Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Najveći broj ubijenih u Jasenovcu, a koji su porijeklom iz BiH, bili su stanovnici Potkozarja i grada Sarajeva.
Jasenovac je toponim koji se u javnom prostoru zemalja nastalih raspadom SFRJ koristi veoma frekventno, a najčešće ga u raspravama koriste revizionisti historije koji nastoje umanjiti njegov zločinački obim. U osporavanju historijskih istina ide se tako daleko da se u javnost plasiraju tvrdnje kako to uopšte nije bio logor smrti i kako su najveći zločini na tom lokalitetu počinjeni nakon završetka Drugog svjetskog rata, u vrijeme Federativne Narodne Republike Jugoslavije.
Međutim, svi relevantni historijski nalazi nedvosmisleno svjedoče kako je Jasenovac bio mjesto kolektivnog užasa za zatočene i kako je bio dio ustaškog logorskog sistema. Jasenovac je bio logor u koji su deportovani uglavnom ljudi sa područja Nezavisne Države Hrvatske koje je kvislinški ustaški režim, po bilo kojem osnovu, proglasio neprijateljima države. U Jasenovcu su ubijene hiljade Srba, Jevreja, Roma, Hrvata, Bošnjaka, komunista i svih ostalih koje je endehazijsa rasna ideologija proglasila građanima manje vrijednosti.
U Sarajevu je u Historijskom muzeju otvorena izložba pod nazivom „Sarajevski vlak bez voznog reda“, autora Đorđa Mihovilovića, inače diplomiranog historičara i višeg kustosa u Memorijalnom Muzeju Jasenovac, što smo iskoristili kao povod da napravimo razgovor o ovoj nimalo „prijatnoj“, ali suštinski važnoj temi.
Razgovor moramo početi najaktuelnijim događajem, a to je izložba koju ste postavili u sarajevskom Historijskom muzeju. „Sarajevski vlak bez voznog reda“ je izložba posvećena Sarajlijama koji su deportovani u Jasenovac. Po Vašim saznanjima koliko je ljudi iz Sarajeva „otpremljeno“ u Jasenovac?
Kako su zatočenici Jasenovca po dolasku u logor pretvoreni u brojeve, a ponekad i u brojeve stočnih vagona kojima su ondje dovođeni, postali su u bezlična masa bez identiteta i ljudskog dostojanstva, onoga što svakog od nas čini čovjekom i individuom. To je rađeno zato što ih je na taj način bilo puno lakše fizički uništiti. Nažalost, dogodilo se da su žrtve Jasenovca su ostale brojevi i u desetljećima nakon završetka rata. Bili su utopljeni u širi kontekst brojčanih pokazatelja o ukupnim žrtvama rata, bez interesa da se svaka pojedina žrtva dokumentira tj. imenično i vizualno identificira. Zbog svega navedenog Spomen-područje Jasenovac je 2005. godine započelo sa sustavnim prikupljanjem podataka i imenovanjem žrtava.
Zaključno s krajem ove godine prikupljeni su podaci o 83 815 osoba od kojih je najveći broj evidentiran na području potkozarskih općina koje su u ljeto 1942. godine bile zahvaćene ofanzivom i masovnim deportacijama stanovništva u logore. Od velikih, urbanih sredina najmasovnije je bilo stradanje građana Sarajeva. Ondje je uoči početka Drugog svjetskog rata živjelo između 85 – 90 000 stanovnika, te se radilo o četvrtom po veličini gradu u Kraljevini Jugoslaviji (odmah iza Beograda, Zagreba i Subotice). Podaci Spomen-područja govore o najmanje 5422 žrtava sa područja koja obuhvaćaju današnji Kanton Sarajevo (tj. gradske općine Centar, Novi Grad, Stari Grad i Novo Sarajevo te prigradske općine Hadžići, Ilidža, Ilijaš, Vogošća i Trnovo) i područje Istočnog Sarajeva.
Među njima je evidentirano 4358 Jevreja, 639 Srba, 276 Bošnjaka, 110 Hrvata i 40 pripadnika drugih etničkih skupina. Prema spolnoj strukturi 4530 osoba je muškog i 892 osobe ženskog spola. Najveći broj žrtava stradao je tokom 1941, 1942. i 1945. godine. Odbijemo li sva prigradska naselja dolazimo do podatka o 4766 žrtava Jasenovca sa užeg područja Grada. Stardanje Sarajlija u Jasenovcu samo je dio priče o razmjerima stradanja tog grada u periodu Drugog svjetskog rata. S obrzirom da je od strane Gradskog odbora SUBNOR-a još 1981. godine napravljen spisak sa oko 11 000 imena ispada da je svaki osmi stanovnik Sarajeva u tom razdoblju izgubio život, od čega oko polovica u Jasenovcu.
Poseban akcenat na izložbi ste stavili na radnike fabrike Vaso Miskin „Crni“ koji su deportovani u Jasenovac. O kolikom broju ljudi se radi i zbog kojih razloga su otpremljeni u Jasenovac?
Kako bi što jednostavnije i plastičnije prikazao stradanje stanovnika Sarajeva odlučio sam se za odabir jednog kompaktnog kolektiva za kojega je bilo moguće rekonstruirati životne sudbine pojedinaca. Kako se u Historijskom muzeju BiH, Historijskom arhivu Sarajevo i Arhivu BiH čuva bogata građa posvećena radnicima Glavne željezničke radionice, preteče kasnije Fabrike željezničkih vozila “Vaso Miskin Crni”, nije bilo dileme koju temu odabrati.
Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata ta je fabrika zapošljavala oko 2 500 radnika. Radilo se o jednom od najvećih industrijskih poduzeća na području Sarajeva i BiH, te jednoj od najvećih željezničkih Radionica na području Kraljevine Jugoslavije. Ranija i moja istraživanja utvrdila su kako je najmanje 289 radnika tj. 12,79 posto svih tada zaposlenih izgubilo život u periodu Drugog svjetskog rata.
Gotovo 700 radnika na različite načine je surađivalo s pokretom otpora. Mnogi od njih imali su istaknutu ulogu u organiziranju i provođenju ilegalnih akcija te bili na rukovodećim položajima u partizanskim jedinicama. Željeznička radionica dala je najmanje 20 nosilaca “Partizanske spomenice”, od kojih su sedmorica odlikovani “Ordenom narodnog heroja” (to su Mustafa Dovadžija, Jusuf Đonlić, Omer Maslić, Spasoje Mičić, Branko Milutinović, Vaso Miskin i Anto Raštegorac). Od ukupnog broja stradalih, gotovo polovica radnika umorena je u nekom od logora iz sustava ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac.
Kroz Jasenovac i Staru Gradišku prošla su ukupno 152 željezničara sarajevske Glavne željezničke radionice od kojih je 125 ondje umoreno, dok ih je 27 prošlo kroz navedene logore. Dio je preživio rat (njih 14), dok su trinaestorica stradala na drugim mjestima ili kao pripadnici NOVJ-a. Među zatočenim željezničarima u Jasenovcu bilo je 55 Srba, 49 Jevreja, 24 Bošnjaka, 17 Hrvata, 2 Crnogorca, 2 Slovenca i 1 Čeh.
Da li su se na udaru ustaških vlasti nalazili intelektualci lijeve orijentacije, pripadnici KP-a i drugi antifašisti?
Apsolutno. Među žrtvama Jasenovca bio je veliki broj skojevaca, komunista, sindikalista i drugih antifašista. Teror nad Jevrejima i Srbima najvećim je dijelom provođen temeljem načela ustaškog pokreta, rasnih zakona i sl. Bošnjaci, Hrvati i ostali proganjani su gotovo isključivo kao politički protivnici i neistomišljenici režima od čega nisu bili pošteđeni ni članovi njihovih obitelji. Oni su za režim bili „nepoćudni i pogibeljni“ te im je namjenjena ista sudbina kao i Srbima, Jevrejima i Romima.
Prizor napuštenog logora
Koliki broj Jevreja je iz Sarajeva deportovan u Jasenovac i tamo ubijen?
U Sarajevu je uoči početka Drugog svjetskog rata živjelo oko 10 500 Jevreja od kojih je preko 4/5 izgubilo život. Do danas su imenično identificirane 7092 osobe (prema godini stradanja 1451 u 1941., 3540 u 1942., 1197 u 1943., 419 u 1944. i 485 u 1945. godini), što predstavlja oko 75 posto cjelokupne jevrejske populacije Sarajeva, preko 80 posto popisanih jevrejskih žrtava te oko 77 posto svih žrtava fašističkog terora u Gradu. Toj brojci treba dodati 316 Židova koji su stradali kao pripadnici partizanskih odreda i NOVJ. U Sarajevo ih se nakon rata vratilo tek 1277, čemu treba dodati oko 100 preživjelih koji su nastavili živjeti u Italiji i oko 160 koji su odselili u Palestinu i SAD.
Teror nad sarajevskim Jevrejima otpočeo je već u proljeće 1941. godine donošenjem prvih zakonskih odredbi i akata koji su ih stavili izvan zakona. Tako već u julu imamo prvu masovnu likvidaciju, dok prve deportacije počinju 3. septembra 1941. upućivanjem transporta s 324 Jevreja u logor Kruščica kod Travnika. Nakon likvidacije ovog logora svi će Jevreji biti prebačeni u druge logore na području NDH (muškarci u Jasenovac, a žene u Loborgrad). Dana 26. i 27. oktobra 1941. u Jasenovac su upućena dva velika transporta s oko 1400 osoba, dok se u noći s 15./16. i 16. novembra dogodilo najmasovnije hapšenje prilikom kojeg je oko 3000 Jevreja upućeno u Jasenovac. Hapšenja Jevreja nastavljena su i u 1942. godini kada su posljednje grupe upućene u zloglasni nacistički logor Auschwitz. U ljeto iste godine u Sarajevu je ostalo svega oko 120 Jevreja.
Ukupno je iz Sarajeva upućeno 28 većih i manjih transporta sa jevrejskim zatočenicima. U kontekstu njihova stradanja prevladava ocjena kako je najveći broj muškaraca otpremljen prema Jasenovcu, dok su žene i djeca odvođeni prema logoru Đakovo. Nakon ukidanja tog logora preostale žene i djeca prebačeni su prema Jasenovcu gdje su likvidirani. Kako sam već naveo sa šireg područja Sarajeva u našem se popisu žrtava nalaze imena 4358 Jevreja. Da li je to konačan i potpun broj nikada neće biti poznato.
Koliki broj sarajevskih Srba je otpremljen u Jasenovac i koja je bila njihova sudbina?
Na području Sarajeva stradalo je i najmanje 2248 Srba (1427 kao žrtve fašističkog terora i 821 kao pali borci NOR-a), 911 Bošnjaka, 295 Hrvata te manji broj Crnogoraca, Čeha, Slovenaca, Rusa, Mađara, Nijemaca i Poljaka. I Srbi su slično Židovima stavljeni izvan zakona i osuđeni na istrebljenje. U prvoj fazi započinju akcije njihova preseljenja u Srbiju, zatvaranje mitropolije i kulturnih ustanova, a nakon toga progoni, deportacije i likvidacije. Prva grupa sarajevskih Srba (među kojima su bili istaknutiji intelektualci i mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić) odvedena je 5. maja u logor Gospić, a nakon toga slijede masovna strijeljanja, odvođenja svećenika u logor u Capragu i deportacije u logore (u Jasenovac od studenog 1941.).
U našem Poimeničnom popisu raspolažemo s imenima 639 ubijenih sarajevskih Srba.
U posljednje vrijeme šire se revizionistički narativi koji govore kako Jasenovac nije bio koncentracioni logor. Da li je Jasenovac bio logor smrti?
Najnoviji revizionistički narativi o Jasenovcu prisutni su od 2014. godine. Oni su generalno na tragu onoga što smo u Velikoj Britaniji ili SAD-u mogli pratiti prije 20 i više godina. Najpoznatiji takav primjer je pisanje Davida Irvinga, poznatog poricatelja holokausta, koji je „zaustavljen“ tek nakon gubitka sudskog proseca protiv američke povjesničarke Deborah Lipstadt. Rekao bih da su ovdašnji revizionisti puno brutalniji i ne prežu od otvorene i potpune rehabilitacije svih segmenata ondašnjeg kvislinškog sistema.
To možemo vidjeti na primjeru odnosa prema antifašističkom nasljeđu, čitavom nizu rehabilitacijskih postupaka itd. U Hrvatskoj je nedavno objavljena čak i knjiga koja veliča lik i djelo Vjekoslava Luburića. Jedan od njezinih promotora je osoba koja sudjeluje u otvorenom poricanju ustaškog logora Jasenovac kao mjesta smrti. Još jedna karakteristika ovdašnjeg revizionizma je izraziti antikomunizam i antijugoslavenstvo. Kako se s njihove strane Spomen-područje Jasenovac percipira kao „posljednja ekspozitura jugoslavenskog komunizma“ u Hrvatskoj, logično je da oštrica njihovog udara ide prema nama. U posljednje vrijeme primjećujemo da na tom polju postoji i suradnja određenih krugova u Hrvatskoj i Srbiji koji prema svom backgroundu nikako ne bi trebali ići zajedno. Tako dolazimo do apsurdne situacije da osobe koje primjerice tragaju za kostima Dragoljuba Mihailovića „ruše mit o Jasenovcu“ zajedno s revizionističkim krugovima iz Hrvatske.
Njihov je antikomunizam i želja za rehabilitacijom kvislinga kroz zamjenu teza o odgovornosti za zločine očigledno je utjecala na prevladavanje ideoloških i svih drugih razlika. Ipak, navedeni procesi do danas nisu ozbiljnije utjecali na položaj i politiku Jasenovca. Spomen-područje i dalje funkcionira u sukladno Zakonu i uz potporu Ministarstva kulture. Jedini realan problem koji predstavlja historijski revizionizam jeste njegov utjecaj na dio šire javnosti, stvaranje raspoloženja netrpeljivosti, mržnje i osnove za neka buduća krvoprolića.
Koliko je ljudi ubijeno u Jasenovcu i da li su Srbi i Jevreji bili najveće žrtve logora i ustaških rasnih zakona?
Iako se svi ozbiljni stručnjaci slažu u tome da su najveće žrtve logora bili Srbi, Jevreji, Romi i antifašisti, broj žrtava je jedno od najtežih pitanja koja se vežu za Jasenovac. Revizionisti u Hrvatskoj reći će kako je u logoru umrlo nekoliko stotina ili u najgorem slučaju koja tisuća ljudi. Najveći broj je umro uslijed bolesti dok se eventualne likvidacije svode na razinu incidenta i samovolju pojedinaca. S druge strane brojne grupacije u Srbiji i BiH, među kojima ima značajan broj profesionalnih povjesničara, govorit će o jednako nevjerovatnih 700 000, 800 000 ili više stradalih.
Mi u Spomen-području Jasenovac od obnove rada Memorijalnog muzeja 1997. godine nikada nismo izlazili s procjenom broja žrtava. Pokušavamo prikupljati imena i kao što rekoh u našoj bazi je nešto više od 83 000 imena. Tu ima i grešaka i nedostataka, a ljudi nam se svakodnevno javljaju s ispravcima, dopunama i sl. Hoće li se taj broj i za koliko mijenjati teško je reći, iako s obzirom na moje iskustvo u radu s dokumentima i različitim popisima žrtava ne očekujemo značajne pomake koji bi se mjerili u desetinama tisuća.
Na kraju želim dodati da su pojedini historičari u Hrvatskoj i Srbiji, nezavisno jedni o drugima, uspjeli približiti procjene ukupnog broja žrtava. Tako prof. dr. Ivo Goldstein sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta govori o mogućoj brojci od 80-100 000 žrtava, dok procjene dr. Dragana Cvetkovića iz beogradskog Muzeja žrtava genocida govore o 122-130 000 ubijenih.
Ko je bio Vjekoslav Maks Luburić?
Vjekoslav Luburić je osoba najodgovornija za zločine koji su počinjeni u Jasnovcu i svim drugim ustaškim logorima koji su uspostavljeni na području NDH. On je kao zapovjednik Ureda III Ustaške obrane odlučivao o svim pitanjima vezanima za logor. Od njegova ustroja, organizacije, likvidacija zatočenika i sl. Idejni je začetnik i tvorac KCL Jasenovac, u koji je često dolazio, nadzirao i osobno ubijao zatočenike.
Svoj krvavi trag posljednjih dana rata ostavio je i u Sarajevu. Tada su pod njegovom naređenju građani Sarajeva otpremani u Jasenovac, vješani na drvoredu ispred Filozofskog fakulteta ili ubijani u dvorištu njegove vile na Skenderiji. Na svim ovim lokacijama u Sarajevu i danas postoje spomenici i spomem-ploče koje govore o ovim tragičnim događajima.
I oko zatvaranja logora revizionisti danas prave „famu u javnosti“. Istine radi možete li nam reći kako je i kada logor zatvoren?
Valja napomenuti da je jasenovački logor imao neke svoje specifičnosti koje ga razlikuju od ostalih logora koji su postojali na evropskom kontinentu u vrijeme Drugog svjetskog rata. Jedna od njih je da logoraši tog logora nisu nikada oslobođeni u doslovnom smislu te riječi. Posljednji jasenovački logoraši izvšili su proboj 22. aprila 1945. godine. Od oko 1100-1200 koliko ih je toga dana bilo u logoru proboj je preživjelo njih 90. Od sarajlija u proboju iz logora Ciglana su se uspjeli spasiti: Ješua Abinun, Jakov Finci, Isidor Levi, Šimon Montiljo, Risto Stjepanović i Pavle Vuković. Od svih sudionika proboja danas su živa još svega dvojica.
S uređenjem prostora započelo se tek početkom 1960-ih
Kada su jedinice JA 12. aprila 1945. uspjele probiti Sremski fromt ustašama u Jasenovcu je postalo jasno da će uskoro doći i do oslobađanja Jasenovca. Zbog toga su palili arhivu, rušili zgrade, iskopavali leševe iz masovnih grobnica i palili ih na lomačama. Kada su partizani 2. maja ušli u Jasenovac zatekli su ruševine i paljevine.
Odmah po formiranju Mjesnog NO u Jasenovcu lokalne vlasti počele su izdavati dozvole mještanima Jasenovca i okolnih sela da mogu koristiti ciglu i materijal iz bivšeg logora za popravak svojih u ratu porušenih imanja. Tako je narod do 1947. godine raščistio ostatke logora te je prostor pretvoren u praznu ledinu. S uređenjem prostora započelo se tek početkom 1960-ih. Spomenik Cvijet autora Bogdana Bogdanovića dovršen je 1966., a zgrada Memorijalnog muzeja 1968. godine.
Izvor: Al Jazeera
Vezane vijesti:
Slavko Vasić iz Adaševaca, preživeli zatočenik Jasenovca
Spisak pobijene dece u logoru Jasenovac
One Response
LOGOR JASENOVAC
U slavu stradalih Srba dana
U desetercu pesma spevana
Ko što dolikuje junacima
Dokumentarac u stihovima
U leto četret prve počelo,
Do kraja rata mučeno mreno.
Srbin moro da poturi glavu,
Na ušću Une u reku Savu.
Stradanja nedostojna ljudskog roda
Gore no najveća noćna mora
Srbin je ko rob morao da hoda
Nadali se doći će sloboda
U logoru protiv svoje volje,
Ustaša ga tuče, strelja, kolje.
U vlazi, hladnoći, žeđi, gladi,
Mučen, iscrpljen mora da radi.
Radionice namene razne,
U kojoj je zavisi od kazne.
Bez hleba kuvana stočna repa,
Gladna utroba ljudi se cepa.
Nikola Gargo, zapovednik samica,
Đavolja priroda ljudskog lica.
Pod ćelije i nužnik i sto,
Zlikovca mozak osmislio to.
Srbska sela Jablanac i Mlaka,
Mesto ljudi: gavran, vrabac, svraka.
Na brodu „Sava“ jednoga dana,
Ko drva tela Srba trpana.
Srbi mučeni pa pobijeni,
Bez sahrane niz Savu pušteni.
Mrtva tela ka Srbiji plove,
Jeziva slika, stvarnosti ove.
Jasenovac blizu ušća Une,
I kad ga muče, Srbin ne kune.
Mučenje ubistva bez presude,
Pa zar je to za braću za ljude?
Šest metara visoki zidovi,
Savom da pobegnu, pusti snovi.
Ljiljana Ćuić