Ivo Lučić: O nestalim ženama u Ravnom, nakon 75 godina

O nestanku žena nijesam ništa znao sve donedavno, kao ni većina mojih vršnjaka. Doznao sam u jednom posebnom trenutku od prijatelja iz stradale familije .

Vojko je cijeli svoj život čuvao njezine cipele. Bile su crne, fine, rađene na moderan način, a ne seljačke kakve su druge đevojke nosile. Sava ih nije puno puta nosila. Ponekad na dernek ili slavu. Možda koji put na sastanak s momkom. Vjerala se s jednijem Čihorićem iz Čvaljine. Tad je na ašikovanju obavezno bilo prisutno i još kakvo čeljade.

Vojko je bio visok i stasit, koštunjava lica i velikih brčina. Do kraja život nosio je šalvare. Kao da je nastojao zadržati vrijeme.
Ostao je u sjećanju i kao narodni mudrac. Mnogi su se sjećali i ponavljali njegovu uzrečicu „Ništa roba“, koja je značila lošu kvalitetu svega što donose nova vremena: novih proizvoda, novog karaktera…

– „Doktur Zvonko, dumo Zvonko!“. Bili su to liječnik Zvonko Čarapina i ravanjski župnik Zvonko Vuletić, koji su službovali u isto vrijeme.
– „Ostalo: ništa roba!“. Ništa roba su bili novi dokturi, učitelji, svećenici, traktoristi, miliconjeri, nove nevjeste, škole i skoro sve čega bi se sjetio.

Njegova izjava „Naša Mara crta Evropu, a ne zna ni đe su Vrtine“ ponavlja se i danas u Ravnom. Vrtine su bašče koje od kuće dijeli samo put i zid, i koje se terasasto spuštaju do dna padine, gđe ih dočekuje drugi put, grebje i – škola. Ta je njegova opaska još davno dijagnosticirala suvremeno obrazovanje kao učenje činjenica koje često nemaju veću praktičnu važnost.

* * *

Vojko je čuvao njezine cipele, ali ih nikad nije gledao. Nije mogao od jada.
Nikad nisam znao niti sam mogao pomisliti kakvu muku Vojko čuva iza onih svojih jagodica. Sretali smo ga, kao i ostalu čeljad po selu, ili smo posjećivali njegovu obitelj za rišćanski Božić, i čestitali, kao i oni naše kuće na katulički.

Nas balavurdiju bi jednako uvažavali kao i odraslu čeljad. Vojko i njegov rođak Maše, koji su živjeli dugo u obiteljskoj zadruzi, diskretno bi potaknuli žene da nas pripaze ako im se učinilo da su nas malo potcijenile, da nas ne služe kao pravu muškariju. Ako bi na gramofonu bila kakva pjesma za koju bi ocijenili da nam se kao Hrvatima neće sviđati, mahnuli bi rukom da se to banduna, ostavi.

Salate, kojima su pripadali Vojko i Maše, i Kralji kao drugo prezime koje nose Srbi u Ravnom, živjeli su životom za koji se teško moglo pomisliti da skriva tu tešku tragediju.

* * *

Vojkina šćer Sava je jedna od 22 ženske osobe koje se nikada nisu vratile. Ustaše su ih odvele iz svojih kuća, zajedno sa svom pravoslavnom čeljadi 2. listopada 1944., dan ili dva prije nego što su partizani zauzeli Ravno. Ostalo je slučajno pet-šest žena. Ostala je Dragica Salata, Mašina žena, koju svi zovu Velička, i njezina osmogodišnja šćer Dušanka.

Velička je bila tek rodila dijete koje je umrlo – nekako su u nje, kažu, mrla đeca – i kad su pitali: „Šta ćemo s Veličkom, rodila je?“ onaj koji je kupio ljude ogovorio: „Nek stoji“. Velička je ispod gunja bila sakrila i šćer Dušanku.
Među onima koje su ostale bila je Stana Kraljeva, Milanova sestra. Kažu, bila na paši izvan sela, i kad se vratila, viđela da nema nikoga. I tako do mraka u muci obilazila oko sela dok nije viđela svjetlo kod Veličke i došla k njoj.

Ostala je đevojčica Desa Salata, Milanova, Svetina sestra, koja je pobjegla pred vojnicima i sakrila se u nakav šipak, i otole kasnije došla Velički u kuću. Ostala je i Radojka Salata Petrova, također đevojčica, ne znam je li još koje žensko čeljade. E, da, i Danica Svetina sestra, bila kod Stoca u nakve rodbine.

Odveli su ih isti dan vozom u Mostar. Muške su zatvorili u Mostaru, a žene su prebacili u nakve gožđane otvorene vagone i s njima dalje. Za neko vrijeme Mostar je oslobođen i muški pušteni, pa se vratili doma. Žene se nisu vratile nikada.

* * *

Od Salata nestale su:
Bosiljka (oca Ilije, rođena 1927., u Ravnom)
Cvija (Lazarova, 1906. Strujići)
Cvija (Nikolina, 1912. Grmljani)
Janja (Arsenova, 1932. Ravno)
Janja (Ristina, 1907. Ravno)
Janja (Perina, 1872. Ravno)
Joka (Mihina, 1906. Veličani)
Krstinja (Ristina, 1904. Čvaljina)
Mara (Manojlova, 1936. Ravno)
Mara (Nikolina, 1937. Ravno)
Nada (Arsenova, 1936. Ravno)
Sava (Vojkanova,1921. Ravno)
Stana (Arsenova, 1934. Ravno) i
Zdravko (Nikolin, 1941. Ravno).

Od Kralja nestale su:
Bosiljka(Dušanova, 1925. Ravno)
Dragica (Dušanova, 1931. Ravno)
Janja (Mihina, 1897. Ravno)
Jelena (Dušanova, 1929. Ravno)
Ljubica (Mihina, 1920. Ravno)
Mila (Mihina, 1918. Ravno)
Radojka (Dušanova, 1923. Ravno) i
Saveta (Ristina, 1893. Strujići).

Tako, u porodici Nikole Salate nestala ja sva čeljad: žena Cvija (1912), šćer Mara (1937) i sinčić Zdravko (1941).
U Arsena Salate sve tri šćeri: Janja (1932), Stana (1934) i Nada (1936).
U Dušana Kralja nestale su četiri šćeri: Radojka (1923), Bosiljka (1925), Dragica (1931) i
Jelena (1929), a u Mihe Kralja tri ženska člana: Janja (1897), Ljubica (1920) i
Mila (1918).

* * *

Đe su žene, nitko nije znao. Iščekivali su ih.
Neko vrijeme iza rata, u Salata je stiglo pismo. Od Save. Donio ga je neki Crnogorac koji je pobjegao iz Jasenovca, pa ga dao nekome u susjedne Strujiće, a oni dali nekome od Salata. Nitko ne zna pravo šta je u njemu pisalo. Zna se samo da ga je Sava bila uputila majci, misleći da je ona na slobodi. Pitala je zna li šta je s ćaćom, je li se vratio. Vojko ga, kažu, od žalosti nije mogao ni čitati. Pismo je bilo znak da žene nijesu više među živima. Tada su u Salata i u Kralja obukli crninu.

Vojko je godinama odbijao bilo kakvo veselje. Na svadbe, koje su se nužno događale a život se nastavio, išao je jer je morao, ali nije mogao pjevati, kao ni na kućnim veseljima. Ženio mu se sin Bokica, samo su otišli po mladu, veselja nije bilo.

– “Ajde bolan Vojko, život ide. Nemoj ovu mnados ubijat”, govorili su mu. Nakon dugih nagovora, obećao je da će zapjevati kad se njegov sin Dušan bude ženio. Bi tako 1960.
Ali je i dalje nastavljao sjediti na skalinima u avliji s kojih se kroz avlinska vrata viđela ulica kojom se dolazi u Salata mahalu.

* * *

O nestanku žena nijesam ništa znao sve donedavno, kao ni većina mojih vršnjaka. Doznao sam u jednom posebnom trenutku od prijatelja iz stradale familije.

„Mi smo uvijek živjeli u sjeni te tragedije. To je bila velika tabu tema. U našoj kući stariji nisu dali da se o tome priča…ostala je samo bol i patnja“, rekao mi je.

Nikola se ponovo oženio poslije rata i oformio novu porodicu. Iza rata radio je u bolnici u Dubrovniku; nema kome nije valjao. Porodica Arsena Salate, Mašina brata, potpuno se ugasila.

„Od velike tuge niko od naših nikada nije posjetio Jasenovac“, kazao mi je.

Ni danas o tome nitko ne voli javno govoriti. Salate i Kralji i danas zašute – zanijeme – kad ih se o tome pita.

Autor: Ivo Lučić, Prometej.ba