Jadovnička priča o Milici i Kati

Pajo je napravio drveni sanduk, svezao ga na motor i sam dovezao majčine kosti na rodni Kordun.

Na Crkvištu, pravoslavnom groblju stanovnika Vojnića i okoline, stoji spomen obilježje porodice Petrović iz sela Knežević Kosa.

Među njima je i spomenik Petrović Milici (1920-1941) i njenoj majci Petrović Kati (1896-1941). Ipak, Miličine kosti ne miruju na ovom groblju. Katine su kosti prenešene ovamo 1968. godine iz Like.

Ovo je priča o njima…

Prababa po ćaćinoj strani mi je iz kuće Petrovića iz sela Knežavić Kosa. Pavao Petrović “Pajo” je najstariji izdanak te familije. Predsjednik je, kako to danas kažu antifašističke i boračke organizacije (SABAH) u Vojniću. Jedan od posljednjih boraca “onoga” rata, u koji je otišao sa samo petnaest godina starosti.

Sa 4. Kordunaškom brigadom, sudjelovao je po meni u najhumanijoj akciji cijeloga rata na ovim prostorima, oslobodivši zatočenu srpsku djecu iz logora u Jastrebarskom. Ubrzo iza toga teško je ranjen u blizini Novog Mesta, i tako postao prvi ranjenik bolnice na Kočevskom rogu.

Čuo sam do sada dosta priča od Paje. Ovo je priča o njegovoj sestri Milici, stradaloj na Jadovnu i majci Kati stradaloj u selu Brušane.

Milica je rodjena 1920. godine u Knežević Kosi. Rat će ju zateći kao poštaricu u selu Brušane u Lici. Selo se nalazi pod samim Velebitom, na cesti između Gospića i Karlobaga.

Prilike, slične onima kao i pred ovaj rat 1991. godine.

Milica odlazi na službeni put u Zagreb, u vezi sa uputstvimama o novoj organizaciji rada pošta NDH. Uz to trebala je potpisati neku vrstu lojalnosti. Na povratku iz Zagreba našla se sa svojom majkom Katom u Karlovcu. Sluteći opasnost, mati ju nagovara da se ne vraća u Liku, nego da sa njom ide pravo kući.

Milica dijeli njeno mišljenje, ali kaže da mora otići u Brušane da pokupi nešto svojih djevojačkih stvari.

Prolazi cijelo ljeto, od Milice ni traga ni glasa. Porodica brine.

Polovinom septembra, mati Kata odlučuje potražiti ćerku, i odlazi u Liku. Da bi se mogla kretati, uspjela je nekako pribaviti propusnicu na ime Bare Geršak, žene mlinara u selu Okić. Riječ je o familiji malobrojnih Hrvata u našem kraju. Geršakov mlin je bio cijelo vrijeme rata jedan od glavnih centara veze prema Karlovcu i dalje.

Dolaskom u Brušane, Kata se raspitivala o sudbini ćerke.

Nije se Kata vratila živa na Kordun. Ostavila je svoje kosti u Brušanima.

Završiće se “onaj” veliki rat i Pajo će potom otići u Liku da sazna detaljnije što se dogodilo sa sestrom Milicom i majkom Katom. Od jedne seoske djevojčice saznaće dosta toga.

Sestra Milica je nakon silovanja i muka odvedena u jednoj od kolona i skončala u nekoj od velebitskih jama.

Čuvajući ovce u polju, djevojčica, ćerka Grge Sudara, bila je svjedok stradanja Kate Petrović koja je 15. septembra 1941. godine zatučena motikama i zakopana tu u polju. Rekla je ocu što je vidjela i gdje je Kata zakopana na njihovom komadu zemlje.

Grga Sudar će Pavlu Petroviću Paji pokazati majčin grob gdje je pokopana.

Na osnovu dijelova odjeće koji su još bili čitavi i nekih detalja Pajo će nepobitno utvrditi da se radi o majci Kati.

Da bi izbjegao službenu proceduru i troškove prekopavanja, sam je u jesen 1968. godine prenio kosti iz sela Brušane na mjesno groblje Crkvište u Vojniću.

Napravio je drveni sanduk, svezao ga na motor i sam dovezao majčine kosti na rodni Kordun.

Raspitivao se o ekipi koja mu je mučila, silovala i ubila sestru i mater. Većinom su izginuli u ratu, neki stradali možda baš i od Pajinih metaka prilikom proboja obruča na Petrovoj gori, kao pripadnici ustaške 1. Ličke bojne, koja se u Liku vratila desetkovana. Nekoliko njih se “pacovskim kanalima” dočepalo Buenos Airesa. Pajo kaže da se čak bavio mišlju da ih ide tražiti u daleku Argentinu.

Ovo svjedočenje o stradanju sestre Milice i majke Kate, ispričao mi je Petrić Pavao “Pajo” u Vojniću, na Uskrs 2012. godine. Ukoliko još bude mogućnosti, zamoliću ga da mi ponovi ovu priču, da ostane kao trajni zapis.

Zabilježio: Željko Kresojević