Jedan od hiljade života, koliko jedan život znači i kad on postaje samo brojka

Moj deda, Blagoja Rauš, rođen je 25.12.1934. godine u selu Crna Dolina kod Prijedora, umro je 10.06.2016. godine u Prijedoru u porodičnoj kući koju je sam izgradio i u kojoj je stekao porodicu, djecu, unučad i praunučad.

Kao dječak bio je zatočen u logoru Jasenovac, sa svojom porodicom, majkom, braćom, prijateljima.

Vidio je mnoge strahote, ubijanja, mučenja i klanja, o kojima samo bolesni um može da uživa.

Od mog rođenja (1989. godine) jednom mi je pokušao da ispriča šta je sve doživio, jer me je to oduvijek zanimalo. Međutim, deda nije imao snage, svaki put kad bi krenuo počeo bi da zastaje, da muca i onda bi rekao: „Ne mogu…“.

Tako je bilo sve do 2016. godine.

Nisam tražio da mi o tome priča, ali jedan dan je bio drugačiji od ostalih. Došao sam u porodičnu kuću, počeo s njim da razgovaram o svemu, da bi on sam odjednom počeo da se prisjeća 1942. godine i svega šta je preživio i vidio. Nisam se dvoumio, pustio sam ga, zapisivao sam na papir sve šta mi je tog dana govorio. Pričao je o tome kad su ih uhvatile ustaše i sprovodile u Jasenovac, kako su mu rođenog brata pretukli kundacima u Dubici na stočnoj pijaci, te da su mu tom prilikom sve zube izbili, a da majci nisu dali ni da mu priđe.

U Jasenovcu je vidio sve strahote koje nikad nije mogao ni da zamisli… Pomislite samo o tome da dječak od 8 godina preživljava sve to, kakav je odgovor njegovog organizma na sve te događaje, koji su mehanizmi odbrane i slično? Imao je tu sreću što su ga zajedno sa grupom druge djece ustaše odvezle iz Jasenovca, za šta je veliku ulogu imao Marko Drča iz sela Jelovac kod Prijedora.

Ustaše su ih dovezle na jednu livadu, pustili ih i rekli im da trče kod partizana. Kada su trčali, kako mi je deda ispričao, pucali su za njima i govorili „J*bali vam partizani majku!“.

Deda se sjeća da je trčao glavom bez obzira, iako nije znao ni gdje će završiti niti kuda trči. Kasnije su tu grupu djece pronašli, ispostavilo se da su pušteni u selo Brezovica, gdje su ih onda okupili na jednu raskrsnicu i tu komplet ošišali i okupali, pred lokalnim stanovništvom. Poslije je dobio gazdu u selu Suvolska kod kojeg je čuvao guske, sa sinom koji je bio njegovih godina.

Pričao je jako sporo i sa jecajima u glasu, ali nije odustajao. Priča je na trenutke bila nepovezana, ali je bila jako bolna. Imao sam osjećaj da mu slike same naviru i da on ne može da kontroliše šta će da ispriča u tom trenutku.

Poslije našeg razgovora se isplakao i rekao da bi volio da posjeti spomen-kompleks Jasenovac, na šta sam mu ja obećao da ću ga odvesti sa kumom.

Igrom slučaja, deda se razbolio, nakon čega je imao nekoliko moždanih udara, te je ubrzo svoj život zamjenio posteljom i krevetom. Bio je nepokretan manje od mjesec dana, mučio se, trpio bolove, nije mogao više da priča niti da jede, ali ga srce nije izdavalo. Ipak 10.06.2016. godine preminuo je jedan čovjek, čovjek koji je preživio Jasenovac.

U njemu nikada nije bilo mržnje prema Hrvatima, niti je kad tražio bilo kakvu osvetu.

Bio je čovjek prije svega!

JEDNA priča, JEDAN čovjek, JEDNA brojka.

Nakon ovog čovjeka, na svijetu je ostalo TROJE djece, SEDMORO unučadi, OSMORO praunučadi, porodice Rauš, Došen, Božičić, Šurlan, Vujičić, Branković, Predojević, Todorović su se ujedinile i postale JEDNA familija samo zbog JEDNOG čovjeka koji je preživio Jasenovac.

Zamislite to je samo JEDAN život i šta je ljudi nastalo od tog JEDNOG života, šta bio onda bilo da je spašeno još života, koliko bi još imali djece, potomaka, porodica ujedninjenih?

Koliko bi nas bilo?

Brojka je JEDAN, ali život nije, posmatrajmo žrtve kao pojedinačne priče, a ne kao brojke!

Danko rauš

Prijedor