spuštanjem granica hrvatskog entiteta na obod zapadne Hercegovine katolici povuku iz srednje Bosne. „Bosna Srebrena“ je viševijekovna tekovina franjevačkog misionarenja ka Istoku i, prema vrhu RKC, nema odstupanja. Crkve i samostani u centralnoj Bosni su sačuvani i popunjeni svećenicima i redovnicima i čekaće bolja vremena da se vrate vjernici koji su u međuvremenu otišli da popune ispražnjene srpske kuće u Lici ili su se koncentrasali u izbjeglička naselja Šuškovo i Bobanovo nadomak Čapljine. „Koja bolja vremena i kada će doći“? upitaće se čitalac, ali Crkva ima druga mjerila vremena i drugačije shvatanje budućnosti.

Još jedno odustajanje od „Herceg-Bosne“

U svakom slučaju, vašingtonsko-vatikanski konsenzus o Hrvatima u BiH skratio je perspektivu Herceg-Bosanaca bar za jedan ovozemaljski ljudski vijek, a to podrazumijeva i prestrojavanje unutar bošnjačko-hrvatske federacije i ponovno vezivanje barjaka šahovnice i polumjeseca. Kako to izgleda u praksi, moglo se vidjeti na nedavnoj proslavi „Stogodišnjice priznanja islama u Hrvatskoj“. Bila je zaista spektakularno obilježena brojnim i višednevnim manifestacijama hrvatsko-muslimanskog „bratstva i jedinstva“, uz prisustvo neoosmaniste i panislamiste Tajipa Erdogana. Na prigodnom vanrednom zasjedanju sabora najviši hrvatski zvaničnici govorili su kako su hrvatski muslimani uvijek bili lojalni državi Hrvatskoj i dosljedno branili njene interese. A pošto nije bilo ograde, ispada da to uključuje i period NDH kada su muslimani bili „hrvatsko cvijeće“ i sjedili u Pavelićevoj kvislinškoj vladi, popunjavali ustaške postrojbe i participirali u zločinima nad srpskim komšijama. Jedan baš takav muslimanski ustaša zaklao je 41. već pomenutog banjalučkog vladiku. U jesen 1993. kada je otvoren bošnjačko-hrvatski front u srednjoj Bosni, najviđeniji zagrebački kroatofilni muslimani na čelu sa poznatim ginekolom prof. dr Asimom Kurjakom išli su u Banski dvor na poklonjenje vrhovniku koji je slao topove na njihove u zavičaju.

Nije više lako protiv Bošnjaka, sa njima još teže

Ipak, aktuelno najindikativnija bila je izjava hrvatskog premijera da „Hrvati i muslimani imaju iste poglede na Bosnu i Hercegovinu“. Takve hrvatsko-muslimanske harmonije gledišta o BiH na samom terenu sigurno nema, ali hercegovački Hrvati su uvijek disciplinovano slijedili političke zaokrete Zagreba. To će reći da je u toku prestrojavnje na Mesićevu probosansku političku liniju, i to ko zna već po koji put i do koje prilike. Nastavlja se poznato Tuđmanovo vozanje po BiH na dva kolosijeka. Boban, Prlić, Jelavić i dr. bili su glavna herceg-bosanska linija sa sjedištem u Ljubuškom, a Kljujić, Brkić, Zubak i dr. paralelna probosanska u Sarajevu. General Franjo je, prema situaciji, prebacivao težište sa jednih na druge. A njegovo nipodaštavanje muslimana dijelile u obje linije, jedni u smislu „lako ćemo protiv njih“, drugi u mislu „lako ćemo sa njima“. Kada je pod pritiskom SAD i Njemačke potpisao bošnjačko-hrvatsku federaciju, Tuđman je govorio da „Hrvati imaju europsku zadaću da civiliziraju i kultiviraju Muslimane“, a od takvih poniženja starom Izetbegoviću skakao je pritisak. Bio je svojevrstan nastavak tretiranja muslimana kao „hrvatskog cvijeća“ radi njihovog uključivanja u ustašku politiku genocida nad Srbima. A tako je bilo i tokom Prvog svjetskog rata, počev od Principovog atentata, kada su Hrvati i muslimani, spontano izveli pogrom nad Srbima širom BiH.

Otvaranje muslimansko-hrvatskog fronta u jesen 93. pokazalo je da Hrvatima ipak nije „lako protiv muslimana“ , a poslijeratni suživot u zajedničkom entitetu da nije „lako ni sa njima“. Od tada, pa do onomad „Herceg-Bosanci“ su govorili „nikad više sa muslimanima, nikad više protiv Srba“ ali, sudeći po izjavama u Zagrebu i Banjaluci, izgleda da će ponovo biti baš obratno.

Komaricin ili žongleraj hrvatske politike

Biskup Komarica je samo glasnik novih nacionalnih prestrojavanja, a i sam je bio akter varljive hrvatske politike u BiH. Kako govore brojni svjedoci, on je tokom rata učestvovao u organizaciji zamjene kuća i stanova između Hrvata i Srba i ispraćaju katolika iz Banjaluke u Zagreb i hrvatsko primorje. A poslije rata sve do danas piše proteste što se ne vraćaju u RS. Pri tome se i ne pita u šta bi se vratili kada su svoje prodali ili zamijenili. A i zašto bi kada su se ratnom razmjenom domogli mnogo vrednijih nekretnina u zagrebačkim Žitnicama i u jadranskim turističkim gradovima Zadru i Šibeniku. Sam Komarica je čitav rat proveo u Banjaluci, bio pod zaštitom lokalne policije i nesmetano djelovao, često odlazio u inostranstvo i primao međunarodne misije kojima se žalio na vlast, a poslije rata je primio visoko državno odlikovanje RS. Uzgred rečeno, Hrvati koji danas žive u Srpskoj, u strukturama vlasti imaju garantovana tri ministra i potpredsjednika vlade, te potpredsjednike Republike i Narodne Skupštine. Među njima su bili i Komaricini bliski rođaci. Slično njemu, kardinal Puljić je u Sarajevu slavio jedinstvenu BiH, što su oduševljeno pozdravljali bošnjački mediji, a onda odlazio u SAD i pred američkim kongresom se žalio na bošnjačku dominaciju, pa je u istim medijima razapinjan. Da ne bi bilo sumnje u opisani raspored snaga i odnosa, Rijaset IZ u Sarajevu je 24.5. podržao ispad biskupa Komarice, a lider „Herceg-Bosne“ Dragan Čović – osudio.

Ocjena Mirjane Kasapović

Mnogi nehrvati su skloni da hrvatsku politiku u BiH sa respektom opisuju kao vrhunac makijavelizma, jezuitizma ili slično. Meritorna prof. Mirjana Kasapović, sa zagrebačkog sveučilišta a rodom iz Bosne, ocjenjuje je, međutim, sasvim drugačije. „Dvostruka politika hrvatske političke elite u BiH, koja je, što latentno, što manifestno, obilježila cijelo razdoblje od 1990, nije hotimično licemjerje usmjereno na zavaravanje protivnika, na običnu političku laž. To je politika koja zbog vanjskih pritisaka i ograničenja, kao i zbog vlastite nesposobnosti i nedoumica, nije jasno i dosljedno artkulirala temeljne političke ciljeve Hrvata prije rata, u toku rata i nakon rata.“

Piše: Nenad Kecmanović

(Fond strateške kulture)

Izvor: Intermagazin

Vezane vijesti:

Egzodus i curenje Srba iz Sarajeva | Jadovno 1941.

Ostvarenje „snova jednog vernika” | Jadovno 1941.

Poređenje Banjaluke i Blajburga – nastavak relativizacije ustaštva

Opasne poruke iz Blajburga